U zavisnosti od stepena napretka u domaćim reformama, države Zapadnog Balkana i Moldavija mogle bi biti više uključene u svakodnevni rad Evropske unije, predviđa novi zajednički plan Njemačke i Francuske, prezentovan na nedavno održanom Samitu EU – Zapadni Balkan u Tivtu. Hrvatski istoričar i profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Tvrtko Jakovina kaže da bi bilo veoma važno ako bi, tokom procesa proširenja, EU poštovala princip „regate“.

„Tko je brži, tko prvi ispuni uvjete, taj prvi ulazi u Europsku uniju. Ovo je posebno važno za Crnu Goru, koja je prva u redu. Samitom u Tivtu, EU je pokazala da je, nakon trinaest godina, oživjela politika proširenja. Buduće članice bi se mogle bojati članstva u tzv. B ligi, o čemu se duže razmišlja unutar EU“, kaže za Pobjedu profesor Jakovina.

POBJEDA: O čemu se tačno razmišlja?

JAKOVINA: O zemljama članicama „prvoga i drugoga kruga“, što mnogima od zemalja kandidata nije od osobitoga interesa. EU teško donosi odluke i ako se nešto ne učini na unutarnjoj reformi, ideja o proširenju bi Europsku uniju mogla učiniti dodatno nefunkcionalnom. Mislim da je francusko-njemački prijedlog na tom tragu i donekle tangira one koji misle da bi različite zemlje mogle imati različite stupnjeve integracije. No, mnoge države nemaju jasne odgovore na ovo pitanje, jer postoji dilema o tome koja je zemlja unutar EU velika, a koja mala. Je li Danska velika zemlja? Ili Nizozemska? Tko će činiti jezgro, a tko periferiju unutar EU? U svakom slučaju, samit u Tivtu je bio značajan događaj za države regije, posebno za Crnu Goru; i to jednako iz pozicije vlasti, oporbe i Brisela. Europski partneri pokazali su da Crna Gora ima ozbiljnu priliku 2028. biti dvadeset i osma članica EU.

POBJEDA: Pokušaj desanta na Tivat u režiji zvaničnog Beograda nije uspio. Što je bila ideja?

JAKOVINA: Teško je to komentirati. Tim prije što je sve djelovalo dosta neorganizirano i nerazumno. Ne vidim kako je taj incident pomogao Srbima u Crnoj Gori, odnosno odnosima Srbije i Crne Gore ili, pak, samom predsjedniku Aleksandru Vučiću. Naprotiv: pred čitavom europskom obitelji, kojoj Srbija formalno ili načelno želi pripadati, ovaj je događaj predsjednika Vučića veoma kompromitirao. Bilo je to ispod razine svih politika koje smo do sada gledali.

POBJEDA: Je li evropska obitelj o kojoj govorite, a čiji su visoki predstavnici prisustvovali samitu u Tivtu, registrovala ovaj diplomatski skandal?

JAKOVINA: Jeste. Svima je to bilo veoma vidljivo. Ne mislim samo na francusku obavještajnu službu, koja je očito upozorila crnogorsku stranu, nego na sve prisutne. Uostalom, odnosi Crne Gore i Srbije odavno su pod povećalom. Jasno je da Brisel gleda način na koji Crna Gora komunicira sa svojim susjedima; naročito što se Srbija vidi kao ključ za rješenje otvorenih pitanja na Zapadnom Balkanu.

POBJEDA: Dokazuje li to i sastanak koji je predsjednik Vučić imao sa predsjednikom Emanuelom Makronom, kancelarom Fridrihom Mercom, predsjednicom Evropske komisije Ursulom fon der Lajen, i predsjednikom Evropskog savjeta Antoniom Koštom? „Srbija mora da odluči gdje pripada“, rekao je njemački kancelar, dodavši da je „balansiranje između Rusije, Kine i Evrope neprihvatljivo“.

JAKOVINA: Tu je poruku Srbija već dobijala. Mercova poruka je bila europska, jer je govorio u ime europskih politika. U isto vrijeme, svi njemački političari dugo su blisko surađivali sa predsjednikom Vučićem, koji je vodio istu politiku balansiranja između Kine, Moskve i Europske unije. Prokineska ili proruska politika Srbije traje već trinaest godina, što, ponavljam, mnogima na Zapadu nije dramatično smetalo. No, nešto se očito mijenja.

POBJEDA: Što?

JAKOVINA: Svijet se promijenio. Europa je ostala puno više sama i bez jasnog savezništva iz Vašingtona; gospodarski i tehnološki, mnogo je zaostalija za Kinom; ima rat na istočnim granicama i sa te strane je važno zatvoriti potencijalne rupe unutar europske strukture, nakon čega bismo znali na čemu smo i gdje smo. Točno je da je u međuvremenu došlo do revitalizacije europske ideje, pa i revitalizacije nekih europskih politika, ali odmicanje SAD i Rusije Briselu doista daje priliku da se emancipira kako to nije bila u osamdeset godina.

POBJEDA: U kojem smislu?

JAKOVINA: U smislu da se posveti vlastitim problemima u vlastitom dvorištu; prije svega Zapadnom Balkanu, koji je lakši teret od Ukrajine. Iz dosadašnjeg ponašanja europskih političara, počev od Ursule fon der Lajen, Angele Merkel, pa i Merca prema Srbiji, to nismo mali prilike vidjeti.

POBJEDA: Razlikuje li se odnos kancelara Merca prema Srbiji i njenom predsjedniku od odnosa koji su imale ili koje imaju bivša kancelarka Merkel ili predsjednica Fon der Lajen?

JAKOVINA: Mercov stil je drugačiji, ali ne bih rekao da je spretniji. No, i okolnosti su drugačije. Čini se da su sada napadi na Angelu Merkel i na sve europske političare koji su kupovali jeftinu energiju iz Rusije dosta bizarni. Tim prije što nema nijednog europskoga političara koji bi, u trenutku dok je Rusija potpuno ravnopravni član međunarodne zajednice ili potpuno integrirana kao što je to bila do rata u Ukrajini, skuplju energiju kupovao negdje drugdje samo zato da se ne bi stvorila saovisnost o ruskim energentima. Europsko blagostanje s konca dvadesetog i s početka dvadeset prvog stoljeća dijelom je izgrađeno na tim politikama, što je bilo logično. Međutim, europske politike se sada mijenjaju, pa se onda i Merc ponaša drugačije nego što se ponašala njegova stranka dok je bila na vlasti u prethodnom razdoblju. Jesu li i te politike drugačije? Nisam siguran. Bez obzira na Mercevo upozorenje Vučiću da se konačno odredi, još uvijek postoji uvjerenje da je rješenje Srbije ključ rješenja svih balkanskih problema i da bi Europska unija bila najsretnija kada bi imala sugovornika u Beogradu. Koga i dalje nema.

POBJEDA: Griješi li EU kada Srbiju vidi kao ključ rješenja problema u regionu?

JAKOVINA: Ne griješi, ali je griješila u svojim politikama prema takvom lideru Srbije. Srbija je zemlja koja bi sa drukčijom politikom mogla ubrzati ili pomoći rješenje kosovskog, bosanskohercegovačkog ili crnogorskog problema. No, trebalo je vidjeti tko je u Beogradu pregovarač i kako se odnositi prema vođstvu Srbije. Način na koji se Europa ponašala prema Vučiću je predsjedniku Srbije produžio politički život, učinio ga snažnijim unutar zemlje, dok su rezultati za EU bili veoma skromni. Naravno, bilo bi pogrešno odbijati suradnju sa Srbijom, jer ona veže previše toga, ali je politiku prema Beogradu svakako trebalo voditi na drugačiji način.

POBJEDA: Njemačko-francuski plan odnosi se i na Ukrajinu i Moldaviju. Da li je realno da se on zaista tamo i primijeni?

JAKOVINA: Početkom godine sam bio na skupu dvadeset i tri europska sveučilišta i stručnjaka za europske politike, a onda sam i u lipnju nazočio skupu istih stručnjaka u Poljskoj, među kojima je bio veliki dio Nijemaca. Entuzijazam za Ukrajinu i Moldovu je, u odnosu na početak godine, danas vidno opao, što bih dijelom pripisao i izjavi kancelara Merca, koji je također bio razmjerno jasan kada je kazao da je punopravno članstvo Ukrajine možda stvar budućnosti, ali ne neposredne. Ne ponavljam slučajno da imam dojam kako su mnogi u Zapadnoj Europi gotovo zaboravili da je entuzijazam za europske integracije pokazivala i Makedonija, koja je učinila i velike kompromise – od promjene imena države, pa dalje – ali da nije dobila gotovo ništa od EU i da je ostavljena na cjedilu.

U EU imate zemlje koje su u egzistencijalnom strahu, pa vjeruju da bi Ukrajina, koja bi bila više vezana za EU, mogla tu Europu strateški, sigurnosno i vojno ojačati. No, postoje i oni koji ne misle tako. U svakom slučaju, dok se ne riješi pitanje odlučivanja u EU, dok se ne riješi pitanje poljoprivrednih politika, pitanje korupcije i drugih problema, veoma teško će Ukrajina dobiti konsenzus za članstvo. Osim u slučaju dramatičnoga rata, koji zasad nije takav.

Svi uvjeti stoje i pred drugim zemljama. Međutim, trošak koji će imati Crna Gora kada postane članica za europske zemlje neznatan je u odnosu na ono što bi imala Ukrajina, koja bi „pojela“ kompletna ulaganja EU za približavanje koru europskih zemalja, osim Bugarske. To primjerice znači da Hrvatska od EU ne bi ništa dobijala, ne bi dobijale baltičke zemlje i slično.

POBJEDA: To znači i da Crna Gora, kao mala teritorija sa malim brojem stanovnika, zaista ima šanse da postane prva naredna članica EU?

JAKOVINA: To je sigurno jedan od snažnijih argumenata Crne Gore, koja je dovoljno malena da ju i euroskeptični krugovi mogu progutati mnogo jednostavnije nego što bi to bilo sa bilo kojom većom i siromašnijom zemljom. Pored toga, njeno članstvo bi oživjelo ideju europskog proširenja.

Sa druge strane, Europa, koja je ostala bez Vašingtona i koja je u neprijateljstvu sa Moskvom, svoj gospodarski kapital, svoj potencijal, veličinu, tržište, originalnost, istraživački kapacitet i sl. mora iskoristiti i pretvoriti u snažniju političku zajednicu. Zato joj je potrebno zatvaranje Zapadnog Balkana i eventualno proširenje.

POBJEDA: Djeluje da ne vjerujete da Evropa ima taj potencijal?

JAKOVINA: Nažalost, niti u sretnijim okolnostima, u mnogo mirnijim, stabilnijim i optimističnijim trenucima, dok je još izgledalo da EU ima i energetski ruski kišobran i sigurnosni kišobran SAD, Europa nije bila u stanju napraviti neke od važnih i tada mnogo jednostavnijih iskoraka.

POBJEDA: Zašto?

JAKOVINA: Zato što je to s jedne strane priroda europskog kontinenta, koji ostaje individualan sa svojim vlastitim historijama svake od zemalja; sa druge strane, evidentna je globalna kriza vođstva, koja se, nažalost, unutar europske zajednice razmjerno jasno vidi. Najzad, Europa trenutno nema velike saveznike koji žele takvu europsku organizaciju. Također, činjenica je da nemamo jasan i jedinstven pogled niti prema zbivanjima na istoku Europe, niti prema samom proširenju Europske unije.

POBJEDA: U tom smislu, da li bi EU danas bilo lakše da je Velika Britanija njen dio?

JAKOVINA: Kada je riječ o vojnom suprotstavljanju Rusiji i vojnoj pomoći Ukrajini, samostalni položaj Londona vjerojatno je olakšao situaciju. U Ukrajini mogu biti zadovoljni, jer je Ujedinjeno Kraljevstvo mnogo vidljivije, aktivnije, angažiranije, vojno prisutnije nego što bi to vjerojatno bilo da je ostalo unutar europske obitelji, gdje su se ti potezi trebalo drugačije balansirati ili voditi. Sa druge strane, za europsku ideju izlazak Ujedinjenog Kraljevstva iz EU očito nije bio smrtni, ali jeste dramatičan i težak udarac. Za London također, koji nakon toga glavinja na način koji u Velikoj Britaniji nismo vidjeli još od vremena početka sedamdesetih, kada su dramatične ekonomske krize potresale Englesku. I to je ta povijesna šteta koju je Britanija učinila i sebi i europskoj ideji.

POBJEDA: Da, ali Najdželu Faražu, koji je vodio kampanju za Bregzit i koji je danas lider Reformske stranke UK, dosta dobro ide.

JAKOVINA: Ide mu odlično.

POBJEDA: Znači da Britanci nijesu naučili lekciju?

JAKOVINA: Ne, ne mislim da su je naučili. No, Europa je prekrivena desnim, populističkim, nacionalističkim politikama – od Slovenije i Hrvatske, do zemalja koje su izvan Europske unije, poput Srbije ili Ukrajine. Očekivati od glasača da nešto posebno nauče i sazriju dosta je kompliciran i dugotrajan posao. A za to bi trebalo i nešto sreće, što smo vidjeli u Mađarskoj. U tom je smislu iznimno važno da je vođstvo pojedinih zemalja bolje od prosjeka vlastitoga stanovništva, što često nismo imali.

POBJEDA: Kada govorite o neophodnosti transformacije i reforme unutar EU, vidjeli ste da zapadni mediji pišu kako evropska petorka želi reformu evropske diplomatije, odnosno smanjenje nadležnost visoke predstavnice EU Kaje Kalas. Je li to zaista najznačajnija diplomatska promjena još od Lisabonskog sporazuma? Da li je, najzad, dobra vijest to da će ministri vanjskih poslova Njemačke i Francuske preuzeti trasiranje evropske politike?

JAKOVINA: Mislim da se Kaja Kalas pokazala nedoraslom mjestu na kojem je. Bez namjere da otpišem male zemlje ili diplomacije malih zemalja, moram reći da je katkada od države koje imaju mali broj ambasada veoma teško očekivati dovoljno diplomatsko razumijevanje svijeta kakvo bi diplomacija EU morala imati. Kaja Kalas se pokazala kao ministrica koja je vidjela samo jedan problem.

POBJEDA: Moskvu?

JAKOVINA: Tako je. I Hrvatska ima isključivo jedan problem – bosanskohercegovački. Ipak, prepustiti Francuskoj i Njemačkoj glavno mjesto sa kojega će one definirati kakva bi trebalo biti vanjska politika Europske unije poraz je europske integracijske ideje. Tim prije što nas dovodi do različitih krugova odlučivanja unutar EU, što nije dobro. Naravno, ostaje uvjet da su Francuska i Njemačka suglasne u svojim vanjskopolitičkim pogledima, a to nije uvijek slučaj.

POBJEDA: Zapadni Balkan trpi zbog nove američke strategije, koja insistira na stabilnosti investicija, dok zanemaruje liberalnu demokratiju i evropske integracije regiona. Kakve su posljedice?

JAKOVINA: Bosna i Hercegovina je energetskim sporazumom već demonstrirala kako to izgleda. Možda baš u tom sporazumu možemo vidjeti i da onaj koji je stavljen na listu proskribiranih i sankcioniranih lidera – mislim na Milorada Dodika – to može prestati biti, što pokazuje da je logika transakcijska i da je malo što važno osim zarade.

Izmicanje svijeta iz Zapadnoga Balkana manje je dobra vijest u trenutku dok se zapadnobalkanske zemlje same sa sobom još nisu previše pomakle u nekim politikama. Dapače: između tih država imali smo čak i retrogradne pojave. Međutim, ova politika odražava novi pogled Amerike, koja će biti manje prisutna i manje zainteresirana. Otprilike kao Kinezi: samo ukoliko njeno angažiranje donosi konkretnu financijsku ili materijalnu korist. Nedovršene zajednice poput naših EU daju mogućnost da se jasnije odredi prema ovom prostoru ukoliko to bude bila u stanju.

POBJEDA: Na koji način su razlike američke i evropske politike nedavno demonstrirane u Bosni i Hercegovini? Govorim o neuspjelom izboru novog visokog predstavnika u BiH.

JAKOVINA: Izbor visokog predstavnika doista je pokazao različite stavove europskih zemalja, što uključuje i Ujedinjeno Kraljevstvo, sa stavovima SAD, Rusije i Kine. Kao zainteresirana zemlja i ustavno određena za brigu prema Bosni i Hercegovini, Hrvatska je bliža američkom stavu nego pogledu europskih zemalja. Hoću reći da je Hrvatska zainteresirana za smanjenje ovlasti visokoga predstavnika, što nije interes najvažnijih europskih zemalja. Sa svojim kandidatom za stalnog visokog povjerenika – tim priželjkivanim kandidatom SAD – Italija se, trideset i pet godina nakon Đanija De Mikelisa, prvi put aktivnije uključila u političku igru na Balkanu.

S druge strane, SAD su pokazale da žele rješenje interkonte južne konekcije kako bi smanjili ruski, a povećali vlastiti energetski upliv na Bosnu i Hercegovinu. Također, pokazale su da su, kada je riječ o odnosima unutar Bosne i Hercegovine i pitanju Milorada Dodika, u stanju napraviti kopernikanske salto mortale obrte, koji jasno pokazuju što ih u Bosni i Hercegovini doista zanima. Čekamo rasplet tog stanja, koji će dijelom biti ubrzan izborima u BiH koji slijede i koji su opet zaoštrili stara pitanja unutarnje podjele u Hrvatskoj ili rasprave oko trećeg entiteta. To je tradicionalna predizborna lažna dilema, koja se u hrvatskim nacionalističkim krugovima – što znači vladajućim krugovima – svake godine pred izbore više puta ponavlja.

POBJEDA: Zašto je to lažna dilema u Hrvatskoj?

JAKOVINA: Zato što je to uobičajena predizborna kampanja, pogotovo u trenutku kada se za hrvatskog člana Predsjedništva natječu tri kandidata: kandidatkinja Hrvatske demokratske zajednice BiH, kandidat pet hrvatskih stranaka i kandidat Željka Komšića. To je stvarni razlog licitacija.

Pored toga, hrvatske nacionalističke interese u Bosni i Hercegovini nemoguće je ostvariti dok postoji dejtonski okvir, kojega su, u svojoj novoj strategiji, Amerikanci nedavno još jedanput podvukli kao svoj minimum. To izbezumljuje hrvatske nacionaliste u BiH, koji ne odustaju od lažne nade da se stvari mogu promijeniti. Hrvati u Bosni i Hercegovini žive s jedne strane frustrirani svojim malenim brojem; istovremeno, žive kao taoci političke stranke koju sa istim ljudima gledamo već trideset godina.

POBJEDA: Govorite o Hrvatskoj demokratskoj zajednici BiH?

JAKOVINA: Naravno. Odavno se ne zna tko tu kime manipulira: da li HDZ BiH vlada Zagrebom ili je obrnuto. U svakom slučaju, trideset godina se pokušava voditi jedna te ista politika prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini, sa istim slabim rezultatom, što postaje jedina vanjskopolitička strategija Hrvatske. Premijer Andrej Plenković je došao u Tivat i kazao da Bosna i Hercegovina mora imati europsku perspektivu, što je lijepo i hvale vrijedno. Međutim, mislim da je Plenković u Tivtu morao istaći Crnu Goru, a tek sa druge strane europsku perspektivu Bosne i Hercegovine, kao jednu od politika kojoj bi većina stanovništva te zemlje dala suglasnost. Pitanje je da li političke elite na tome uopće rade i imaju li želje da se tu nešto promijeni.

ZAŠTO CRNA GORA PUCA SEBI U KOLJENO

POBJEDA: Kako tumačite poruke koje je premijer Andrej Plenković iz Tivta uputio Crnoj Gori?

JAKOVINA: Do sada je Crna Gora mogla ispuniti barem neke od hrvatskih zahtjeva koji su ili minorni ili simbolični. Na primjer, da se bazen u Kotoru nazove bazenom Kotor, što zahtijeva gradsku ili sjednicu općinske skupštine i ne nosi osobito veliki simbolički teret. Crna Gora bi dalje morala razumjeti da je logično to što se, kada crnogorski portfolio dođe na stol u Brisel, hrvatski predstavnik u tim razgovorima sluša najviše, da je njegov glas važan i da objektivno ima veću težinu nego glas Estonca ili Portugalca. Naprosto, riječ je o susjednoj zemlji.

Sa te strane bi crnogorska vlast morala pogledati kakva su bila pregovaračka iskustva primjerice Hrvatske – što je Hrvatska sve gutala Sloveniji – pa onda podvući crtu i vidjeti koji su zahtjevi lako ispunjivi i ne osobito komplicirani. Po mom sudu, nisu kompliciran ni brod, ni bazen.

POBJEDA: Što je komplikovano?

JAKOVINA: Iskreno, pomalo je nejasno zašto Crna Gora otvara pitanje granica, i to kopnene granice, jer je to, mnogo više nego sve drugo, pucanj u vlastito koljeno. Jer tražiti reviziju granice na kopnu ne bi uspjelo niti u jednoj situaciji. Umjesto otvaranja tog pitanja, trebalo je reći da je stanje granice dogovoreno, da stanje granice na moru nije dogovoreno i da idemo nastaviti sa privremenim aranžmanom, kako bismo onda to riješili za pet, deset, pedeset godina ako nam privremeno razgraničenje ne bude odgovaralo. Inzistiranje Podgorice na ovom zahtjevu izgleda gotovo kao da netko želi minirati raspravu; tim prije što sličan način korekcije granica za svega nekoliko metara imale bi mnoge zemlje jedne prema drugoj, što kao novi sadržaj objektivno može najviše zasmetati. Ne mislim da će Crna Gora za tu ideju dobiti bilo čiju potporu.

POBJEDA: Vjerujem da je Zagreb oduševljen idejom predsjednika Jakova Milatovića da Miodraga Lekića imenuje za člana Komisije za razgraničenja i utvrđivanja državne granice?

POBJEDA: Imenovanje bivšeg ministra vanjskih poslova Crne Gore, koji ima i svoj poseban paket, vjerojatno pokazuje da je crnogorska strana ozbiljna u oštrini svojih zahtjeva, ali nema oruđe kojim bi te oštre zahtjeve provodila. Očekivati da će u finalnoj fazi Zagreb pristati na nešto što bi impliciralo promjenu kopnene granice apsolutno je bez osnova. To se neće dogoditi. Uostalom, Zagreb je rekao da neće otvarati pitanje granice na moru.

Tamara Nikčević (Pobjeda, foto: N1)