Skip to main content

TOMISLAV MARKOVIĆ: Rezolucija koja teče

Stav 30. јун 2021.
5 min čitanja

Prošlo je već par nedelja otkad je Skupština Crne Gore donela Rezoluciju o genocidu u Srebrenici, a u Srbiji se ne smiruju buka i bes zbog – kako to vole da kažu poklonici srpskog sveta – izdaje i udaranja žiga genocidnosti na celokupan srpski narod. Predsednik Aleksandar Vučić nastavlja sa pretećim porukama Crnoj Gori: „Nemojte samo da nas terate da vam se izvinjavamo što ste donosili rezoluciju protiv Srbije i govorimo da smo najveća braća na svetu, a radite sve protiv nas“.

Njegov odani poslanik Nebojša Bakarec, inače preletač iz Koštuničine DSS, pokušava da bude duhovit, pa piše o nekakvom „Rezoluciferu Skupštine Crne Gore”. Tja, kad počiniš genocid – to je bogougodno delo, a kad doneseš dokument kojim se genocid osuđuje – to su đavolja posla. Nema boljeg dokaza da živimo u naopakom svetu u kojem je sve izvrnuto naglavce, a sve su izokrenuli upravo poklonici Velike Srbije, ratnih zločinaca i svesrpskog ujedinjenja po svaku cenu, pa makar se ona brojala desetinama hiljada mrtvih civila.

Beogradska posluga

Tabloidi, poznati i kao mediji za specijalne operacije, nastavljaju prljavu kampanju protiv Crne Gore. „Informer“ objavljuje silesiju tekstova tipa „PROVALJENI! REZOLUCIJA O SREBRENICI NIJE SLUČAJNA, DEO JE PAKLENOG PLANA ZA RUŠENJE SPC U CRNOJ GORI! Srbi to neće dozvoliti, uzalud vam trud svirači…” Uređivačka politika naših toaletoida je jednostavna: što veći font, to manje činjenica. Žestoki napadi na deo crnogorskih vlasti traje nesmanjenom silinom, na meti su i članovi porodica, po starom tabloidnom receptu.

To bar može da posluži za nauk svima iz Crne Gore koji bi i ubuduće da sade tikve sa đavolom iz srpskog sveta: ako želiš podršku Beograda, onda možeš da budeš samo sluga. Nasilnička hegemonistička politika koju vode velikosrpski nacionalisti zna samo za zlostavljanje i ponižavanje slabijih od sebe. A ako sluga pokorni uradi nešto na svoju ruku što nije po volji gazdama iz Beograda, onda mu sledi razapinjanje po medijima, a istoričar Aleksandar Raković će mu lepo objasniti šta će se desiti kad sedam i po miliona Srba krene na malobrojnije Crnogorce. Ovakve bednike koji se predstavljaju kao srpska intelektualna i politička elita svet odavno nije video. I takvi nam određuju sudbinu već decenijama.

Propast srpskog sveta

Nije ni čudo što su se poklonici nacional-satanističkog kulta toliko uznemirili zbog Rezolucije. Po njihovu sliku sveta je najopasnije da takav dokument donese upravo Crna Gora, da je bilo ko drugi na svetu doneo Rezoluciju sa istim tekstom, do poslednjeg zareza, to bi im mnogo lakše palo. Treba pogledati stvari iz perspektive srpskog sveta da bi to postalo jasno. Za njih Crnogorci ne postoje, to su Srbi koji izigravaju da su nešto posebno, privremeno, ali to će ih vremenom proći, pa će Crna Gora postati srpska Sparta. Dakle, što se njih tiče, dogodilo se nešto najstrašnije na svetu, takoreći apokalipsa: Srbi su doneli Rezoluciju u kojoj priznaju da se u Srebrenici dogodio genocid, pritom ga još i osuđuju i zabranjuju njegovo negiranje, a ni to im nije dosta nego su još i odredili da „odgovornost može biti isključivo individualna, a nijedan narod ne može biti označen kao genocidan ili zločinački“.

Dakle, jedan deo srpskog nacionalnog bića, jedna srpska zemlja – osudila je genocid. I šta se desilo? Ništa. Nebo nam nije palo na glavu, nije bilo najezde skakavaca, nismo nestali u ognju i sumporu, svet je tamo gde je bio i juče. I ne samo da se ništa nije dogodilo, čak ni smak sveta, nego se pokazalo da je moguće ono što srpski svet drži za apsolutnu nemogućnost. Gledano iz perspektive velikosrpskih nacionalista ispada da je ipak moguće biti Srbin i osuđivati genocid u Srebrenici i ideologiju koja je dovela do masovnog ubijanja Bošnjaka. Može se biti srpske nacionalnosti i ne smatrati Ratka Mladića i Radovana Karadžića srpskim herojima, već izrodima ljudskim. Moguće je odreći se velikosrpstva i svih njegovih jezivih nedela: agresije na susede, razaranja Vukovara, granatiranja Dubrovnika, opsade Sarajeva, etničkih čišćenja, hladnjača, masovnih grobnica, pokolja po Podrinju, ubijanja nedužne dece, masovnih silovanja, koncentracionih logora…

Dakle, moguće je biti Srbin i biti čovek, moralno biće koje razlikuje dobro i zlo. Moguće je odreći se zločinačkog nasleđa, odrediti se prema zlu i vratiti se u civilizaciju i ljudsku zajednicu. Jer ako su Crnogorci Srbi, kako nam to neprestano ponavljaju ovdašnji nacionalistički telali, onda su ovakvi zaključci neminovni. U tom slučaju – sve je propalo, ništa od srpskog sveta, ništa od čuvanja zločinačkih tekovina, ništa od klanjanja nitkovima i koljačima, ništa od četnikovanja, ništa od ruganja antifašizmu, ode čitav velikosrpski projekat dođavola, odakle je i potekao, gde mu je i mesto.

Odnos prema prošlosti

Podsetilo me to na reportažu Zorana Žmirića, pisca iz Rijeke, sa njegovog putovanja u Crnu Goru. Evo šta veli Žmirić, nakon hvalospeva Crnoj Gori, šta mu je malo zasmetalo: “Ipak postoji stvar koja u Crnoj Gori može spustiti atmosferu. Za to je dovoljno reći od kuda ste. Kad dočuju da ste iz Hrvatske, u društvu nastane lagana neugoda. Nakon par udisaja sugovornik kreće ozbiljnim tonom recenzirati učešće Crne Gore u napadu na Hrvatsku zaključujući kako to njihovoj zemlji nije trebalo. Da, Crnogorci definitivno osjećaju krivnju zbog napada na HR, toliku da se to može dijagnosticirati kao nacionalni kompleks. Barem kod onih ljudi koje sam sretao, a njih nije bilo malo. Iako je stvar vrlo emotivna, s vremenom zna dosaditi, pa je tako i meni došlo preko glave gledati kako se Crnogorci ispričavaju zbog granatiranja Dubrovnika. Vrh se dogodio trećeg dana našeg boravka, u kavani ‘Njegoš’ na Cetinju gdje je simpatični Danilo u tri ujutro valjao viceve koji su bili skoro jednako smiješni kao i njegova urnebesna interpretacija. Kad nas je dobro raspoložene konačno pitao od kuda smo, nakon odgovora nastao je muk. Danilo se uozbiljio, postao potpuno druga osoba. Počeo je priču o raketiranju Konavala. Morao sam intervenirati:

– OK Danilo, reci mi, jesi li ti granatirao Konavle?
– Pa nisam jaaaa, ali ima njih koji ….
– Koliko si ti godina imao kada su ti koji jesu, tukli Konavle?
– Im’o sam sedam godina.
– Ajde Danilo da nastavimo s vicevima. Ovo s ratom je glupo.
– Ali, politika eto, ja imam potrebu…
– OK Danilo, znaš li što je tvoja i moja zadaća od sada nadalje?
– O?
– Na tebi i meni je da generaciju koja dolazi iza nas, naučimo da u slučaju ponovnog sukoba reagiraju drukčije. Da se ne daju izmanipulirati.”

Ugledati se na Crnu Goru

Da je sreće, pameti i trunke ljudskosti u ovoj nesrećnoj zemlji, crnogorski odnos prema prošlosti bio bi primer i za Srbiju. I ne samo prema bliskoj ratnoj prošlosti, već i prema onoj daljoj. Na primer, prema tekovinama antifašizma koje se u Crnoj Gori i dalje većinski poštuju. A nije ni građanska tradicija za zanemarivanje, poštovanje različitosti, svest o suživotu, multikulturalnosti i verskoj toleranciji.

Možda nije baš sve savršeno, ali jeste smer kojim treba ići i nešto na šta se valja ugledati. Na kraju, Skupština Crne Gore je donela Rezoluciju o genocidu u Srebrenici i jasno se odredila u vrednosnom, ideološkom, ljudskom smislu prema najvećem zločinu u Evropi posle Drugog svetskog rata. Sve pobrojano je u Srbiji potpuno nezamislivo. Ako već stalno pričamo da je Crna Gora najbliža Srbiji, da nikog bližeg i rođenijeg od Crnogoraca nemamo, mogli bismo malo i da se ugledamo na one koji su nam najbliži. Bar u onome što je u Crnoj Gori najbolje, a toga nema baš malo. Pogotovo kad se pogleda iz ovdašnje oskudice u elementarnim ljudskim, moralnim i antifašističkim vrednostima.

(Antena M)