"Religiozno navijanje za rat"

Prije nego je započeo krvavu invaziju na Ukrajinu, Vladimir Putin śedi pred kamerom i drži neuredni jednosatni monolog, ideološki pravdajući ono što će na kraju postati njegova „specijalna vojna akcija“ — koja je, što se njega tiče, imala veze i sa religijom. „Ukrajina je neotuđivi dio naše istorije, kulture i duhovnoga prostora“, rekao Putin.
Patrijarh moskovski Kiril, poglavar Ruske pravoslavne crkve, razgovara dan kasnije s vojnim vođama; objavio je saopštenje u čast Dana branilaca otadžbine, čestitao Putinu na njegovoj „visokoj i odgovornoj službi narodu Rusije“, izjavivši da je Ruska crkva „vazda nastojala da značajno doprinosi patriotskom obrazovanju sunarodnika“ i pohvalivši vojnu službu kao „aktivnu manifestaciju jevanđelske ljubavi prema bližnjima“.
Za nekoliko sati, bombe su počele da padaju na Ukrajinu.
Ovo religiozno navijanje za rat je kulminacija decenijskoga napora da se geopolitičke ambicije Rusije umotaju u vjeru — konkretno u raskošnu odeždu Ruske pravoslavne crkve.
Putin i Kiril su partnerski postavili ideološke i teološke osnove za sadašnju invaziju spajanjem religije, nacionalizma, „odbrane tradicionalnih vrijednosti” — na način da upoređuje istopolne brakove s nacizmom — i verzije istorije koja nastoji da definiše Ukrajince i druge obližnje nacije kao podgrupe „ruskoga svijeta“.
Ali dok eksplozije nastavljaju da odjekuju Ukrajinom, neki u Ruskoj crkvi počinju da se odupiru pozivima Putina i Kirila, odbijajući napore propagande Moskve da se ogoljena agresija preobrazi u nešto što uveliko zvuči kao „sveti rat”.
Akciono partnerstvo Putina (69) i Kirila (75) počelo je oko 2012, kada je političar ponovo izabran za treći mandat. Putin je prigrlio Rusku pravoslavnu crkvu — ne nužno kao adresu svoga preobraćenja, koliko kao mehanizam za političku dobit, nešto što stručnjaci za vanjsku politiku često nazivaju „mekom moći“ („soft power”). Njihov odnos je eskalirao.
Kiril — navodno bivši službenik KGB-a poput Putina — pozdravio je rukovodstvo predśednika Ruske Federacije kao „božije čudo“.
U međuvremenu, Putin je radio na tome da Rusiju predstavi i globalno kao čuvarku konzervativnih hrišćanskih vrijednosti, što je obično značilo suprotstavljanje abortusu, feminizmu i LGBTQ pravima.
Predstava se pokazala popularnom među širokim krugom konzervativnih hrišćanskih lidera, uključujući istaknute glasove unutar američke vjerske desnice. U februaru 2014. jevanđelista Frenklin Grejem je oprezno hvalio Putina u uvodniku za „Decision Magazine”, slaveći odluku ruskoga predśednika da podrži zakon koji zabranjuje širenje „propagande netradicionalnih seksualnih odnosa“.
Grejem će sljedeće godine otputovati u Rusiju; tamo se sastao i sa Kirilom i sa Putinom i rekao lokalnim medijima da bi „milioni Amerikanaca željeli da [Putin] dođe i da se kandiduje za predśednika SAD“. Do 2017. „Politico” je već opisivao Rusiju kao „lidera globalne hrišćanske desnice“.
Uticaj ove vjerske diplomatije bio je još veći u istočnoevropskim nacijama koje su nekada pripadale Sovjetskome Savezu, a u kojima Ruska pravoslavna crkva i njezini saveznici još uživaju ogroman uticaj. Kada je Moldavija tražila jače veze s Evropom, pravoslavni klirici, koji tamo djeluju ispod Patrijaršije u Moskovi, vodili su kampanju protiv toga; a jedan episkop je za „New York Times” rekao 2016. godine: „Za mene je Rusija čuvarka hrišćanskih vrijednosti”.
Slično je i u Crnoj Gori, u kojoj Srpska pravoslavna crkva ima bliske odnose sa Ruskom patrijaršijom; tamošnji sveštenici su se zalagali protiv planova nacije da se pridruži NATO-u, a prošle godine ruski pravoslavni lideri kritikovali su crnogorske vođe zbog podrške eurointegracijama.
Kiril dugo propovijeda verziju istorije s insistiranjem da su mnoge zemlje koje su činile bivši Sovjetski Savez jedna narod s zajedničkim vjerskim porijeklom: naime, krštenjem kneza Volodimira od Kijeva iz 10. vijeka, koji je poznat i kao Sveti Vladimir.
To je upareno sa geopolitičkom i georeligioznom vizijom („ruski svijet”) koju su stotine pravoslavnih teologa i naučnika nedavno osudili kao jeres; a koja glasi: „transnacionalna ruska sfera ili civilizacija, koja se zove Sveta Rus ili Sveta Rusija, uključuje Rusiju, Ukrajinu i Bjelorusiju (a ponekad i Moldaviju i Kazahstan), kao i etničke Ruse i ljude koji govore ruski širom svijeta”.
„Ruski svijet” sugeriše Moskvu kao politički centar, Kijev kao duhovno srce i Kirila kao vjerskoga vođu. „Da Bog da da se Moskovska patrijaršija”, rekao je Kiril, „koja nas ujedinjuje ne na političkom, ne na ekonomskom, već na duhovnome planu, sačuva da pastirski brine o svim etnosima ujedinjenim u velikoj istorijskoj Rusiji“.
Ali vjersko-politički argumenti Rusije udarili su u zid u Ukrajini; tamošnji su protesti — uz pomoć, u nekim slučajevima, pravoslavnih sveštenika — zbačili prorusku vladu 2013. i 2014. godine, što je izazvalo Putinovu aneksiju poluostrva Krim. Frustracija Rusijom je prodrla i u šire vjerske domene, pogoršavajući postojeću podjelu između Ruske pravoslavne crkve i Pravoslavne crkve sa śedištem u Konstantinopolju (Istanbulu): mnogi pravoslavni hrišćani Ukrajine 2018. proglasili su nezavisnost od Moskovske patrijaršije.
Kiril je odbio da prizna novo crkveno tijelo Ukrajine, ali ga je priznala Pravoslavna crkva Konstantinopolja, na čelu s vaseljenskim patrijarhom Vartolomejom. Ovaj raskol je bio toliko opasan po interese Rusije da su hakeri povezani s Kremljom odgovorili tako što su se navodno infiltrirali na naloge e-pošte Vartolomejevih pomoćnika…
A onda je došla 2022, kada je „meka moć” Moskve prerasla doslovno u podršku ratu u Ukrajini. Ubrzo nakon što je invazija počela, Kiril je izdao saopštenje u kojem je neodređeno pozvao na mir i tražio od svih strana da ograniče civilne žrtve.
Ali arhiepiskop Danilo Zelinski, ukrajinski administrator Pravoslavne crkve u SAD [pod jurisdikcijom Vaseljenske patrijaršije, prim], a koja je lojalna Kijevu, osudio je tu izjavu kao riječi „vjerskoga političara” i odbačio Kirilovo pozivanje na „zajedničku viševijekovnu istoriju” ukorenjenu u krštenju Svetoga Volodimira. „Reći da mi dijelimo istu etničku pozadinu i da smo zbog toga u obavezi da budemo potčinjeni Moskvi — mislim da je greška“, rekao je Danilo. „To je netačna izjava. I volio bih da vjerske vođe isprave tu terminologiju”.
Danilo, arhiepiskop Vaseljenske patrijaršije, podržava pravo Crne Gore da ima svoju autokefalnu Crkvu!
Kirilova retorika je eskalirala u danima od tada. On je protivnike Rusije u Ukrajini nazvao „zlim silama“ i održao propovijed 6. marta u kojoj je sugerisao da je invazija dio veće „metafizičke“ borbe protiv nemoralnih zapadnih — čitaj: liberalnih — vrijednosti.
„Danas postoji test za lojalnost ovom novom svjetskom poretku, neka vrsta propusnice u taj ‘srećni’ svijet, svijet prekomjerne potrošnje, svijet lažne ‘slobode’“, rekao je Kiril. „Znate li što je ovaj test? Test je veoma jednostavan i u isto vrijeme užasan — to je gej parad!”
Ovo je destilacija argumenta koje Kiril godinama forsira, suprotstavljajući zapadne vrijednosti onima „ruskoga svijeta”. Za Kirila, ovo je često ukorijenjeno u anti-LGBTQ ośećanju: on je sugerisao da je prihvatanje istopolnih brakova „opasan znak apokalipse“, a jednom je okrivio uspon ISIS-a nastojanjima da se izbjegnu „bezbožna“ zapadna društva koja prihvataju gej parade.
Što se tiče njegova pogleda na tekući sukob, Kiril je uručio ikonu Djevice Marije vođi ruske Nacionalne garde [Rosgvardije] Viktoru Zolotovu. „Neka ova slika inspiriše mlade vojnike koji polažu zakletvu, kada kreću na put odbrane otadžbine“, rekao je Kiril.
Ali nakon godina upotrebe vjere za pridobijanje ovozemaljske moći, Kirilova podrška ratu — prećutna ili na neki drugi način — može ga koštati. Kirilova retorika je izazvala trenutni odgovor pravoslavnih hrišćana čije je vođstvo bazirano u Kijevu, pri čemu je jedan tamošnji sveštenik odbačio Kirila kao „diskreditovanog“ i uporedio Putina s antihristom.
Pozivi na promjene takođe dolaze iz Kiriliove kuće. Kijevski mitropolit Onufrij, koji nadgleda ruske pravoslavne vjernike u Ukrajini, odmah je osudio invaziju kao „katastrofu“ i „ponavljanje Kainova greha, koji je ubio rođenoga brata iz zavisti“.
Mnogi od njegovih sveštenika u zemlji su od tada prestali da obilježavaju pomen Kirila tokom bogosluženja, a neki su čak tražili od Onufrija da se pozabavi otcjepljenjem od Ruske crkve — na veliku žalost Patrijaršije u Moskvi.
Izvan Ukrajine, više od 280 ruskih pravoslavnih sveštenika — od kojih većina djeluje u Rusiji — nedavno je potpisalo peticiju kojom se osuđuje „bratoubilačka“ invazija i naglašava pravo Ukrajine na samoopredjeljenje. Jedan od potpisnika je kasnije uhapšen u Rusiji nakon što je održao propovijed u kojoj je kritikovao rat. Vlasti su ga navodno optužile za „diskreditaciju upotrebe oružanih snaga“.
U međuvremenu, jedan arhiepiskop ruske pravoslavne zajednice u zapadnoj Evropi javno je molio Kirila da digne glas pred ruskim vlastima protiv „monstruoznog i besmislenog rata“. Takođe je odbačio karakterizaciju sukoba kao „metafizičke” bitke. „Uz svo poštovanje koje Vam pripada, a od kojeg ne odstupam, ali i s beskrajnim bolom, moram da Vam skrenem pažnju da se ne mogu pridružiti tako pogrešnom čitanju Jevanđelja“, stoji u arhijerejskom pismu.
Parohija u Amsterdamu je napravila poteze da napušti Rusku crkvu zbog Kirilova stava prema Ukrajini, nadajući se da će se pridružiti Vaseljenskoj patrijaršiji — uprkos zastrašujućoj pośeti ruskoga arhiepiskopa koji je, pristigavši automobilom iz ambasade, rekao sveštenicima da Moskovska patrijaršija i Ministarstvo vanjskih poslova Rusije drže na oku njihovu parohiju.
Ostaje da se vidi da li će ovi i drugi napori naćerati Kirila da odstupi od djelovanja u korak s Putinom. Težnja ruskoga predśednika da nastavi rat je i dalje jaka, kao i njegov zagrljaj vjerske retorike: na jednom mitingu, Putin je pohvalio ruske trupe na način koji je ponovio Kirilove fraze…
(Antena M, foto: Pixabay)