Skip to main content

VIKTOR IVANČIĆ: Militarizam i rezonanca

Stav 08. apr 2022.
4 min čitanja

Kaže Zoran Milanović da Bakir Izetbegović, ako misli da je Hrvatska dijelila Bosnu i Hercegovinu, može lijepo vratiti orden što ga je Franjo Tuđman dodijelio njegovu ocu Aliji – kaže građanka.

“To kao što je on vratio ordene Branimiru Glavašu, koje mu je također dodijelio Franjo Tuđman, a bili su mu oduzeti nakon što je osuđen za ratne zločine?” kaže građankin suprug.

“E pa nije to isto”, kaže građanka, “nego je skroz suprotno. Milanović je Glavašu vratio ordene kao oficijelni davalac, dok bi ga Izetbegovićev sin trebao vratiti kao nasljednik primaoca. Shvaćaš? Milanović je vraćao oduzeta odlikovanja, a Izetbegović bi trebao vratiti ono primljeno.”

“A ako ga ne vrati?” pita suprug.

“Znači da potvrđuje kako Hrvatska nije dijelila Bosnu i Hercegovinu i kako nikakvih agresorskih ili zločinačkih aktivnosti s hrvatske strane prema Bosni i Bošnjacima nije bilo”, kaže građanka.

“A što se potvrđuje vraćanjem državnih odlikovanja Branimiru Glavašu?” pita suprug.

“Potvrđuje se da ono što je on činio u ratu ne spada u kategoriju ratnih zločina”, kaže građanka. “Nego u kategoriju junačkih djela.”

“Ali svima je u ovoj zemlji, na osnovu brojnih svjedočenja i dokaza, prilično jasno da je spomenuti u vrijeme rata izdavao naredbe za likvidacije civila srpske nacionalnosti, s tim da su neki od njih bili usmrćeni na najokrutniji način, nalijevanjem akumulatorske kiseline u ždrijelo”, kaže suprug.

“E, pa tome služe državni ordeni”, kaže građanka. “Da se odlučno odbaci ono što je svima jasno. Da se iskorijeni vjera u očigledno. Da se poništi moć činjenica i prohibira na faktima zasnovan doživljaj realnosti.”

“Znači, ako si u ratu zarobljene civile škropio kiselinom, a nakon toga ti državni poglavar okači odlikovanje na rever, škropljenje se anulira, ili mu se barem oduzima karakter zlodjela, mada je svima jasno da se ono zbilo?” kaže suprug. “Zar to onda nije obred kojim se ovjerava moralni idiotizam?”

“Naravno da jest”, kaže građanka, “ali ostavimo načas moral po strani. Državna odlikovanja, naročito ako ih je dodijelio predsjednik Tuđman, ili vratio predsjednik Milanović, iznad svega su jedno od simboličkih oruđa pomoću kojih se službena verzija historije suprotstavlja historijskoj istini. U najvećem broju slučajeva oni su pečati državne laži na odabranim grudima.”

“Hoćeš reći: ako Zoran Milanović naglašava kako je orden što ga je Franjo Tuđman dodijelio Aliji Izetbegoviću dokaz da ‘Hrvatska nije dijelila BiH’, onda će najprije biti da je historijska istina suprotna tome, odnosno da Hrvatska jest dijelila BiH?” pita suprug.

“Upravo to hoću reći”, kaže građanka. “Uostalom, iste ili slične ordene dobivali su i Dario Kordić i hrvatski muževi osuđeni u Haagu zbog ‘udruženog zločinačkog pothvata’, čiji je nalogodavac, prema ocjeni sudišta, bio upravo pokojni Tuđman. Prema tome, odlikovanje uručeno Izetbegoviću potvrđuje da službena Hrvatska tokom rata nije djelovala na rasturanju Bosne i Hercegovine kao što orden vraćen Glavašu dokazuje da on nije ratni zločinac.”

“A kad je to Milanović predložio Bakiru Izetbegoviću da vrati očev orden ‘ako misli da je Hrvatska dijelila BiH’?” pita suprug.

“Prije neki dan, kada je najavio svoj odlazak u Mostar radi obilježavanja godišnjice HVO-a”, kaže građanka. “Tom prilikom rekao je i da je ‘HVO zajedno s Hrvatskom vojskom spasio BiH’.”

“Ali to je bezočna laž!” kaže suprug.

“Naravno da jest”, kaže građanka, “kao što je laž da su hrvatska državna odlikovanja dokazni materijal o nepostojanju hrvatskih državnih zločina. Ipak, jedno je drugo pitanje za mene ovdje važnije.”

“Koje pitanje?” pita suprug.

“Gdje je bio Zoran Milanović kad je ‘HVO zajedno s Hrvatskom vojskom spasio BiH’? A? Gdje je bio kad je Hrvatska vojska spašavala Hrvatsku?” kaže građanka.

“Koliko ja znam, grijao je guzu u nekoj od državnih kancelarija”, kaže suprug. “Trasirao je karijerni uspon, na sigurnoj distanci od bojišta.”

“A zašto, ako je već bio u idealnim godinama da uzme pušku i pristupi oslobodilačkoj borbi?” pita građanka.

“Što je to tebe briga?” kaže suprug. “Svatko ima pravo da odbije oružje i ne odazove se ratnim trubama.”

“Slažem se, da sam muškarac i ja bih to pravo koristila punim plućima”, kaže građanka. “Ali ne bih onda trideset godina kasnije išla od kasarne do kasarne, od brigade do brigade, uzdižući u nebesa kult vojske i liferujući sirovu militarističku propagandu, kao što to čini Milanović. Pogledaj malo, svakih par sati se napuše kao puran pred nekom skupinom naoružanih muškaraca koja mu salutira. A onda slijede kurčevite eskapade u slavu hrvatskoga ratništva: te nema veće svetinje od vojničke časti, te ništa nije moralnije od bdijenja s oružjem na braniku rodne grude, te državu imamo zahvaljujući neustrašivosti naših heroja i prekaljenih ratnika, te nećemo dopustiti ‘sarajevskoj čaršiji’ i drugim čaršijama da pomute slavu naših oslobodilaca, te haške su optužnice protiv naših boraca ‘glupe i ružne izmišljotine’, te nećemo valjda migrante na granicama dočekivati balalajkama, te nećemo tolerirati izdajnike poput Puhovskog koji je svjedočio u Haagu, te domovina je plod muške snage koja nad njom skrbi, te dajmo orden Zlatanu Miji Jeliću koji je pod istragom zbog ratnih zločina, te vratimo odlikovanja Branimiru Glavašu koji je optužen za ratne zločine…”

“Što ustvari hoćeš reći?” pita suprug.

“Ustvari se pitam zašto se vojnički dio ličnosti Zorana Milanovića razvija u dobi kada više nije biološki najspremniji za borbu”, kaže građanka. “Otkud ta pasionirana posvećenost ratničkome duhu i borbenoj gotovosti kada društvene okolnosti ne nagovještavaju skoro prolijevanje krvi? Što je rat dalji u njegovu sjećanju, to je hrvatski predsjednik bliži puškarnici. Ili je možda stvar upravo u ožiljcima tih sjećanja? Moglo bi biti da je Milanović danas udubljen u muške ratne fantazije zbog avantura koje je propustio u mladosti.”

“Krivi odgoj”, kaže suprug. “Umjesto da ga pošalju na ratište, gdje je završio veliki broj njegovih vršnjaka, roditelji su ga tjerali da ganja diplomatsku i političku karijeru. I onda ti se dijete pod stare dane navuče na kasarnu.”

“To ti i kažem”, kaže građanka. “Da je Zoran Milanović u svojim kasnim dvadesetim išao od čuke do čuke, da je trčao od rova do rova, možda ne bi u kasnim pedesetim visio od postrojavanja do postrojavanja i trovao okoliš militarističkim besmislicama.”

“Izgleda da u njegovu slučaju ljubav prema uniformi raste sa smanjenjem rizika što ga podrazumijeva nošenje iste”, kaže suprug.

“Dosta je bizaran taj životni nesporazum, poremećaj lučenja testosterona, što li je već”, kaže građanka. “Da u najboljim godinama bježiš od uniforme, a u najgorima trčiš za njom.”

“Meni je svejedno, pošto ne brijem ni na oružje ni na domovinu”, kaže suprug. “No pitam se zašto smo svi mi, građani ove krasne, slobodoljubive i napredne zemlje, izloženi manifestacijama jedne sasvim privatne frustracije. Kao da smo kolektivni prisilni sudionici u tuđoj psihoterapiji.”

“Tu nema pomoći, dragi moj, nemamo se kamo skloniti”, kaže građanka. “Svaki govor predsjednika Hrvatske odzvanja kao jeka jednog propuštenog rata. Militarizam i rezonanca.”

(Portal Novosti)