Skip to main content

SAŠA ILIĆ: Davitelj iz Matice

Stav 30. јан 2025.
4 min čitanja

"Matica srpska je postala Matica Srpske napredne stranke"

Odavno javno čitanje poezije u Srbiji nije prouzrokovalo toliki talas nasilja, fizičkog i verbalnog, kao što se to dogodilo nakon pokušaja grupe studenata da u toku Svetosavske akademije, održane u Matici srpskoj, pročita jednu pesmu. I to „Sričem pesmu“ Dragana Stanića, alijas Ivana Negrišorca, nekada pesnika a sada samo dugomandatnog predsednika ove institucije, koji je tokom poslednjih decenija akumulirao ogromnu moć u kulturi, krunisanu potpisom podrške Aleksandru Vučiću uoči predsedničkih izbora 2023. Pridruživši se listi od 2000 lojalista, Stanić je mogao da računa na apsolutnu podršku predsednika i njegove stranke u daljem radu, a to znači i na obezbeđivanje 339 sigurnih glasova matičara (od 373), čime je osigurao četvrti uzastopni mandat na mestu predsednika Matice sprske. Kako to vole da kažu Vučićevi mediji – ukazana mu je retka počast, kakvu su imala još samo dvojica matičara u istoriji od 198 godina. Sve je izvedeno u duhu „demokratske procedure“, ali one naročite koja kandidatu obezbeđuje pobedu jednog Lukašenka – od 90 odsto osvojenih glasova.

Uostalom, njegova naklonost Aleksandru Vučiću odavno je dala vidljive rezultate, budući da se na ličnom Stanićevom semaforu broj umnoženih književnih nagrada rapidno uvećao nakon dolaska naprednjaka na vlast. U periodu od 2012. do 2023. dobio je čak 15 književnih nagrada (od ukupno 24), takođe i 8 ordena. Što je manje bivao pesnikom, Stanić je dobijao sve veća odličja, da bi se naposletku ustoličio kao predsednik Matice srpske koji je ušao u 13 godinu upravljanja ovom kućom iz koje je uoči Savindana 2025. brutalno izbacio grupu studenata koja je pokušala nemoguće: da čitanjem jedne zaboravljene Negrišorčeve pesme o Železničkoj stanici u Novom Sadu (zbirka Trula jabuka, 1981) podseti profesora dr Stanića na zarobljeni identitet pesnika u njemu, koji je najpre zatomljen svetosavskim nacionalizmom, a potom vučićevskom voljom za moć. Takođe, pokušali su od Vučićevog lojaliste da dobiju podršku za studentski protest i zajedničke ciljeve što se ispostavilo podjednako teško kao podsećanje bivšeg pesnika da je nekada, pre nego što je postao aparatčik jednog krvavog režima, napisao stihove: na železničkoj stanici kraj nogu / prolaznika, kao za radnim stolom, uz srkute vrele kafe, / vozovi kloparaju. u ušne školjke se uvlače, pod peronsku / nadstrešnicu / dok osluškujem udare srca, pisaću mašinu.

Stavljene u novi kontekst negiranja stvarnosti i odgovornosti za pogibiju 15 ljudi ispod nadstrešnice Železničke stanice u Novom Sadu 1. novembra 2024, reči ove pesme su u svečanoj sali Matice srpske odjeknule kao bomba, kako kod predsednika i matičara, tako i kod izbacivača u crnom, koji su odmah krenuli ka studentima, da bi nakon pomena „nadstrešnice“ iz Negrišorčevih stihova, počeli da guraju i dave studente, identičnim zahvatima koji su se mogli videti svojevremeno na marginama SNS mitinga, kada su naprednjački razbijači „odstranili“ novinarku Danasa. Ovo je gotovo nadrealan prizor u kome bivši vlasnik stihova – koji se zbog političke moći odrekao svoga književnog „Ja“, a samim tim i ljudskosti – postupa žandarmerijski prema mladim interpretatorima njegove poezije, koju zajedno s njima proteruje iz institucije kojom predsedava. Zapravo, Stanić upravlja bivšom institucijom kulture koja se ranije zvala Matica srpska, a koja je u međuvremenu izgubila kulturna svojstva – poput parlamenta, tužilaštva ili inženjerske komore – i postala Matica Srpske napredne stranke.

Sutradan su iz takve Matice stigla dva saopštenja za javnost: jedno je pismo „većinskog dela zaposlenih u Matici koji podržava studentske zahteve“, dok je drugo napisao sam Dragan Stanić, osudivši prekid Svetosavske akademije, kao i fizičku akciju svog obezbeđenja, koje tobože nije angažovala Matica. Zapravo, te batinaše je angažovala Srpska napredna stranka kao nova vlasnica Matice, u čijem delovanju se može prepoznati isti patern kada je u pitanju zaštita stranačke svojine: palica, davljenje, lomljenje kostiju, gaženje, šutiranje, vređanje, ponižavanje. Građani su na društvenim mrežama u jednom od davitelja prepoznali SNS aktivistu Marka Karaća koji je nekoliko dana radnije lepio plakate sa natpisom „Vojvodina Republika“ po Novom Sadu. Kako izgleda upravljati takvom institucijom zna samo Dragan Stanić i još 1999 lojalista, koji su se opredelili za posao zarobljavanja institucija, čije oslobađanje je ključni imperativ studentskih protesta.

Matica srpska više ne postoji, kao što ne postoji ni Svetosavska akademija. Tamo je na delu bila samo ljuštura malograđanske ceremonije koja je nakon pojave studenata pokazala svoj batinaški karakter. Vučić i svi njegovi bliski saradnici – Brnabić, Vulin, Dačić, Begović, Selaković – osudili su ovaj „studentski upad“ kao „skandal nad skandalima“ kakav se nije dogodio unazad 200 godina, kao fašistički, ustaški, anarhistički, antihrišćanski, antisrpski i secesionistički čin. Svako od ministara je mogao da učita ono što mu je srcu najdraže. Izrečeno je mnogo laži i naklapanja, a tabloidi su od događaja napravili gotovo teroristički akt. Dragan Stanić se dva dana kasnije obratio studentima u blokadi otvorenim pismom preko Politike, ističući svoje nepoštovanje prema njima i njihovom činu i pozivajući ih na dijalog. Pohvalio se svojom kosmopolitskom mladošću, nazvao ih „okupatorima“ i pozvao da odblokiraju Filozofski fakultet u Novom Sadu, kako bi započeli dijalog. Isti onaj dijalog na koji poziva i Vučić ali posle gaženja i davljenja, odnosno neposredno pre prebijanja palicom. Zanimljivo je da se Stanić u svojoj opijenosti političkom moći oseća kao čestit čist čovek dok sumnja u iskrenost i čestitost svojih studenata. Paradoks u celoj ovoj situaciji je taj što je Filozofski fakultet upravo studentskom blokadom povratio svoj demokratski i akademski kapacitet dok je Matica srpska vladavinom naprednjačkog aparatčika Dragana Stanića izgubila svojstva institucije kulture. U tom smislu, akcija studenata na Svetosavskoj akademiji predstavljala je poetski performans buđenja jedne zarobljene institucije, performans koji je u kontekstu falangističke uprave delovao kao „državni udar“. Studentkinja je kasnije ispred zgrade Matice srpske pročitala do kraja Negrišorčevu pesmu. Uzalud ga je budila jer on se nije probudio drugačiji i nov, niti je počeo da sriče svoju pesmu iz 1981. To je potvrdio svojim otvorenim pismom koje je bilo upućeno pre svega Vučiću, u nadi da će ga se ovaj setiti kada bude spremao sretenjsko ordenje za direktora Jovine gimnazije i ostale klečavce. Stanić je samo potvrdio da radi sve što i njegov bos – jednom rukom nudi dijalog dok u drugoj drži palicu. S takvima se ne razgovara. Takvi neće zasluživati ni da cepaju karte u javnom toaletu na Železničkoj stanici u Novom Sadu, kada se jednom bude obnovila i postala sigurna za sve putnike ka društvu slobode.

(Peščanik, foto: printscreen Studentski odjek)