Skip to main content

VIKTOR IVANČIĆ: Kuraž od ovce

Stav 23. dec 2022.
4 min čitanja

Hrvatska već niz godina nije u SFRJ, pa da bude nesvrstana, a nije ni neutralna. Hrvatska je članica Europske unije i Sjevernoatlantskog saveza i takav međunarodni položaj podrazumijeva ne samo prava, nego i obaveze – izjavio je Andrej Plenković nakon što u Saboru nije uspio prikupiti dvije trećine zastupničkih glasova za odluku o obuci ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj.

„Josip Broz Tito nije htio dopustiti da Jugoslavija i Hrvatska postanu dio sovjetskog bloka. Tito je te 1948. godine riskirao čak i izravni oružani sukob s gigantskom Crvenom armijom i njenim satelitima. Ali, Tito je razumio da ruski imperijalizam, onda prerušen u internacionalni komunizam, želi proširiti svoju zonu utjecaja…“ napisao je u Telegramu Davor Butković, alias Ivan Violić, istim povodom.

Suprotstavljeni argumenti uvaženog premijera i uvaženog kolumnista – avaj – vode istome zaključku: da se svi koji su glasali protiv odluke o obuci ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj trebaju stidjeti i da predstavljaju nacionalnu sramotu. Plenković toj bagri poručuje da im ovo više nije SFRJ, a Butković nabija na nos da su iznevjerili junačku tradiciju Titove Jugoslavije. Premijer izrodima pripisuje skandalozno projugoslavensko ponašanje – ustrajavanje na nekakvoj „nesvrstanosti“ i „neutralnosti“ u doba kada „Zapad“ od Hrvatske očekuje konzistentnost u pogledu svekolikog vazalstva – dok im kolumnist spočitava skandalozni antijugoslavenski gard, u vidu podložnosti ruskim imperijalnim aspiracijama.

Demonstriranu šizofreniju ne treba uzimati ozbiljno. Sadržaj izloženih argumenata, naime, potpuno je nevažan u odnosu na njihovu intonaciju, a sve što miriše na činjenice dovoljno je fluidno da se stavi u službu žargona. Žargon je, pak, nedvosmisleno gonički. Danima već svjedočimo kako jezik političkog nasilništva bezuspješno pokušava naći demokratsko uporište, da bi se potom lišio svih obzira i ograničenja, i kako pobješnjela vladajuća matica, opslužena središnjom medijskom operativom, sirovim udarcima pribija na stup srama krivce za, kako reče spomenuti žurnalist, „povijesnu hrvatsku sramotu“.

Kipteći od pravedničke srdžbe, osnovne gabarite hajke zadao je sam predsjednik Vlade, opisujući svoj parlamentarni debakl kao „veliku razdjelnicu u političkom životu Hrvatske“ koja razgraničava „ozbiljne i odgovorne“ čuvare nacionalnih interesa od „političkih patuljaka i kukavica“, od „diletanata“, „provincijalaca“ i „putinofila“ koji „ne razlikuju bijelo od crnoga, dan od noći, dobro od zla“, te će zbog gadosti što su je priredili naciji i što su „naštetili našem međunarodnom kredibilitetu“ od sada nadalje „živjeti sa stigmom“. Renomirana novinarska pera požurila su da bujici invektiva, s akcentom na kukavičluku i nacionalnoj izdaji, osiguraju odgovarajuću masmedijsku jeku.

Komentator Indexa piše da se hrvatska politička elita, odbivši izglasati odluku o obuci ukrajinskih vojnika, „pretvorila u blato“, da je „osramotila Hrvatsku“, da je pokazala „prijezira vrijedan kukavičluk“ i da kolektivno, na čelu s predsjednikom Zoranom Milanovićem, funkcionira kao „Putinov korisni idiot“; komentator Telegrama poručuje istima da se „moraju stidjeti“, jer „rat u Ukrajini uistinu jest i naš rat“, i to ne samo zbog aktualne agresije, nego i zato što „Rusija uistinu jest naš permanentni neprijatelj“ (!); komentator Jutarnjeg veli da je glasanje protiv obuke Ukrajinaca u Hrvatskoj „dubinski nemoralno“ i „suštinski pogrešno“, te da istu poziciju dijele „neokomunistički prosvjednici u Češkoj, njemački kriptonacisti iz AfD-a i vječni Silvio Berlusconi u Italiji“; njegova kolegica deprimirano konstatira da opozicija ovim činom „pokazuje kontinuitet licemjerja, političke kratkovidnosti i kukavičluka“, a k tome i „fascinaciju ruskom silom“; njezin kolega ozlojeđeno zaključuje da smo „u demokratske institucije izabrali ljude koji ne razumiju što bi im trebao biti posao“ i da je, općenito govoreći, „demokracija dobra koliko su dobri izabrani zastupnici naroda“, pa se pita, logično: „Što kada nisu?“

Kada nisu, slijedi im stigma, za čiju će se trajnost pobrinuti izvršna vlast, obećava premijer. „Potrudit ćemo se da ih ta stigma prati i da hrvatski građani i hrvatski narod dobro znaju kako su nas onemogućili da budemo na razini odgovornosti države za koju se mi svakim danom trudimo da bude odgovorna članica međunarodne zajednice.“

Nezgodna okolnost je, međutim, što se prema anketi agencije Promocija plus oko šezdeset posto hrvatskih građana protivi obuci ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj, iako je odnos snaga među saborskim zastupnicima otprilike obrnut. Plenković će, dakle, nastaviti sa stigmatizacijom radi toga da hrvatski građani „dobro znaju“ što čine patuljci, kukavice, diletanti i putinofili koji dijele stav većine hrvatskih građana.

Ili, riječima mislioca iz Jutarnjeg lista: demokracija nam nije dobra, jer nisu dobri izabrani predstavnici naroda, budući da zastupaju većinsku narodnu volju. Eto tipično hrvatske bizarnosti: odnarođena politička klasa nasrnula je na otpadnike koji paktiraju s narodom, tražeći pritom narodnu podršku. U hrvanju s nesporazumom premijer je, kao i obično, posegnuo za najbližom idiotskom frazom: „Ne vodi se politika tako da se podilazi anketama.“

Svejedno, histerični proljev prepun moraliziranja i patvorenih emocija, u kojemu se naglašava junaštvo nasuprot kukavičluku, principijelnost nasuprot licemjerju, humanizam nasuprot bešćutnosti, odgovorno državništvo nasuprot provincijalnom diletantizmu, i dalje nezadrživo nadire sa svih vladajućih kota i pridruženih medijskih platformi. Zborno naricanje nad jednim storniranim vojnim poligonom u okolnostima kada gotovo sve zemlje svijeta, uključujući Hrvatsku, na različite načine podupiru Ukrajinu i njenu oslobodilačku borbu, djeluje gotovo nestvarno… i tek ga poznavanje niskih političkih motivacija donekle privodi realnosti.

Ono što zbilja iritira vladajući stroj nije odsustvo konkretne solidarnosti prema Ukrajini – jer tu solidarnost nitko od političkih subjekata u Hrvatskoj nije dovodio u pitanje – već neplanirano kaljanje „međunarodnog kredibiliteta“ države koja ima biti besprijekorno ideološki adaptirana kompleksu koji nastupa pod kodnim nazivom „Zapad“. Imperativ tog klimoglavog pridruživanja anulira demokratske trice i zavrzlame. Nije dopustivo da se trivijalnim prenemaganjem nekakva parlamenta usporava zacrtani napredak zemlje ka statusu „odgovorne članice međunarodne zajednice“, a to će reći periferijske vojne karaule. Umjesto autonomnog odlučivanja – a kamoli nezamislivih pošasti poput „nesvrstanosti“ ili „neutralnosti“ – tu je na cijeni salutiranje.

Dramu dakle ne uzrokuje izostanak solidarnosti, već izostanak lojalnosti. Suprotno proklamacijama, nije stvarna pomoć Ukrajini u podlozi tekuće hajke, nego je to prizivanje ambijenta militarnog postrojavanja u kojem će se politička scena dijeliti na regularne aktere i proklete izdajnike. Tome služi Plenkovićeva „velika razdjelnica“, a dobro dođe i onaj Butkovićev „permanentni neprijatelj“. Samȏ razlučivanje rata od mira treba učiniti nemogućim.

Gonički žargon upućuje na riješenost hrvatske vladajuće mašine da rat u Ukrajini u što većoj mjeri približi domaćem ognjištu, da ga kroatizira do razine kada postaje uobičajeno da se odnos prema političkim protivnicima ne razlikuje od odnosa prema neprijateljskim trupama. U premijerovoj predodžbi kvalitetne vladavine traje neprestani emergency koji sprječava ometanja i osigurava mu odriješene ruke. Intuitivno slijedeći naputak Carla Schmitta da je „suveren onaj tko ima moć proglasiti izvanredno stanje“, gubitak političke utakmice doživio je kao ličnu i nacionalnu tragediju (odnosno jednu te istu?), jer mu je neuviđavni Sabor privremeno oduzeo kontrolu i izbacio ga iz vojničkih cokula.

Ono što mu je u jeku pandemije pošlo za rukom – da likvidira parlament kao tijelo političkog odlučivanja – sada se, eto, izjalovilo. Stoga grmi o zavjeri lijevih i desnih patuljaka – neokomunista i kriptonacista – protiv mainstreama koji puca od mudrosti i vrvi najčistijim moralnim vrijednostima. U nekoliko je navrata prijekim tonom spominjao i slavnu ’91., što je ohrabrujući medicinski pokazatelj: nekadašnjim anemičarima udara ratnička krv u glavu.

Prilično je zgodno izigravati neustrašivoga vojskovođu znajući da nećeš završiti među žrtvovanim mesom. Dolaziš u priliku da se pod punim borbenim stresom, skupa s medijskom poslugom, prepustiš ozloglašavanju sveprisutnih kukavica. Najveći demobilizator među pjesnicima, Predrag Lucić, takvima je odavno poručio: hrabrost je kuraž od ovce.

(Portal Novosti, Foto: N1)