Nezavisno društvo novinara Vojvodine i Udruženja BH novinari sprovode zajednički projekat “Živeti zajedno”, koji se bavi temama rata na prostorima bivše Jugoslavije kroz pozitivne ljudske priče, koje pokazuju da je i posle svega moguće živeti zajedno. U sklopu projekta biće urađeno pet dokumentarnih filmova i 10 tekstova, koje smo objavljivali u letnjim mesecima. Pred vama je poslednji tekst iz našeg serijala, svedočanstvo da je uprkos najmonstruoznijim zločinima, onima protiv dece, bilo ljudi zahvaljujući kojima su neka od te dece preživela…

Piše: Samra Salihović (Sarajevo)

Surovost i monstruoznost rata u Bosni i Hercegovini dokazuje i činjenica da je u njemu stradao i veliki broj djece. U Prijedoru je pred očima roditelja streljano 102 djece, a najmlađe je imalo tek godinu dana. Pripadnici vojske i policije RS-a, koji su počinili ta monstrozna djela, nikada za to nisu odgovarali ni pred jednim sudom. Preživjeli roditelji i danas se bore za djelić pravde – da ubice njihovih najmilijih stigne zaslužena kazna. Jedino zbog toga, kažu, žive.

U selu Zecovi kod Prijedora ne postoji nijedna porodica koja nije izgubila makar jednog člana porodice. Havi Tatarević u julu 1992. godine srpske snage ubile su muža i šest sinova. Fikret Bačić je izgubio cijelu porodicu – djecu, suprugu, sestre…

„Moja tragična priča počinje 25. jula 1992. kada mi je streljana kompletna porodica. Njih 33 izvedeno je iz porodične kuće u selu Zecovi, zaseok Gradina i tu su ih streljali pripadnici srpskih vojnih i paravojnih formacija. Od toga dana pa do danas mi tragamo za njihovim tijelima koja su odvezena u nepoznatom pravcu. Nismo ih uspjeli pronaći iako smo se obraćali mnogim instutucijama.

Ubili su mi kćerku Nerminu, koja je tada imala šest godina i sina Nermina od 12 godina, zatim suprugu, majku, tri snahe, strinu, stričeviće, stričevke, bratičine… Od njih 33 strijeljanje je preživjelo troje djece. Stričević je uspio pobjeći im pored kuće i sakriti se. Drugo dvoje djece je bilo lakše ranjeno.

Ujutru, nakon što su završili streljanje, zapalili su kuću u kojoj su bila ranjena djeca, međutim izgorjela je samo zavjesa, a sintetički pokrivači, koji su bili na kaučima, na kojima su ležala djeca, nisu ‘htjeli’ gorjeti. Kad su vojnici vidjeli da gore zavjese, mislili su da je kuća planula, međutim to dvoje djece je bilo samo lakše povrijeđeno. Uspjeli su se izvući i doći do prvih komšija muslimana, rekli su da im je sve pobijeno. Prebacili su ih u bolnicu u Prijedor gdje su dobili potrebnu medicinsku pomoć. Kasnije, kad su se oporavili, po njih je došao djed koji ih je odveo u Njemačku. Jedno od njih i sada živi u Njemačkoj, a drugo, sad već odrastao čovjek, vratio se i živi u Prijedoru. Srpski vojnici streljali su sve moje koji su se krili u dvije kuće. Ja sam u to vrijeme radio u Njemačkoj kao građevinski radnik i tamo sam saznao šta mi se desilo sa porodicom“, priča Fikret Bačić.

Prijedor je Srebrenica broj 1 

Na svojim plećima Fikret nosi ogromnu tugu. Nosit će je zauvijek. Nju povećava činjenica da je u svom nastojanju da pronađe tijela članove svoje porodice gotovo sam. Bio je u svim nadležnim institucijama: od opštinskih, preko kantonalnih, do državnih. Optužnica protiv počinitelja ovog zločina nikada nije podignuta, iako se njihova imena znaju: „Najžalosnije je što su imena osoba koja su izvršila taj monstruozni zločin, a prepoznata su četvorica, data i Sudu i Tužilaštvu BiH. Međutim, do danas nikad nisu ni saslušani, a ni procesuirani. Nisu bila samo četvorica, bilo ih je više, ali četvorici se znaju imena i preživjeli svjedoci će ih prepoznati na suđenju. Jedno od preživjele djece je dalo izjavu tužiocu u Sarajevu, ali taj tužilac nije ništa pokrenuo.

Ja ne odustajem i neću odustati dok sam živ. Moj životni cilj je da pronađemo tijela i da se kazne počinioci. Prošlo je 15 godina od kako smo prvi put dali izjave i imenovali izvršioce tog zločina. Ti ljudi su masovne ubice koji su ubijali na desetine nevinih ljudi, žena i djece, koji su ubijali svoje radne kolege i silovali njihove supuge.

U selima Čarakovo i Zecovi 23. jula 1992. godine u njihovoj akciji ‘čišćenja’ ubijeno je oko 800 mladića. To nije mali zločin. Pogotovo ukoliko imate u vidu čijenicu da je na području Opštine Prijedor ubijeno oko 3.300 civila. Često kažem da je Prijedor Srebrenica broj 1, jer u Prijedoru nije bilo ratnih dejstava. U Srebrenici, u kojoj se ratovalo četiri godine, ubijeno je oko 8.000 građana iz sedam opština. Ukoliko podjelimo broj ubijenih na broj opština i taj broj uporedimo sa brojem ubijenih u Prijedoru, dolazimo do podatka da je u Prijedoru, na nivou BiH, najviše stradalo civila. Tragično je kada nekoliko ljudi bude ubijeno bilo koje nacije, ali je još tragičnije kada je riječ o civilu ili djetetu. Za tijelima ubijenih nastavljam tragati. Tražimo 80 ubijene djece. I tu imamo nekih saznanja, međutim Institut za nestale osobe BiH još nije spreman da počne vršiti iskopavanja na lokacijama na kojima sumnjamo da su zakopani“.

Ubijena djeca zaslužuju barem spomenik…

Roditelji ubijene djece u Prijedoru zvanično su pokrenuli inicijativu da u centru grada bude podignuto spomen-obilježje s imenima 102 djeteta koja su ubijena ili nestala u periodu od 1992. do 1995. godine na području tog grada. Fikret Bačić predstavlja Odbor roditelja. On je pokrenuo potpisivanje peticije putem koje će od Skupštine Prijedora zatražiti da odobri podizanje spomenika u centralnoj gradskoj zoni i da izgradnja bude finansirana iz budžeta grada.

Krvava bajka

Behzad Čirkin poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srpske ispred SDP-a, inače iz Prijedora, podsjeća kako se u nekadašnjoj SFRJ u školi obavezno učila pjesma Krvava bajka o četi đaka koja je u Kragujevcu ubijena u jednom danu. U Prijedoru je, podsjeća, ubijeno nekoliko četa đaka, ali se ta činjenica na nivou Opštine Prijedor i na nivou RS-a, uporno „gura pod tepih“. „Najtragičniji dio naše novije istorije je ukupan odnos prema zločinima u BiH. Na području Opštine Prijedor u sedamdeset dana ubijeno je preko stotinu djece. Najmlađe je imalo oko godinu dana, a najstarije oko 15 godina. U školi smo učili čuvenu pjesmu Krvava bajka i ja sam se kao dijete i kasnije kao odrastao čovjek zgražavao nad tragičinom sudbinom te djece. U Prijedoru je ubijeno stotinu djece. Intencija aktuelne vlasti je, kako na entitetskom tako i na opštinskom nivou, da se istina o tome sabije u jedan čošak, sakrije pod tepih i da se uđe u stvaranje nove istorije. Ovo kažem zbog toga što je Vlada RS-a svojom uredbom osnovala Komisiju za istraživanje ratnih zločina na području RS-a. Ono što je poražavajuće je da ta Komisija tretira samo srpske žrtve rata. I tu ima velike upitnosti kada je riječ šta su stvarne civilne žrtve rata, a šta vojne. Ne može se zarad istine i budućnosti jednako vrednovati i jedna i druga kategorija. To sebi ne možemo dopustiti. Niti da se tragom kozarske epopeje iz 1942. govori – oni su nas u prošlom ratu toliko, pa im mi sada vraćamo dug. Naime dr. Milan Kovačević, drugi čovjek Prijedora tokom rata, koji je umro 1998. godine u haškoj ćeliji od posljedica srčanog udara, pred kamerama je tokom rata kazao: ‘Oni su nas u onom ratu pobili 20.000, mi im sada to vraćamo.’ Po tim nekim projekcijama aktuelne vlasti u RS-u mi bismo u narednih sto godina trebali ući u neke ciklične krugove sve dok se ovi prostori ovde ne odrode od onog što je ljudsko, ili dok ljudi odavde ne uzmu kofere i odu negdje gdje mogu živjeti kao ljudi. Gradonačelnik Prijedora Marko Pavić, nije reagovao nad sudbinom čete prijedorskih đaka. Ne reaguju ni na činjenicu da Komisija za istraživanje ratnih zločina zadnjeg rata u RS-u pominje oko stotinu srpskih žrtvava iz Prijedora, a par hiljada bošnjačkih zaboravlja. Čak se zaboravlja i ime Igora Kondića koji je ubijen u logoru Omarska zato što je ustao u zaštitu svojih komšija. Ukoliko stvari budu tako postavljene imaćemo nestabilnu i sadašnjost i budućnost. Uvijek ćemo imati jedan latentni sukob“, zaključuje Behzad Čirkin.

„U martu su se sastali roditelji ubijene i nestale djece Prijedora i dogovorili smo se da idemo sa inicijativom izgradnje spomenika ubijenoj i nestaloj djeci Prijedora, bez obzira na nacionalnost i vjeroispovijest. To će biti spomenik djeci našeg grada. Peticiju ću uručiti načelniku Prijedora Marku Paviću. Tražiću da nam odrede lokaciju u užem jezgru grada i finansiraju izgradnju tog spomenika. Mi smo Paviću do sada već nekoliko puta dostavljali prijedloge za izgradnju spomenika civilnim žrtvama rata grada Prijedora, međutim dobili smo odgovor da je među tim civilnim žrtvama bilo i pripadnika Zelenih beretki i nikad nismo dobili saglasnost. Sada smo krenuli sa inicijativom za podizanje spomenika ubijenoj djeci. Djeca nisu znala ni šta je puška, niti šta je politika. Ernest, sin mog brata ubijen je kad je imao samo dvije godine, moja sestrična pet, moj drugi bratić četiri godine, moja kćerka šest… Jesu li oni znali šta je puška i mogu li se ta nedužna djeca porediti sa vojskom i vojnim formacijama?!“

„Izlazite svi napolje!“ 

U selu Zecovi razgovarali smo sa Zijadom Bačićem. Gledao je kako mu strijeljaju dva mlađa brata, sestru i majku. On je preživio pukom srećom, nakon čega ga je danima krio komšija Srbin. Njegovu ispovijest slušali smo pored spomen-ploče na kojoj su upisana imena 31 člana njegove porodice. Svi oni pobijeni su u noći 25. jula 1992. godine.

„Živio sam ovdje sa ocem, majkom, tri brata i sestrom. Početkom rata iz našeg sela odvodili su komšije Bošnjake pod izgovorom da ih vode na informativni razgovor. Međutim, oni se nikada više nisu vratili. Svi stariji od 18 godina su odvedeni iz sela, a među njima moj otac i najstariji brat. Ja sam ostao sa majkom, sestrom i dva brata. Imao sam tada 15 godina. U komšiluku je bilo još 29 žena i djece, mojih najbližih rođaka. Zbog straha od vojske, koja je danima vršljala po selu, svi smo zajedno noćivali u kući mog strica, ali i preko dana smo se držali blizu.

U noći 23. jula 1992. začula se pucnjava u selu. Vidjeli smo da jedna kuća gori. Pred kuću u kojoj smo mi bili došao je vojnik i viknuo: ‘Ima li koga?’ Strina je izašla i rekla: ‘Ovdje su samo žene i djeca.’ Držao je u rukama automatsku pušku i naredio: ‘Izlazite svi napolje!’ Došlo je još vojnika, svi su bili zamaskirani.

Krenuli smo u dvorište. Ja sam bio zadnji. Zastao sam na stepenicama da nađem cipele. Vojnici su počeli rafalno pucati. Čuo sam vrisku žena i djece. Pobjegao sam i sakrio se iza kuće. Za par trenutaka svi su bili mrtvi, među njima moja majka, dva brata i sestra, stričevići, strina… Te noći ubijeno je petnaestoro djece, a najmlađe je imalo nepune tri godine. Kad su prestali pucati jedan vojnik je s pištoljem prilazio onim koji su davali znake života i ponovo pucao u njih. Bio sam u šoku. Sjećam se, nisam plakao, samo sam mislio gdje da idem, gdje da se sakrijem…

Otišao sam kod prvog komšije, Ibrahima Bačića. U njihovom dvorištu sam zatekao ženu i na nju naslonjeno dvoje djece u lokvi krvi. Bili su mrtvi. Sjeo sam na njivu ispod kuće i odlučio da spas potražim kod komšije Srbina. On je bio otac mog druga s kojim sam išao u školu osam godina. Pokucao sam na vrata i ispričao šta mi se dogodilo. Primio me je u kuću. Kod njega sam bio osam dana. Čuvao me je i vodio brigu o meni“, priča Bačić.

I nakon 22 godine od masakra u Zecovima, Bačić se sjeća svakog detalja vezanog za taj strašan događaj. Četvrti dan skrivanja, kaže, nije više mogao izdržati, morao je obići svoje dvorište kako bi provjerio da li je neko od njegovih najbližih ostao živ. Čovjek, Srbin, koji ga je skrivao, savjetovao mu je da sačeka da padne veče, pa će zajedno otići. Međutim, Zijad više nije mogao čekati. Iskočio je kroz prozor i otrčao do svog dvorišta.

„U dvorištu sam zatekao isti prizor kakav sam ostavio one noći kad sam pobjegao. Mrtva tijela mojih najbližih rođaka ležala su jedna preko drugih… Kad sam se vraćao vidjela su me tri srpska vojnika. Izašli su iz šume i zaustavili me. Dvojicu sam poznavao. Bile su to komšije iz susjednog sela. Pitali su gdje sam pošao, odgovorio sam u šumu jer se tamo osjećam sigurnije. Jedan je počeo da me provocira pitanjem da li znam gdje su Zelene beretke. Drugi je dobacio: ‘Pusti Žuću, ne zna on ništa‘. Žućo mi je, inače, bio nadimak.

Rekli su da idem u kuću gdje su bile dvije starice, Sava i Joka, a da će oni ubrzo doći. Otišao sam. One su zaplakale. Sava mi je rekla: ‘Mi te ne smijemo primiti u kuću, i nas će ubiti zajedno s tobom.’ Opet sam pobjegao komšiji koji me je čuvao tih dana. Međutim, ni oni više nisu smjeli da me zadrže u kući, jer su znali da će me vojnici tražiti. Sakrili su me u štalu, gdje su mi redovno donosili hranu“, govori Bačić.

„Neko mora znati gdje su ubijeni ljudi…“

Počinioci ovog strašnog zločina u selu Zecovi nikada nisu pronađeni niti je iko procesuiran. Takođe, ni danas se ne zna gdje su žrtve zakopane. Zijad Bačić kaže da imaju saznanja da su u masakru učestvovale komšije iz susjednog sela: „Podnijeli smo tužbe protiv nekih osoba, ali niko ništa ne poduzima. Više ne znamo kome da se obratimo. Neko mora znati gdje su ubijeni ljudi. Nadamo se da taj zločin neće proći nekažnjen. Ovo spomen obilježje smo podigli svojim sredstvima. Opština Prijedor nam nije ništa pomogla. Ja i moja djeca dok smo živi obilježavaćemo dan stradanja naših najmilijih. Najmlađe ubijeno dijete bilo je kao moj najmlađi sin danas. Često kažem – ne daj Bože da se to više bilo kome dogodi“.

U međuvremenu, čovjek koji je skrivao Zijada saznao je da je njegov stric živ i da se nalazi u blizini Prijedora: „Saznao je i da su mi otac i najstariji brat živi i da su zatvoreni u logor. Kad je saznao da je moj stric živ i gdje se nalazi jedne noći me je odveo do glavne ceste, Sanski Most – Prijedor, gdje nas je čekao komšija, takođe Srbin, koji me je odvezao kod strica.

Bili smo u jednoj kući petnaestak dana, a onda smo se kamionom, preko Vlašića, prebacili u Travnik. Stric, koji je bio profesor u Prijedoru, poznavao je puno uticajnih ljudi. Pomogli su nam da se prebacimo u Rijeku. Iz Rijeke smo otišli u Njemačku. Kad je otac izašao iz logora, preko Karlovca je i on došao u Njemačku. Brat je duže bio u logoru Trnopolje i kada su iz njega puštene žene i djeca i on je uspio s njima da izađe i dođe do Travnika. Čitav rat je bio u Travniku i ostao je živ“.

Zločinci imaju ime i prezime

Zijad kaže da ne može otkriti ime čovjeka koji ga je danima krio i sačuvao mu život zbog bezbjednosti njegove porodice: „Strijeljane sam preživio zahvaljujući dragom Bogu, ničemu drugom. Bukvalno sam protrčao između žive vatre i ostao živ. Naravno, taj moj komšija Srbin nakon toga je odigrao veliku ulogu – sačuvao me je, a mogao me je prijaviti vojsci i reći im: ‘Vodite ga, radite od njega šta hoćete.’ Kasnije je taj čovjek stradao zajedno sa sinom, a mi smo sa njegovom suprugom i danas prijatelji i često ih posjećujemo. Ona nas je zbog svoje sigurnosti molila da u medijima ne iznosimo ni njeno, ni ime njenog supruga. Što je razumljivo, s obzirom kakva je atmosfera i danas u Prijedoru.

Komšija koji me je krio i njegov sin su ubijeni, međutim njihovo ubistvo nikad nije rasvijetljeno. Za mene, svi Srbi nisu isti. Svaki zločinac ima svoje ime i prezime i ne mogu se svi kriviti za zločine koji su pojedinci počinili. Imam dvoje djece, koja su kao i ostala djeca radoznala. Pitaju zašto su ovde nalazi spomen-ploča, zašto su njihovi rođaci ubijeni, šta su bili krivi, ko je to učinio…? Pokušavam im objasniti, a da kod njih ne izazovem mržnju, jer mržnja nikom ništa dobrog nije donijela. Stvari treba postaviti tako da ova djeca imaju budućnost i ne dožive ono što smo mi doživjeli“.

(Tekst je nastao kao deo projekta „Living Together“, koji sprovode Nezavisno društvo novinara Vojvodine i BH novinari, a koji je finansiran sredstvima Medijskog fonda „Jačanje medijske slobode u Srbiji“ Evropske unije, Delegacija Evropske unije u Srbiji. Sadržaj priloga je isključivo odgovornost realizatora projekta i ni na koji način ne odražava stavove i mišljenje Evropske unije.)