Prije nekoliko godina jedan njemački profesor i akademik, koji bi često dolazio u Sarajevo na naše zajedničke jednosedmične seminare za napredne studente, izrazio je želju da konačno vidi i Višegrad i tu mitsku Ćupriju, grad koji u zapadnoj imaginaciji ima poseban status, ne samo zbog Andrićevog čuvenog romana, nego, u posljednje vrijeme, i zbog književnog djela Saše Stanišića, izuzetno intenzivno recipiranog u njemačkom govornom području.

Organizirali smo izlet u taj grad za naše njemačke prijatelje; nezaobilazan dio programa bio je svakako i umjetni ili paralelni grad, koji je izgradio Emir Kusturica, nekad značajan bosanskohercegovački i jugoslavenski filmski reditelj, danas manje-više uspješan i od raznih vlasti izdašno sponzoriran poduzetnik u oblasti etno-turizma, poznati identitetski i vjerski konvertit, te time simbolički važan za velikosrpsku propagandu, veliki kritičar Zapada te još veći zagovornik putinizma kao nove varijante i mješavine različitih starijih totalitarnih ideologija.

Pokušali smo za vrijeme obilaska objasniti, koliko je to bilo moguće i koliko se moglo rekonstruirati iz izjava njegovog idejnog tvorca, koncept Andrićgrada, kao materijalizacije zamisli da se ovdje usade tradicije, recimo imitacije arhitektonskih stilova (renesansa, barok itd.) koje uopće nisu postojale u ovom dijelu Balkana. Drugim riječima, Andrićgrad bi se mogao smatrati utjelovljenjem alternativne historije koja će se vremenom stopiti s realnom historijom preinačujući je i usklađujući s ideološkim odnosno, u ovom slučaju, velikosrpskim potrebama ili individualnim maštarijama nekadašnjeg umjetnika, koji uživa veliku podršku svih mogućih režima zamišljenog srpskog sveta.

Paralelne povijesti, od Andrićgrada do Mladića

Falsificiranje povijesti je u Kusturičinom projektu zapravo temeljni princip, i on bi uistinu mogao imati legitimitet ako se percipira isključivo u umjetničkom modusu, no sasvim je jasno, od samog početka, kad uzmemo u obzir kontekst i realne korijene ovog eksperimenta u gradu koji predstavlja jedno od najvećih poprišta zločina nad bošnjačkim stanovništvom u Drugom svjetskom ratu kao i u ratu protiv Bosne i Hercegovine 1992-1995. godine, da pseudoumjetnički diskurs zapravo samo služi prekrivanju iskonskog zla koje se ovdje događalo u ime stvaranja etnički homogene srpske teritorije.

Njemačke kolege bili su šokirani, i to na jedan neugodan način, ciničnom monstruoznošću ovakvog nauma, naročito nakon što su na štandovima sa suvenirima ispred ulaza u Andrićgrad vidjeli bedževe s likovima Vladimira Putina, Radovana Karadžića ili Ratka Mladića. Naravno, ne trebamo ni podsjećati da je suočavanje s prošlošću velika njemačka tema; Nijemci su se svojih zločinaca ne samo odrekli nego su uklonili bilo kakvu mogućnost da oni postanu heroji i kao takvi oslonac kolektivnog identiteta nakon 1945. ili nakon ujedinjenja 1989. godine. Preduvjet za to je svakako bio totalni poraz Hitlerovog režima.

Ono što se vidjelo u Višegradu i što se i danas vidi svakodnevno na ulicama brojnih gradova, u velikom dijelu srpskih medija ili naloga na socijalnim mrežama, ili izjavama visokih dužnosnika u Srbiji ili RS-u, a kulminira ovih dana nakon smrti ratnog zločinca Ratka Mladića u Haagu, jeste grčevito i u sebi proturječno nastojanje da se, s jedne strane, od Mladića načini nevinašce koje „mrava ne bi zgazilo“, a s druge strane okorjelog ratnika koji je neprijatelja (npr. „Turke“, odnosno bošnjačku zajednicu) uništio u Srebrenici.

O zločinima, eto, ništa nije znao, a upravo su zločini temelji njegovog konstruiranog herojstva, što lijepo sažima parola Nož, žica, Srebrenica. Gradeći tako paralelan prostor povijesti, kao Kusturica paralelni Andrićgrad, poklonici Mladićevog života i djela istovremeno i slave njegov zločin i oslobađaju ga krivnje za isti taj zločin, koji ili potpuno negiraju ili ga, kad otvoreno poricanje nije više moguće, prebacuju na druge.

Ta matrica je poznata još odranije; da ne idemo dalje, uzmimo samo evo revizionističke inicijative i procese za dokazane kolaboracioniste i ratne zločince ranijih perioda srpske historije: ne samo da su zvanično rehabilitirali Dražu Mihailovića, tvrdeći da on nije znao za sve te užase koje su četničke jedinice činile nad nedužnim civilima, među kojima je bio i nemali broj Srba, nego se lanac rehabilitacije produžuje i na one kojima se ti zločini u cilju ekskulpiranja Mihailovića prvobitno pripisivali, kao što su pop Đujić ili ljotićevci ili nedićevci. U najboljem slučaju, ako se već ne mogu negirati ili pripisati nekom drugom faktoru (u idealnom slučaju samim žrtvama, vidi pod Markale), onda se oni anonimiziraju: zločine su u tom scenariju činile neke nekontrolirane grupe, divlji četnici, neki lokalni komandanti koji su djelovali iz osvetničkih pobuda ili na svoju ruku.

Kartelski mentalitet

Postoje i druge zajednice koje se u nekom značajnijem obimu i intenzitetu identificiraju sa dokazanim zločincima ili kriminalcima; slično tome je opasno relativiziranje zločina NDH te parcijalno identificiranje s tom hitlerovskom satelitskom tvorevinom i Pavelićem u nekim ograncima hrvatskog nacionalizma. No, usprkos svemu, na centralnim zagrebačkim trgovima teško da ćete danas moći kupiti bedževe s likom Ante Pavelića, kao što ćete na štandovima usred Knez Mihajlove naići čak i na čarape s likovima Mladića ili Karadžića, da ne govorimo o Draži Mihailoviću. Usput budi rečeno, da spomenemo jedan kuriozitet, na poleđini tih čarapa piše da su proizvedene u Turskoj. No, glorificiranje zločinaca Slobodana Praljka i Darija Kordića, koga su prvaci bosanskohercegovačkog HDZa svečano dočekivali, govore o visokom stupnju identifikacije, koji je usporediv sa velikosrpskom praksom. U bošnjačkom slučaju, opasan kult se počeo graditi i oko psihopate i manijakalnog zločinca Mušana Topalovića Cace, ali je on ostao ekstremno marginalan, jer ga nisu podržavale ni relevantne društvene grupe ni zvanična politika.

Usporediva je ta slava i hvala zločinu (neka mi veliki poljski pisac Jarosław Iwaszkiewicz oprosti što parafraziram naslov njegovog romana) u „srpskom svetu“ s jednom pojavom u pokrajinama ili sirotinjskim mjestima u Srednjoj i Južnoj Americi, naročito u Kolumbiji, gdje vođe narko-kartela poput Chapa ili Escobara imaju status polubožanstva; o njima su ispredane legende i ispjevane pjesme, oni su predmet polureligijskog obožavanja, pogotovo kod mladih ljudi, te ujedno i jedan od najvažnijih generatora transgeneracijske obnove kartela, čije strukture opstaju i dalje usprkos povremenim uspješnim akcijama vlasti.

Takav kartelski mentalitet, u čijem središtu je figura zločinca a i sam čin zločina, pokazuje ozbiljne podudarnosti u velikosrpskom kultu koji se gradi oko zločinaca kakvi su Ratko Mladić i Radovan Karadžić. I ovdje mitotvoračko slavljenje zločina ima istu regenerativnu funkciju: na taj način se obnavlja i kroz različite naraštaje prenosi kolektivna (auto)destruktivna energija šovinističkog srpskog nacionalizma.

Prekrajanje povijesti, odnosno njena mitologizacija, koju je kao postupak ogolio Kusturica u Andrićgradu, ovdje je naprosto sredstvo održavanja tog kartelskog mentaliteta, koji nažalost zahvaća široke društvene slojeve; od barem nominalno visokoobrazovanog opozicionog političara (npr. dr. Miloš Jovanović), do primitivnih režimskih tabloida, od navijačkih skupina do ministara – svi oni jesu sljedbenici istog kulta koji drži zarobljenim srpske zajednice s obje strane Drine i koji predstavlja realnu prijetnju za sve druge oko njih.

Međutim, ima tu i jedna zanimljiva razlika u poređenju kartelskog i velikosrpsko-nacionalističkog kulta: Chapo, Escobar & co su korumpirali siromašne zajednice tako što su pružali socijalnu pomoć, gradili infrastrukturu, uspostavljali neku vrstu svog reda i poretka odnosno preuzimali funkcije države koja je bila preslaba da ih ispuni.

Zločin kao pobjeda

Šta je za Srbe učinio Ratko Mladić? Čime ih je zadužio? Predvodio je jednu neregularnu vojsku, čije su jezgro, pored ekstremističkih paravojnih jedinica organiziranih od srbijanskog DB-a, činili ostaci JNA, koja je Mladiću i njegovim oficirima ostavila ogromno naoružanje i infrastrukturu. S takvom nevjerovatnom startnom premoći u odnosu na protivnike, izdašno potpomagana od Srbije sve vrijeme rata u finansijama i ljudstvu, ta vojska RS-a zbog otpora regularnih bosanskohercegovačkih odbrambenih snaga, formiranih faktički ni iz čega, ipak nije ostvarila nijedan cilj svog političkog rukovodstva, a pogotovo ne onaj najvažniji da uništi BiH i ujedini se sa Srbijom.

Jedina Mladićeva „pobjeda“ su upravo divljački zločini nad civilima, koje su počinili u okupiranim mjestima i gradovima ili, kao u slučaju Tuzle ili Sarajeva, granatiranjem i snajperskim teroriziranjem neosvojenih gradova. Dakle, Ratko Mladić i Radovan Karadžić ne samo da su zločinci, ne samo da su globalne parije i da su na dugo vremena osramotili one u čije su ime navodno ratovali, dakle srpski narod, oni su i gubitnici, koji, zdravorazumski i objektivno gledano, ničim nisu zadužili svoju zajednicu. Nešto slično kao četnici iz Drugog svjetskog rata.

Čak i RS, koja se u posljednje vrijeme često naziva jedinom pobjedom velikosrpske politike, kao administrativna jedinica unutar Bosne i Hercegovine, nosi užasan, vjerovatno na duže staze nesavladiv moralni i psihološki teret njihove zaostavštine. Dakle, samo nevjerovatnim nasiljem nad činjenicama, suludim akrobacijama u vidu dopisivanja i bjesomučnog prekrajanja povijesti, takvi ljudi mogu postati heroji, branioci i osloboditelji. Ostaje teško razrješiva misterija: zašto srpska politička, akademska i kulturna elita ulaže toliku energiju u takav poduhvat heroizacije zločinaca kojima u stvari ne duguje ništa? Zašto oni u tako skrojenom mentalitetu zaslužuju slavu i hvalu? Neće valjda biti da je zločin, genocidno uništavanje drugog, postao svrha sam po sebi?

(Odgovor.ba, foto: N1)