Skip to main content

Vještica i beskućnica

Kultura 02. feb 2024.
3 min čitanja

"Kako je Lana Bastašić odbila postati žrtvom nakon što joj je zbog propalestinskih stavova otkazan boravak na austrijskoj rezidenciji i kakve veze ima Jugoslavija s tim"

Još početkom novembra, dok je zapadna cenzura propalestinskih glasova uzimala prve žrtve, na ovom smo mjestu zapisali: „Kada Lana Bastašić, naša autorica na privremenom radu u Njemačkoj, u Guardianu objavi kritiku potpune nezainteresiranosti njemačke javnosti za užase koje danas proživljavaju Palestinci i kada napiše kako su je ‘dobronamjerni ljudi upozoravali da bi izražavanje ovakvog stava moglo dovesti do toga da me se više ne poziva na književne događaje i festivale, i da bi moja karijera u Njemačkoj mogla biti gotova’, onda Lani Bastašić vrijedi vjerovati.“

Zašto joj je vrijedilo vjerovati provjeravamo ovih dana: nakon što je zbog svojih stavova raskinula ugovor s jednom od najprestižnijih izdavačkih kuća na njemačkom govornom području, frankfurtskim S. Fischerom, organizatori iz udruge Literaturhaus NÖ dojavili su joj da povlače raniji poziv za gostovanje na umjetničkoj rezidenciji i na književnom festivalu u Salzburgu. Time su, jasno, signalizirali i drugim udrugama i književnim institucijama da je Lana Bastašić od sada persona non grata. Njena je autorska i materijalna egzistencija, treba reći i to, najvećim dijelom vezana uz njemačko književno tržište: njena karijera u Njemačkoj, ali i na čitavom njemačkom govornom području, sada se po svemu sudeći bliži kraju.

Ali Bastašić svjesno odbija postati žrtvom i zato vijest nije to da joj je poziv na rezidenciju i festival otkazan, nego da je obavijest o otkazivanju sama javno podijelila preko Instagrama, zajedno s vlastitim otvorenim pismom u kojem organizatorima poručuje da je njeno „političko i ljudsko mišljenje da djecu ne treba ubijati“, da se pišući o postjugoslavenskim ratovima bavila upravo „posljedicama rata na djecu“ i da se Literaturhaus NÖ sada „jasno pozicionira“ na strani koja je takvim stavovima suprotna. I dobro je što je odgovor na otkazivanje postao vijest koju prenose regionalni i svjetski mediji jer sada ondje možemo čitati i furiozno finale pisma: „Iako sam svjesna činjenice da su vas sredstva koja primate i sistem u kojem živite naveli da zaboravite što je zapravo umjetnost, ipak vas želim podsjetiti da (na sreću nesigurnih spisateljica poput mene) vi niste književnost. Vaš novac nije književnost. S. Fischer nije književnost. Njemačka nije književnost. A mi, književnici, pamtit ćemo.“

Teško je, naravno, osjetiti bilo šta osim iskrenog respekta prema Bastašićinim riječima. A kad smo već kod književnog pamćenja: teško je i ne pomisliti na Danila Kiša ili Dubravku Ugrešić. Ista je ovo gesta radikalnog raskida kojom se Kiš krajem sedamdesetih obračunavao s jugoslavenskom književnom čaršijom u kapitalnom „Času anatomije“, isto demontiranje javne hipokrizije kojim se Ugrešić, progonjena vještica iz Rija, početkom devedesetih oprostila od hrvatske države i hrvatske književnosti u kultnoj „Kulturi laži“. Bastašić gazi stazama iste hereze. A ukoliko se nekome ove usporedbe čine pretjerane, ima i opuštenijeg načina da se kaže isto.

Sitan, a zabavan detalj promakao je naime domaćim medijima koji su vijest prenosili. U kratkom captionu na Instagramu Bastašić se, mimo povišenog tona otvorenog pisma, odlučila naprosto zajebavati s odbijenicom austrijskih organizatora: „Nastavljaju podcjenjivati Jugoslavene. Opet.“ I koliko je dobro što su naši mediji prenijeli otvoreno pismo, toliko bi dobro moglo biti što im je ovaj komentar promakao. Jer Jugoslavija kod nas, naravno, izaziva refleksne nacionalističke reakcije, bijesno lajanje i nepopravljiva revizionistička lupetanja. A to nije Jugoslavija kojoj Bastašić pripada. Njena je, naime ista ona kojoj je pripadao Danilo Kiš kada se baš u „Času anatomije“ proglasio „jugoslavenskim piscem“, dodavši da to ne znači ništa drugo nego beskućništvo, ista ona kojoj je pripadala Dubravka Ugrešić kada je baš u „Kulturi laži“, nakon raspada jugoslavenske države, za samu sebe ustvrdila: „Ja sam post-Jugoslavenka.“

Pripadaš li takvoj Jugoslaviji, jasno je da će te podcjenjivati. Pripadaš li takvoj Jugoslaviji, naravno da će te tjerati. Pripadaš li takvoj Jugoslaviji, ne pripadaš onima koji su okupatori.

Pripadati takvoj Jugoslaviji podrazumijeva, drugim riječima, da si vještica i beskućnica. Pripadati takvoj Jugoslaviji oduvijek je značilo pripadati zemlji koja ustvari ne postoji. I upravo zato, pripadati takvoj Jugoslaviji – kao što vlastitom hrabrošću danas demonstrira Lana Bastašić – ne može značiti ništa drugo nego pripadati Palestini.

(Portal Novosti, foto: screenshot YT)