Skip to main content

ZORAN PUSIĆ: Pravednost i sloboda versus zatucanost i predrasude

Stav 01. jul 2022.
7 min čitanja

U petak, 24. lipnja, Vrhovni sud SAD donio je odluku koja u suštini znači da pravo žena na pobačaj u Sjedinjenim Državama više nije pravo zagarantirano američkim Ustavom.

Da to pravo garantira američki Ustav, dakle da se ono ne može derogirati nikakvim zakonom pojedine savezne države, odlučio je također Vrhovni sud SAD prije 49 godina, donijevši povijesnu presudu u slučaju Roe versus Wade.

Norma McCorvey iz Texasa, koja je bila silovana, tužila je 1969, kao protuustavan, zakon te savezne države po kojem je pobačaj u toj državi bio zabranjen. Zbog razumljivih razloga to je učinila pod pseudonimom Jane Roe. Zakon protiv pobačaja branio je državni odvjetnik okruga Dallas, Henry Wade. Roe je u Texasu parnicu izgubila ali je slučaj došao 1973. pred Vrhovni sud. Presuda Vrhovnog suda bila je da savezne države ne mogu zabraniti pobačaj jer je to pravo žene na nepovredivost privatnog života, a to pravo zaštićeno je Ustavom SAD.

Tu presudu, Roe v. Wade, srušio je sadašnji Vrhovni sud i time omogućio svakoj saveznoj državi da donosi i provodi svoje zakone o pobačaju. Zakonodavstva u nekim saveznim državama čekala su tu odluku Vrhovnog suda i sada po ekspresnom postupku uvode drastična ograničenja dosadašnjih prava na pobačaj ili čak potpune zabrane. Vodeći političari drugih saveznih država, posebno na Zapadnoj i Istočnoj obali, javno osuđuju odluku Vrhovnog suda kao sramotnu, suprotnu samom duhu američkog Ustava, a restrikcije prava na pobačaj potpuno neprihvatljivim u njihovim državama.

Radi se o dubokom razdoru u američkom društvu koji ide po sličnoj razdjelnici kao i prije godinu i pol kad su Trump i dobar dio republikanaca huškali izmišljotinama o ukradenim izborima vlastite birače na nasilje, a protiv temelja demokracije. Troje sudaca današnjeg Vrhovnog suda, od pet koliko ih je glasalo za obaranje presude Roe v. Wade iz 1973. postavio je Trump. Neke od najoštrijih kritika takve odluke Vrhovnog suda, koja otvara mogućnost zabrane pobačaja, izrekli su predsjednik Biden, „to je tragična greška suda koja je gurnula Ameriku na opasan put ekstremizma (..) i bacila je 150 godina unazad“, i Nancy Pelosy, predsjednica Zastupničkog doma SAD, „Danas je od republikanaca kontroliran Vrhovni sud postigao svoj mračni, ekstremistički cilj da ukine pravo žena i ugrozi njihovo zdravlje i sigurnost“.

Ova odluka Vrhovnog suda SAD, doživljena od velikog dijela američkog društva kao duboko nepravedna, osokolila je u Sjedinjenim Državama ali i širom svijeta sve one koji bi slobodu drugih određivali u skladu s vlastitim predrasudama. Zorno je pokazala da ako su neka temeljna prava u društvu jednom izborena, to ne znači da su izborena i osigurana zauvijek. Posebno kad su, a gotovo uvijek jesu, u sukobu s duboko usađenim pristranostima, koje je, dakle, i lako potaknuti, i kod kojih iracionalni strahovi i netrpeljivosti nadjačaju racionalne argumente.

Kakva je situacija po tom pitanju u današnjoj Hrvatskoj? Mnogi radikalno desni političari i aktivisti kao dio svoje političke agende, a u slučaju tzv. pro-life pokreta kao razlog djelovanja, imaju zabranu pobačaja. Svi se oni pozivaju na stavove Katoličke crkve, institucije s velikim utjecajem na javno mnijenje i politiku u Hrvatskoj, koja je postavila kao svoj trajni cilj postizanje zabrane pobačaja u Hrvatskoj. Tako su još 1999. godine, u obraćanju hrvatskoj javnosti, članovi Hrvatske biskupske konferencije, između ostalog, poručili: “Osnovni razlog dostojanstva i poštivanja ljudskog života jest u činjenici da čovjek od Boga dolazi i da je njemu upravljen (..) Među zlodjelima posebno su teški pobačaj i čedomorstvo (..) Kanonsko pravo predviđa najoštriju kaznu izopćenja za one koji izvrše ili potpomognu izvršenje pobačaja (..) Pozivamo sve ljude dobre volje da se založe za promjenu moralno neprihvatljivog građanskog zakona koji je u suprotnosti s Evanđeljem života, a protivan Ustavu RH”.

Komentirajući ovaj poziv na zabranu pobačaja, svećenik i kolumnist Jutarnjeg lista Živko Kustić je pisao: “Riječ je o ustavnom čl.21: Svako ljudsko biće ima pravo na život.(..) Apsurdno je misliti da bi zakon određivao u kojem trenutku svog razvoja zametak postaje ljudsko biće.(..) Jasni ustavni članak ne dopušta da se proglasi bilo čije pravo na pobačaj.(..) Politička stranka koja bi se u programu zauzimala za pravo na pobačaj ne bi smjela računati na vjerničke glasove.(..) Svećenici će upozoravati vjernike da ne glasaju za stranke koje u programu sadrže nešto izričito protivno pravima ikojeg ljudskog bića”.(J.list, 11.2. 1999.).

Odrješitost s kojom su navedeni stavovi izneseni i odsustvo bilo kakve sumnje u njihovu ispravnost stvara dojam da je problem u suštini jednostavan i da je zahtjev biskupa moralno neupitan. Međutim, problem je složen i odsustvo sumnje u vlastitu nepogrešivost nije na mjestu, a apodiktički stav biskupa i te kako je moralno upitan.

Da čovjek dolazi od Boga i da je njemu upravljen centralna je dogma kako kršćanstva, tako i većine religija nastalih prije i poslije kršćanstva. Cijela povijest čovječanstva pokazuje da vjerovanje u tu dogmu nije bilo ni nužno ni dovoljno da bi se razvila svijest o poštivanju ljudskog života. Niti je odsustvo religioznih uvjerenja sprječavalo ljude da se ponašaju u skladu s moralnim vrijednostima koje je i kršćanstvo usvojilo kao svoje temeljne vrijednosti niti su se religiozna uvjerenja i vjera u Boga pokazali kao garancija ljudskog dostojanstva i poštivanja ljudskog života.

Izjednačavanje pobačaja i čedomorstva u jednoj rečenici nedopustiva je simplifikacija složenog problema i nehat prema posljedicama koje takva tvrdnja, izrečena sa takvog mjesta, može izazvati. A problem jeste složen, jer se u suštini radi o tome da se u kontinuiranom razvoju koji počinje s jednom stanicom, a završava, nakon devet mjeseci rasta embrija i fetusa, s novorođenčetom, ne može točno odrediti kada zametak dobiva atribute ljudskog bića. Zametak je kroz cijelo vrijeme razvoja potencijalno ljudsko biće. No, to je i svaka oplođena ili neoplođena jajna stanica i svaki spermatozoid. Oplođena jajna stanica nije ljudsko biće i po karakteristikama i funkcioniranju u ranoj fazi razvoja ne razlikuje se bitno od drugih specijaliziranih stanica u organizmu. Isto tako nerođeno dijete par tjedana prije rođenja ne razlikuje se bitno od novorođenčeta i jeste ljudsko biće.

Problem je složen jer se radi o sukobu dva osnovna ljudska prava – prava žene da odlučuje o vlastitom tijelu i životu i s druge strane prava potencijalnog ljudskog bića na život. Civilizirana, demokratska država koja brine o ljudskim pravima trebala bi štititi oba prava.

Bez obzira na sva prava majke nitko razuman neće zastupati pravo majke na čedomorstvo. Pogotovo to neće činiti same majke niti to čine ljudi koji se protive apsolutnoj zabrani pobačaja. Zato je pokušaj da se izjednačavanje pobačaja u bilo kojem trenutku nakon začeća i čedomorstva prikaže kao zalaganje Crkve i/ili države na strani djeteta protiv morbidnih poriva njegove majke krajnje licemjeran. Radi se o dogmatskom stavu, bez ikakve osnove u znanosti, da „čovjek od Boga dolazi i da je njemu upravljen“, da je uz začeće i rođenje svakog čovjeka vezana volja hipotetskog nadnaravnog bića koje se brine o kretanju galaksija i bikinijima na plažama. Crkveni oci mogli bi se prisjetiti ne tako davne povijesti vlastite institucije koja je, pozivajući se na slične „apsolutne istine“, kumovala strašnim zločinima nad nebrojenim ženama proglašenim za vještice.

U pravilu, i u svijetu i u Hrvatskoj, što su pokreti, organizacije ili političke stranke ekstremnije, što su militantnije, to je njihov stav prema zabrani pobačaja rigidniji. (Najpoznatiji “pro-liferi” dvadesetog stoljeća bili su uglavnom diktatori poput Hitlera, Staljina, Pavelića,… koji su, kad su došli na vlast, do tada postojeće “moralno neprihvatljive građanske zakone” zamijenili strogom zabranom svakog pobačaja.)

Kroz povijest, pravo žene imalo je najmanju ulogu pri odlučivanju o pobačaju. Stav društva o tome obično je diktirala mješavina neznanja, praznovjerja, stava Crkve i potrebe države za vojnicima. Npr. Martin Luther, osnivač protestantizma, u «Vom Ehelichen Leben», kaže: “Ako one (žene) čak umru rađajući djecu, nije važno. Neka umru dajući plod – konačno zbog toga postoje”. Niti u Starom niti u Novom zavjetu, dakle Evanđeljima, koji su inače puni detaljnih propisa i zabrana, nema ni riječi o zabrani pobačaja.

Zakon o prekidu trudnoće koji je danas na snazi u RH tretira pobačaj slično kao odgovarajući zakoni u SAD (do prije tjedan dana), Kanadi, Švedskoj, Danskoj, Holandiji, Austriji,.. Ti zakoni nisu plod nebrige i nehumanosti, nego rezultat današnje znanstvene spoznaje o razvoju zametka i odluke da se, po prvi put, državni i vjerski razlozi stave iza prava žene da odlučuje o vlastitom tijelu i životu. Karakteristično za zakone u navedenim zemljama je da se tokom prva tri mjeseca trudnoće pobačaj izvodi u bolnici po molbi trudnice bez zakonskih prepreka, između trećeg i šestog mjeseca prekid trudnoće može se obaviti samo nakon obaveznog liječničkog savjetovanja, a u zadnjem tromjesečju trudnoće pobačaj je načelno zabranjen; od zabrane se odustaje samo u slučaju ozbiljne ugroženosti života trudnice.

Pobačaj je teška odluka prije svega za ženu koja se na pobačaj odlučila i društvo bi trebalo učiniti što više da do takvih odluka ne dolazi – kroz edukaciju bilo u školi bilo organizacijom seminara i po malim mjestima i kroz dostupnost sredstava za kontracepciju. Ali „pro-liferski“ pokreti ne čine ništa od toga. Ono što čine je masovno maltretiranje žena koje u svojoj muci odlaze kod ginekologa po pomoć. Jer zagovornike zabrane pobačaje ne pokreće briga za tuđi život nego ostrašćene predrasude, oslonjene na dogmu, bilo religijsku ili ideološku, što uvijek ide „ruku pod ruku“ s odsustvom suosjećanja za sve one koje te predrasude pogađaju. Od brojnih primjera navedimo dva. Sudac Vrhovnog suda SAD Clarence Thomas, imenovan još od predsjednika Busha starijeg 1991. godine, koji je glasao za rušenje presude Roe v. Wade, osim što zagovara zabranu pobačaja, pokušava inicirati i sudsku zabranu gay brakova i kontracepcije. Taj isti sudac je samo dan ranije, 23. lipnja, priopćio javnosti odluku iste većine u Vrhovnom sudu SAD koja je i oborila presudu Roe v. Wade, da se odbacuje bilo kakva kontrola nošenja oružja koje može poslužiti za ličnu obranu. U doba kad gotovo svaki tjedan deseci djece pogibaju u SAD zbog takve odluke.

Neki od hrvatskih biskupa koji proglašavaju pobačaj „teškim zločinom“ istovremeno tretiraju Daria Kordića, osuđenog za masovni zločin u kojem je ubijeno 116 stanovnika Ahmića, među njima jedanaestero djece, s najvećim poštovanjem kao mučenika i uzornog vjernika.

Zazivanje javne osude svih onih žena koje donesu tešku odluku o pobačaju, kao i liječnika koji pobačaj izvrše po zakonu, stručno i u bolnicama, višestruko je štetno za društvo. Stvara atmosferu netrpeljivosti u kojoj najbolje niču različiti fanatici, unesrećuje žene kojima je potrebna pomoć a ne osuda, mnoge ginekologe navodi da iznevjere svoju profesionalnu savjest i to nazovu prizivom savjesti. Svi oni koji takve osude izriču trebali bi biti svjesni odgovornosti za posljedice koje njihove riječi mogu prouzročiti. Npr. da od nestručno izvedenih pobačaja, koji se izvode gotovo isključivo u zemljama gdje je pobačaj zabranjen, dnevno umire oko 200 žena.

Tvrdnja da odluka o apsolutnoj zabrani pobačaja ima osnove u hrvatskom Ustavu, odnosno da je jasno da se u čl. 21 Ustava pod “ljudskim bićem” podrazumijeva i oplođena jajna stanica i zametak u ranoj fazi razvoja naprosto nije točna.

A što se tiče upozorenja vjernicima “da ne glasaju za stranke koje u programima sadrže nešto izričito protivno pravima ikojeg ljudskog bića” to bi se trebalo odnositi u svakoj državi prije svega na stranke koje zagovaraju apsolutnu zabranu pobačaja – dakle, nešto izričito protivno teško izborenim pravima žena. Međutim, iracionalnost dogme može nadjačati racionalnost interesa po nekoj drugoj osnovi tako da su i žene među najradikalnijim protivnicima pobačaja. Možemo se samo nadati da će većina žena, taj tradicionalno diskriminirani ali ne i manjinski dio društva, homogenizirane po spolu zahtjevom za dokidanjem njihovih već ostvarenih prava, odgovoriti pokušajem kontrole biračkog tijela, kako bi sačuvale mogućnost kontrole vlastitog.

(Tačno.net, foto: N1)