Skip to main content

Žarko Korać: Provokacija

Stav 28. sep 2022.
2 min čitanja

Srbija šest mjeseci nema vladu jer Vučić nije u stanju da je politički a ne personalno definiše"

Potpisivanje “tehničkog sporazuma” o dvogodišnjoj saradnji ministarstva spoljnih poslova Srbije i ministarstva spoljnih poslova Rusije u Njujorku, ne može drugačije shvatiti nego kao namjerno provociranje Zapada u trenutku kada sve brže rastu tenzije zbog ruskog napada na Ukrajinu. Pritom je nevažno da je sa srpske strane taj sporazum potpisao ministar Nikola Selaković, koji nikada nije ni trebao da bude ministar jer je politički pripadao prije ulaska u SNS nacionalistički najekstremnijoj grupi studenata pravnog fakulteta u Beogradu.

Poznat je po jednoj karakterističnoj epizodi – kao mladi asistent tog fakulteta zgrabio je i bacio u đubre flašicu mineralne vode studentkinji na ispitu riječima: ne može koristiti hrvatska mineralna voda na mom ispitu!

Naravno, iza tog potpisa stoji nesumnjivo sam Aleksandar Vučić. Za taj čin izabrao je najgori mogući trenutak. Za vrijeme zasijedanja generalne skupštine UN gdje je dominirao rat u Ukrajini i sa ruskim ministrom Ivanovim koji je bio prilično izolovan na tom zasijedanju. Vučić je morao biti bar donekle svjestan posljedica tog potpisa u tom trenutku. Zato se to ne može drugačije shvatiti nego kao svesna provokacija. Ali zašto je on to uradio ostavlja bar nekoliko nedoumica.

Jedno tumačenje je da je to trebalo u Evropi izolovanoj Rusiji da pokaže da je pored Bjelorusije ipak podržava još jedna evropska zemlja. Ali naravno na štetu Srbije. I zato ključno pitanje: čime Rusija drži Vučića na kratkom povodcu?

Standardna objašnjenja da on to radi zbog svog biračkog tijela i straha od gubitka podrške su tačna ali nedovoljna da se objasni ova krupna politička i diplomatska provokacija.

Po prvi put se direktno otvara pitanje Vučićevih odnosa sa Rusijom još iz perioda kada je bio generalni sekretar Šešeljeve SRS. Šešelj je uvijek pružao punu podršku Rusiji, odlazio tamo često i bio povremeno finansiran iz Rusije. Za Šešelja je svaka vrsta rada za Rusiju bila pitanje osnovnog političkog opredjeljenja. Posle Tomislava Nikolića, Vučić je drugi predsjednik Srbije u kontinuitetu koji smatra Rusiju jedinim garantom opstanka Srbije i podrškom njenom neugašenom političkom programu relativizacije postojećih granica na Balkanu i “vraćanju srpskih zemalja” pod vlast Beograda.

Lično sam kao poslanik u skupštini Srbije čuo Tomislava Nikolića kako za govornicom skupštine Srbije kaže da bi volio da Srbija bude gubernija Rusije!!!

Takvi politički stavovi teško se mijenjaju ako uopšte mogu da se promijene. Da li je došlo vrijeme vraćanja političkih dugova Rusiji za njenu raniju stranačku podršku? Da li postoje neke veze sa Moskvom od ranije za koje mi ne znamo?

Ta pitanja posle ove provokacije iz Njujorka su se prirodno postavila. Ako je neko na ovako banalan način spreman da žrtvuje evropsku budućnost Srbije radi sitne međunarodne dobiti za Rusiju, postavljaju se dodatno pitanje šta je još spreman da žrtvuje za izolovanu Rusiju koja prijeti nuklearnim ratom?

Postoji jedna stara arapska poslovica – slamka koja je slomila kamilu. Čini se da je potpis iz Njujorka ta slamka. Sjedenje na “dvije stolice” djeluje kao alibi za sve direktniju podršku Rusiji. Dugovi se vraćaju, emocije mladalačke ljubavi prema “majčici Rusiji” se više ne kriju.

Srbija šest mjeseci nema vladu jer Vučić nije u stanju da je politički a ne personalno definiše. Da li će biti skroz proruska ( Vulin, Selaković, Nenad Popović, Dačić…) ili samo djelimično proruska. Srbija krupnim koracima grabi u svoju samoizolaciju.

(Portal analitika)