Skip to main content

Teška voda u Panonskom moru

Info 26. мар 2008.
9 min čitanja

Dunav Spominjanje Erduta, nadomak Osijeka, kao moguće lokacije hrvatske nuklearke na Dunavu, oživljavanje je stare ideje, još iz vremena bivše države, kada su ondje, krajem sedamdesetih prošlog stoljeća, započela geofizička, geomehanička, hidrološka, hidrogeološka i seizmička ispitivanja. U razdoblju od 1979. do 1990. u studijska i terenska istraživanja, potrošeno je oko 30 milijuna američkih dolara

Nekako istodobno s odlukom mađarskog parlamenta da za 20 godina produži rad četiri bloka nuklearne elektrane u Paksu, u središnjem dijelu te susjedne zemlje, u Hrvatskoj su pušteni prvi probni baloni o mogućoj gradnji nuklearne elektrane. Ona u mađarskom mjestašcu Paks, na Dunavu, stotinjak je kilometara zračne linije sjeverno od Osijeka; dok bi hrvatska, također predviđena na Dunavu, bila tek dvadesetak kilometara istočno od četvrtog po veličini grada u zemlji. Ako već gotovoj činjenici, da će mađarska nuklearka raditi najmanje do 2037. (njen prvi blok, prema životnom vijeku predviđenom prilikom izgradnje, trebao je biti zatvoren 2012.), dodamo i onu o mogućoj izgradnji atomske centrale u Hrvatskoj, Slavonija će se naći u nuklearnom zagrljaju, što ozbiljno dovodi u pitanje strateška opredjeljenja mnogih njenih općina, koje svoju budućnost vide u proizvodnji hrane ili pak u razvoju seoskog turizma, vinogradarstvu ili eko-proizvodnji.

Oživljavanje stare ideje

Spominjanje Erduta, nadomak Osijeka, kao moguće lokacije hrvatske nuklearke (Erdut je samo nekoliko kilometara nizvodno od ušća Drave u Dunav), oživljavanje je stare ideje, još iz vremena bivše države, kada su ondje, krajem sedamdesetih prošlog stoljeća, započela brojna istraživanja. U razdoblju od 1979. do 1990. u studijska i terenska istraživanja, koja su uključivala geofizička, geomehanička, hidrološka, hidrogeološka i seizmička ispitivanja, potrošeno je oko 30 milijuna tadašnjih američkih dolara. Istraživanja su vođena na temelju preporuka Međunarodne agencije za atomsku energiju, s kojom je Jugoslavija tijesno surađivala. Rezultati koji su dobiveni, po ocjenama nezavisnih stručnjaka, pokazali su da je po svim parametrima, lokacija u Erdutu, koja se prostire uzduž riječnog otočića Tanja i zatvara četverokut omeđen desnom obalom Dunava i željezničkom prugom Osijek-Erdut, te granicom Novog Erduta i pustare Prkos, najbolja u Europi. Dakako, sa stajališta onih koji izgradnju nuklearne elektrane isključivo promatraju kao tehničko pitanje.

Nuklearna elektrana kraj Erduta trebala je imati snagu od 4000 megavata (gotovo šest puta jača od Krškog), a o kolikoj je snazi riječ, najbolje govori podatak da bi proizvodila više struje od sadašnje ukupne produkcije električne energije u Hrvatskoj!

Mađarska nuklearka u Paksu, u svoja četiri bloka, izgrađena od 1982. do 1987. (riječ je o tadašnjoj sovjetskoj tehnologiji, no mađarska se nuklearka bitno razlikuje od one u Černobilu) proizvodi 2000 megavata i zadovoljava oko 40 posto mađarskih potreba za električnom energijom.

Dr. Tomás Katona, jedan od vodećih nuklearnih inženjera u Mađarskoj i znanstveni direktor tamošnje nuklearke, s kojim smo razgovarali tijekom posjeta tom moćnom postrojenju, kaže da produženje rada atomske centrale u Paksu nije nikakav mađarski izum, već svjetski trend.

Amerikanci, tvrdi Katona, rad svojih nuklearki s planiranih 40 produžuju na 60 godina, a samo do godine 2000. dozvolu da to učine dobile su 42 tamošnje nuklearke.

U Europi, najsvježiji primjeri produženja rada nuklearki su oni u Češkoj kod Dukovanyija, u Rusiji kod mjesta Kola, te u Finskoj, u Olkiluotou. Dr. Katona tvrdi kako su, prije suglasnosti mađarskog parlamenta da se nuklearki odobri produženje rada, obavljena brojna istraživanja koja su pokazala da su svi aspekti zadovoljeni te da još 20 godina rada nuklearke, sa stajališta sigurnosni, neće izazivati nikakve probleme.

Moratorij nakon Černobila

No, u nuklearnoj elektrani u Paksu dogodio se ozbiljan incident. Za nekoliko dana, 10. travnja, navršit će se točno pet godina od „slučaja kritičnog stanja“. Prema međunarodnoj ljestvici INES (International Nuclear Event Scale), kojim se takvi incidenti određuju, taj je incident označen kao „ozbiljan“ i svrstan je u treći stupanj, koji obuhvaća nezgode kod kojih dolazi do malog ispuštanja radioaktivnog materijala. Do incidenta je došlo za vrijeme godišnje zamjene goriva, a tehničkim postupcima curenje radijacije je ograničeno. U izvješću o incidentu, kojeg su izdale mađarske vlasti, tvrdi se kako nije uočen „porast populacijskih doza“, te kako, sukladno tome, nije bilo potrebno poduzimanje protumjera.

S odlukom o namjerama produženja rada mađarske nuklearke upoznati su i njeni susjedi, među kojima i Hrvatska, a javna rasprava o (tada još) mogućnosti da atomska centrala u Paksu za 20 godina produži rad, održana je u Osijeku potkraj 2006. godine. No, zanimanje javnosti bilo je više nego slabo, a nadležne hrvatske institucije – bez obzira na činjenicu što se tri godine prije toga u Paksu dogodio ozbiljan incident – ni na koji način moguće zanimanje javnosti nisu željele poticati.

Istraživanja moguće lokacije za gradnju nuklearne elektrane kraj Erduta obustavljena su ubrzo nakon havarije i do sada najtežeg i najtragičnijeg incidenta u nekoj nuklearki, onoj u ukrajinskom Černobilu, u travnju 1986. Jugoslavija je tada donijela moratorij na izgradnju nuklearki, a slično se dogodilo i s drugim europskim državama. No, danas, nuklearni su lobiji opet glasni, a klimatske promjene izazvane globalnim zatopljenjem, zagovornicima izgradnje atomskih centrala idu na ruku.

Iako Hrvatska važećim Programom prostornog uređenja, donesenim još 1999. godine, ne predviđa gradnju nuklearnih elektrana do 2015. godine, sve se glasnije spominje mogućnost kako bi taj rok mogao biti skraćen. Kyoto protokol i mogućnost „trgovanja“ emisijama stakleničkih plinova, u prvi plan stavljaju izgradnju nuklearki kao ekološki najprihvatljivijih rješenja. Čak se, neslužbeno, u krugovima nuklearnih lobija u Hrvatskoj može čuti informacija da je jedan od uvjeta Europske Unije, kojeg postavlja Hrvatskoj prije ulaska u schengenske granice, izgradnja nuklearne elektrane.

Zagreb nije Pariz

Sve glasniji nagovještaji kako se Hrvatska nalazi pred energetskim kolapsom i kako joj već za pet-šest godina prijete ozbiljne redukcije električne energije ne započne li s izgradnjom novih kapaciteta, uvertira su u moguću izgradnju nuklearke. Odluka o tome vrlo je osjetljivo političko pitanje, a zagovornici izgradnje nuklearki kažu kako se u neposrednoj blizini naših granica nalaze dva nuklearna postrojenja (Paks u Mađarskoj i Krško u Sloveniji, koje također predviđa širenje), te kako nam je, s obzirom na tu činjenicu, slikovito rečeno, svejedno hoćemo li u slučaju havarije stradati od domaće ili inozemne nuklearke, te hoće li to, opet slikovito, biti nekoliko sekundi ranije ili kasnije.

Proširenje Krškog i drugi zajednički hrvatsko-slovenski nuklearni projekti, još iz vremena bivše zajedničke države – gradnja nuklearke u Prevlaci, na Savi 30 kilometara istočno od Zagreba, (lokacija na Viru, na jadranskoj obali već je ranije otpala i više se, zbog turističke orijentacije zemlje ni ne spominje), čini se, definitivno su odbačeni. Zagreb ipak nije Pariz, niti je Hrvatska u nuklearnom smislu ono što je Francuska, zemlja koja gotovo 80 posto struje dobiva iz atomskih centrala i koja je svoj glavni grad okružila nuklearkama.

Naime, projekt izgradnje nuklearne elektrane u Prevlaci započeo je 1981. godine, a sporazum o tome potpisale su elektroprivrede Hrvatske i Slovenije. Kapacitet Prevlake trebao je biti dvostruko veći od onog u Krškom. Početak gradnje bio je planiran za 1985., a dovršetak za 1992. godinu. No ekonomska kriza koja je zahvatila Jugoslaviju, tragedija u Černobilu, te političke nestabilnosti koje su dovele do raspada zemlje, taj su slovensko-hrvatski joint venture stavile ad acta.

Dvije nuklearke u neposrednoj blizini glavnog grada Hrvatske (Krško i Prevlaka), u krugu od samo tridesetak kilometara, zacijelo bi izazvale burne reakcije. Stoga se lokacija na Dunavu, u Slavoniji, sa stajališta političke odluke, čini neusporedivo jednostavnijom. Gurnuta na periferiju Hrvatske, na njen krajnji ionako zapušteni istok, ta bi odluka mogla daleko lakše proći, a otpor lokalnog stanovništva već bi se amortizirao pričama o prednostima izgradnje takvog postrojenja, značajnim zapošljavanjem ljudi i velikim rentama koje bi nuklearka plaćala lokalnoj zajednici.

Hrvatska elektroprivreda (HEP) odigrala je zanimljiv potez kada je Općinu Erdut u ljeto 1996. službeno izvijestila o planovima izgradnje termoelektrane na ugljen, snage 350 megavata, s mogućnošću proširenja na još jedan blok iste snage. Lokacija termoelektrane trebala je biti na istom mjestu na kojem su obavljena ispitivanja za moguću izgradnju nuklearne centrale – uz dunavsku adu Tanja, u neposrednoj blizini Erduta.

Zanimljiv mamac

HEP je u ponudi naglasio kako bi termoelektrana koristila visokokalorični uvozni ugljen s niskim postotkom sumpora, te da bi, kad je u pitanju zaštita okoliša, bila izgrađena prema najstrožim europskim standardima. Uz to, HEP je bacio i zanimljiv mamac – termoelektrana na ugljen zaposlit će oko 300 ljudi, a eksploatacija elektrane lokalnoj zajednici donijet će brojne povoljne gospodarske prednosti. Uz značajna ulaganja u infrastrukturu, prije svega ceste, siromašna općina Erdut bi, samo na osnovu zakonom određene naknade za korištenje prostora, dobivala godišnju rentu od oko tri milijuna dolara!

U Erdutu, međutim, nisu imali razumijevanja za izgradnju termoelektrane. Čim se za tu ideju saznalo, a naročito nakon službene ponude HEP-a, osnovan je Inicijativni odbor za sprečavanje izgradnje termoelektrane na ugljen. Svojom dosta glasnom aktivnošću i snažnom medijskom kampanjom, bar za neko vrijeme, mještani su zaustavili planove o izgradnji elektrane na ugljen. Strahovali su, unatoč HEP-ovim obećanjima, da bi zagađenje sumpornim dioksidom i drugim toksičnim tvarima štetno utjecalo na razvoj poljoprivrede i vinogradaoznat.nim dioksidom i drugim toksičnim tvarima, štetno utjecalo na razvoj poljoprivrede i vinogradsrastva pop čemu je taj kraj po čemu je taj kraj poznat.

No, ponuda s izgradnjom termoelektrane na ugljen koji bi se Dunavom dovozio iz Ukrajine i Rusije, te strah od emisije sumpornog dioksida i proizvodnje ogromnih količina toksične šljake, čini se, ublažila je očekivane reakcije mještana Erduta na moguću izgradnju nuklearke. Nuklearaka je tako od dva zla ispala ono manje. Načelnik Općine Erdut Jovan Jelić, s kojim smo razgovarali ovih dana, kaže kako su mišljenja stanovnika Erduta o izgradnji nuklearke podijeljena – oni koji se protive, čine to zbog straha za budućnost poljoprivredne i vinogradarske proizvodnje; oni koji odobravaju, nadaju se mogućim radnim mjestima s obzirom da tako veliko postrojenje traži i brojnu radnu snagu.

Branko Jović, pročelnik tamošnje općinske uprave, još je izravniji: „Od svih varijanti koje se nude, uvijek bih svoj glas dao za nuklearku, jer je riječ o sofisticiranoj opremi i najsuvremenijoj tehnologiji i takva elektrana najmanja je opasnost za okoliš i koncept razvoja naše općine, čiji je cilj razvijati se kao poljoprivredno i turističko područje.“ I drugi mještani Erduta s kojima smo o tome ovih dana razgovarali, priznajući da im je prva asocijacija na nuklearku Černobil, podijeljeni su oko pitanja koje će, gotovo posve sigurno, odrediti budućnost njih i njihove djece.

Jedna činjenica, međutim, a na nju upozorava i Ljiljanka Mitoš, glavna urednica Alerta, nezavisnog web tjednika za okoliš, mogla bi mještane Erduta i cijele istočne Hrvatske osloboditi strahova od nuklearke. Riječ je o blizini granice sa Srbijom, koja se, kad je u pitanju lokacija za izgradnju nuklearke kod Erduta, nalazi samo nekoliko stotina metara dalje, na lijevoj strani Dunava. Dok su Hrvatska i Srbija bile u zajedničkoj državi, to se pitanje nije postavljalo, pa ni zbog radova na ispitivanju lokacije kod Erduta nitko nije prosvjedovao.

Konvencionalno i nuklearno

No, pokažu li se hrvatski planovi o izgradnju nuklearke kraj riječnog otočića Tanja ozbiljnim, reakcije s druge strane Dunava treba očekivati. Nitko ne želi nuklearku u svom dvorištu, posebice ne onu koja u to dvorište zalazi iz susjedne države. Tako se otvara zaista paradoksalna mogućnost, a ta je da bi Slavonce od izgradnje nuklearke, usprkos najavljenim prosvjedima Zelenih i njihovom skupu kojeg tim povodom, u svibnju, kane organizirati u Osijeku, spasiti mogla jedino Srbija!

Ipak, i to je relativno. Unutar nuklearnog lobija postoji, međutim, ideja kako savladati tu prepreku, pa koliko god ona u aktualnim političkim prilikama zvučala poput znanstvene fantastike, interese i mogućnosti tako snažnog lobija ipak ne bi valjalo podcijeniti, a njihove ideje isključiti. Nuklearku na Dunavu, zajednički bi mogle graditi Hrvatska i Srbija, dvije buduće članice Europske Unije, u kojoj su granice ionako samo stvar geografskih karata, a ne i stvarnog života. Uz to, izgradnja nuklearke od 4000 megavata ogroman je financijski zalogaj kojeg bi dvije zemlje puno lakše svladale nego Hrvatska sama. Žeđ za energijom i mogućnost izvoza struje, čija je proizvodnja u nuklearnim postrojenjima daleko jeftinija nego ona u konvencionalnim, dobar su mamac potencijalnim investitorima, jer omogućavaju veliku, dugogodišnju zaradu.

Zajednička izgradnja nuklearne elektrane na Dunavu, u čemu bi sudjelovale Hrvatska i Srbija, danas doista zvuči kao čista fikcija, no dogodi li se ipak, bio bi to još jedan paradoks ovih prostora: dvije zemlje koje su upravo na tom području, prostoru moguće lokacije nuklearke na Dunavu, kraj ade Tanja, na kraju 20. stoljeća žestoko ratovale konvencionalnim oružjem, početkom 21. ondje bi mogle surađivati na nuklearnom, mirnodopskom planu.

DR. TOMÁS KATONA, ZNANSTVENI DIREKTOR MAĐARSKE NUKLEARKE U PAKSU

HRVATSKA ODLUKA O NUKLEARKI ODLIČNA JE!

Dr. Tomás Katona, znanstveni direktor mađarske nuklearke u Paksu, jedan od vodećih nuklearnih stručnjaka u Mađarskoj i gorljivi zagovornik korištenja atomske energije u proizvodnji električne, kaže kako će, odluči li se za izgradnju nuklearke, hrvatska Vlada povući izvrstan potez. On tvrdi da nuklearne elektrane ne samo što nisu opasnost za okoliš, već su u odnosu na druga postrojenja, plinske ili elektrane na ugljen, odnosno mazut, ekološki neusporedivo prihvatljivije.

„Nuklearke su jedine koje brinu o svim fazama proizvodnje, uključujući i tvari koje odlaze u atmosferu. Dok konvencionalni način proizvodnje ne mari o emisijama stakleničkih plinova, pa oni uglavnom odlaze u atmosferu, nuklearka takve plinove ne proizvodi, a nuklearni otpad zbrinjava se na najvišim tehnološkim standardima“, kaže on.

Osim ekološke strane, tvrdi ovaj mađarski stručnjak, proizvodnja električne energije iz atomskih centrala, zemljama koje ih posjeduju, pruža i veliku energetsku sigurnost. „Kad imate nuklearku, u proizvodnji električne energije ne ovisite samo o dva plinovoda ili naftovoda i nesigurnim putovima snabdijevanja kojima ti energenti dolaze. Mi u Paksu, u ovom trenutku, imamo zalihe nuklearnog goriva za dvije godine proizvodnje, a one stanu u prostoriju veličine ovog kafića unutar nuklearke u kojem razgovaramo. Pokušajte zamisliti dvogodišnje zalihe bilo kojeg drugog goriva, kao i skladišta u koje bi ono stalo. To je druga velika sigurnost u proizvodnji koju pružaju nuklearke.“

U usporedbi s drugim načinima proizvodnje električne energije, kaže dr. Katona, nuklearke su višestruko premoćne i nenadomjestive. Da bi se ostvarila proizvodnja od 2000 megawata, koliki je kapacitet Paksa, trebalo bi oko tisuću elektrana na vjetar. Treba zamisliti koliku bi površinu to zauzelo, a još bolji podatak, objašnjava dr. Katona, daje usporedba s mogućim gorivom iz biomase. Da bi se na taj način nadomjestila nuklearka u Paksu, trebalo bi koristiti osam posto obradivih površina u Mađarskoj, a što bi to značilo za poljoprivredu, ne treba ni objašnjavati. Uz to, cijena proizvodnje struje u nuklearkama jeftinija je za 30 do 40 posto u usporedbi s onima na plin ili mazut – zaključuje dr. Katona.

No, na drugoj strani, poznata je priča o Černobilu i užasnim razmjerima katastrofe koje je ona dugoročno ostavila. Dok nuklearka funkcionira, sve je u redu, ali kad stvari krenu po zlu, katastrofe su biblijskih razmjera.

Drago HEDL, Feral Tribune