Tokom nedavne posjete Izraelu Milorad Dodik je izjavio:

 – Mi razumijemo tu vrstu priče jer je na neki način neprijatelj gotovo identičan. Ekstreman, motiviran političkim islamom, koji pokušava urediti društvo isključivo onako kako on misli da treba, a na tom prostoru nema mjesta za druge i drugačije.

To je strašna, bešćutna izjava, naročito ako znamo na koji se način Izrael nosi sa svojim neprijateljima. Svom „neprijatelju“ Dodik, sudeći po tome, priželjkuje istu sudbinu. Nisam uočio da je ova izjava izazvala bar diplomatske reakcije, a kamoli nešto konkretnije. I dalje se često ponavlja meni nejasna fraza „da ne treba slušati šta Dodik govori, nego šta radi“. A, ako se pogleda šta radi, situacija je još dramatičnija.

Iza svih njegovih ispada stoji stvaranje islamopsihoze, raširenog uvjerenja o opasnosti islama, koji je osnova na kojoj se zasniva islamofobija. Islamofobija hrani islamopsihozu, a ta iluzija opasnosti stvara potrebu za islamofobijom. Dodik sasvim svjesno pokušava kreirati islamopsihozu i raspirivati islamofobiju, a taj primjer odano slijede njegove stranačke kolege i poslušnici. Dodik je do sada imao veliki broj šovinističkih izjava i islamofobnih komentara i niti za jedan nije uslijedila odgovarajuća kazna zbog raspirivanje vjerske i nacionalne mržnje. Ta nekažnjenost otvorila je put slobodnoj, političkoj eksploataciji islamofobije.

Ne mogu tvrditi, ali ne bih se iznenadio da unutar SNSD-a postoji odgovarajuća instrukcija za stvaranje islamopsihoze. Prečesti su ovakvi ispadi da bi se nazvali lapsusima ili incidentima. Radi se o strategiji, mobilizaciji Dodikovih desničarskih istomišljenika oko zajedničkog cilja – „odbrane od muslimanske opasnosti“.

Na takav način treba posmatrati i nedavnu izjavu Srđana Amidžića. Radi se o najprljavijem šovinizmu, još jednom pokušaju da politička garnitura SNSD-a izvuče neku korist iz rastuće islamofobije. Amidžić pojam „musliman“, kao i svi islamofobi, veže uz najgore konotacije – u ovom slučaju uz laž, koristoljublje i mržnju. Čitav jedan religijski koncept sveo je na skup loših osobina i proračunato, nekoliko puta, odvojio Bošnjake od muslimana, „dobre“ od „loših“.

Refik Hodžić je u tekstu za portal Nomad nedavno upozorio da slične izjave nisu nikakvi lapsusi, niti izleti u sirovu retoriku:

Ono što slušamo posljednjih mjeseci nije improvizacija nego metoda. Ko god je živio devedesete, ko je slušao kako se jezik tada mijenjao prije nego što su niknuli koncentracioni logori, prepoznaće taj ton. Prvo se promijeni riječ, pa se promijeni percepcija, a tek na kraju se promijeni stvarnost. U tom smislu Dodik ne izmišlja ništa novo, on samo ponavlja lekcije koje su ovdje već jednom naučene, samo što ih sada izvodi sa većom samouvjerenošću, kao da računa da smo u međuvremenu zaboravili koliko je tanka linija između metafore i naredbe.

U nastavku teksta Hodžić dodaje:

Takva logika ima dugu istoriju i vrlo prepoznatljivu gramatiku. Najprije se protivniku oduzme individualnost i više ne govorimo o ljudima, nego o masi. Zatim se ta masa opiše kao prijetnja, bilo demografska, vjerska ili kulturna. I na kraju se vlastita politika predstavi kao filter, kao jedini mehanizam koji može zaustaviti tu prijetnju. Upravo u tom trenutku prestaje svaka potreba za argumentom. Sa opasnošću se ne raspravlja, opasnost se neutralizira. Kada Dodik kaže da su „muslimani neprijatelji“, on ne traži racionalan odgovor i debatu. On ukida mogućnost debate. S neprijateljem se ne razgovara, neprijatelja se uništava.

Bosna i Hercegovina nema nikakav odgovor na ovu opasnu strategiju. Na sve dosadašnje slične šovinističke ispade, negiranja genocida, glorifikacije ratnih zločina, ali i konkretne poteze Milorada Dodika na kršenju Ustava, slabljenju oružane moći i odbrambene sposobnosti države, otvorenih planova secesije, slušali smo samo populističke izjave, bez ikakve snage sem beskorisnog kruženja po društvenim mrežama. Izdvojiću samo nekoliko sličnih koje se ponavljaju u raznim varijacijama: „dobiće po prstima”,  “može ponijeti onoliko zemlje koliko može ponijeti blata na cipelama”,  „neka samo proba”, “branićemo zemlju po svaku cijenu”… Niti u jednoj od ovih izjava ne vidi se prevencija, samo gruba reakcija, za koju znamo gdje vodi i koju je neophodno izbjeći i to zaista „po svaku cijenu“, jer je svaka manja od one koju smo nedavno platili.

Situacija se, kako vrijeme prolazi, dodatno usložnjava. Do sada su domaći političari, iz reda onih koji se busaju u državu i hvale patriotizmom, trčali po pomoć kod zapadnih ambasadora, ali oni su trenutno zauzeti vlastitim pozicijama u svijetu, koji se opasno ljulja oko osovine. Dodik se tokom takve globalne nesigurnosti odlično snalazi, naučio je to tokom ratne tragedije kada je napravio temelje poslovne imperije. Ostvario je odlične kontakte sa Trumpovom administracijom, skinut je sa njihove crne liste, dobio je čak i nekakvu tamošnju univerzitetsku nagradu za liderstvo. Ponovo se tretira kao poželjan partner, osoba koja za svoje ustupke očekuje odgovarajuće naknade. Istovremeno, i dalje gaji idilične odnose sa Putinom. Pozicija između dvije suprostavljene sile nekada je predstavljala opasan škripac, ali u današnjem geopolitičkom haosu, ona je sasvim udobna.

Država, s druge strane, je potpuno pasivna. Do sada nam je svima jasno da tužilaštva neće, na odgovarajući način, reagovati na islamofobiju, šovinizam i pokušaje secesije, ali nema ni konkretne društvene reakcije pa čak ni zabrinutosti.

Nedavno su se u Gazi Husrevbegovoj biblioteci u Sarajevu, na poziv reis-ul-uleme Huseina Kavazovića okupila 33 predstavnika akademskog, političkog, kulturnog, društvenog i vjerskog života Bošnjaka, i potpisala izjavu u kojoj su upozorili na zlonamjernu kampanju protiv Bošnjaka i Bosne i Hercegovine. Ta izjava nije otišla dalje od dnevne rotacije na portalima i imala je tačno toliki efekt. Bilo je brojnih, opravdanih kritika na sastav bošnjačke „reprezentacije“. Odgovaralo se da u centru pažnje ne smiju biti pojedinci nego pokazano jedinstvo. Ali, to „jedinstvo“ pokazalo je svoje klimave noge vrlo brzo, kada je Bakir rekao da zna šta Dodik sprema, ali da neće o tome obavijestiti Trojku. Jasno je bilo da Dodik ne može ništa pozitivno učiniti za državu, ali je Izetbegoviću od države ponovo, što je bezbroj puta do sada dokazao, bio važniji uskostranački interes.

Sem toga, okupljanja oko reisove sećije samo pomažu islamofobima u razvijanju dalje strategije. Ovakav problem ne može se rješavati isključivo unutar bošnjačke zajednice. Kriza u Bosni i Hercegovini tiče se svih njenih građana, stoga je neophodna mnogo šira društvena akcija. Borba protiv islamofobije je proces koji, između ostalog, podrazumijeva edukaciju, razvijanje kritičkog razmišljanja, dijalog, kao i dugačku pravnu i institucionalnu borbu. Uzvratni, institucionalni, odgovor ne smije biti uvredljiv, jer on samo potpiruje eskalaciju.

To ne može biti bahati, infantilno zločesti i popuno nepromišljeni odgovor koji je predložio Zlatan Begić, ukazujući na Amidžićeve fizičke karakteristike i istočnjačko porijeklo prezimena. Preciznije, Begić tvrdi da je Amidžić i sam, bar u dalekim korijenima, musliman i tako raspravu smješta u okvir kakav odgovara islamofobima. Naš problem nije u tome da li je Amidžić nekadašnji musliman ili drevni pravoslavac. Zajednički problem svih u Bosni i Hercegovini je to što je on šovinista. Ta njegova osobina može ponovo dovesti do velike tragedije.

(zurnal.info)