Politički analitičar Damir Rastoder je, analizirajući podršku koju je međunarodna zajednica predvođena SAD dala Vučićevom režimu u Srbiji i kakve je to posljedice prouzrokovalo u Crnoj Gori i BiH, zaključio da se Srbiji “prije deset godina dogodila promjena u kojoj su nacionalisti imali podršku domaćih građanista i liberala, ali i stranog faktora“: “Što je najgore, ni jedni ni drugi ni danas ne bi priznali da su napravili nepopravljivu grešku, sa teškim posljedicama za ionako krhku demokratiju.“
Najbitnija zemlja u regionu
Kao primjere Rastoder je naveo dešavanja u BiH i Crnoj Gori, odnosno parlamentarne izbore u ovoj zemlji 2020. godine kad su nakon brojnih litija u organizaciji Srpske pravoslavne crkve stranke koje u svakom smislu podržava Srbija osvojile vlast. “Za američke i evropske diplomate to je bila logična i dobrodošla promjena nakon višedecenijske vladavine jedne stranke (DPS)“.
S tim u vezi Rastoder ukazuje da je Crna Gora danas u najvećoj krizi od proglašenja nezavisnosti, “faktički bez vlade, bez Ustavnog suda, bez reformi i euro integracija, sa nelegitimnim parlamentom i premijerom čija je podrška u biračkom tijelu manja od 3%“: “Zato mu i ne pada na pamet da ide na izbore. Oni koji su podržavali proruske i prosrpske stranke da dođu na vlast, sada se prave mrtvi. Bez ijedne riječi kritike, a da ne govorimo o eventualnom priznanju sopstvene krivice. A ona je više nego očigledna. I američka, i britanska i evropska.“
Uz argumente koje navodi Rastoder treba podsjetiti da je dolasku (radikalne) SNS na vlast u Srbiji veliku ulogu odigrao Stanko Subotić Cane – u ratu je bio potčinjeni Jovici Stanišiću (moćnom prvom čovjeku Službe državne bezbednosti Srbije) i tadašnji zvanični državni švercer, koji je uspješno lobirao po zapadnim ambasadama u Beogradu da podrže novoformirani SNS (frakcija Šešeljevih radikala) koji je na čelu s Tomislavom Nikolićem i Aleksandrom Vučićem po njegovim tvrdnjama odustao od radikalne politike Vojislava Šešelja i postao proevropska stranka. Kad se to uzme u obzir, skupa s argumentima Rastoderove analize, vidi se da je rezultat kontinuirane podrške koju Srbija dobija od Zapada kao “najbitnnija zemlja u regionu“ stavljanje Crne Gore pod njenu isključivu, i BiH pod njenu zajedničku kontrolu sa Hrvatskom.
Rastoder, po svemu sudeći, daje tačnu prognozu daljih političkih dešavanja u BiH koji će biti vrlo slični onim u Crnoj Gori, ali iz političkih obzira svodi politiku SAD prema Bosni i Hercegovini na akcije dva pojedinca, Gabriela Escobara i ambasadora SAD u Sarajevu (svakako treba dodati i Matthewa Palmera).
Ugoda za Srbiju i Hrvatsku
Nedavna analiza prof. Daniela Serwera pokazuje, međutim, da je u pitanju od prije formirana politika predsjedničke administracije i da se ona dosljedno provodi u regionu kako bi se Srbija, kao i Hrvatska, “osjećala ugodno“ i u toj ugodi odlučila postati dijelom evro-atlantskih integracija. Pri tome, Administraciji, po svemu sudeći, uopšte nije bitno što se zbog takve, u osnovi pronacionalističke politike SAD na Zapadnom Balkanu, demokratski dio Crne Gore i Bosne i Hercegovine (uz neke izuzetke), osjeća iznimno neugodno.
Ironija je da tom svojom “novom strategijom“ Administracija stvara nove krize na Zapadnom Balkanu i da svojim potezima direktno podržava (u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i na Kosovu) proruske politike, elite i grupe koje sad i uz njihovu pomoć realiziraju planove administracije, ali – Kremlja, tako da Ruska Federacija jača na Zapadnom Balkanu uz pomoć Zapada. Što će se njima obiti o glavu kad shvate da su u stvari realizirali već odavno osmišljene Putinove planove (neka pogledaju, primjera radi, strateške dokumente Ruske Federacije i dio o Zapadnom Balkanu), pri čemu gube svoje dugogodišnje prijatelje i partnere na Zapadnom Balkanu, a što rečeno zapadnim rječnikom, izaziva veliku zabrinutost.
No, loše po Bosnu i Hercegovinu je što se takvoj politici pridružila i Velika Britanija i što, po argumentima Domagoja Margetića (izrečenim u intervjuu TV BN), i Njemačka u BiH preko visokog predstavnika, Christiana Schmidta, ima interesa podržati takvu politiku jer joj omogućava stalno učešće u vlasti u BiH preko stranaka HDZ (i BiH i Hrvatske) i SNSD, čiji čelnici imaju ključnu ulogu u pranju prljave ruske nafte u BiH koja onda može “čista“ stići u žedno njemačko gospodarstvo.
U prilog ovim tezama govori i set amandmana koje je krajem juna u Domu naroda Parlamenta FBiH podnio Klub hrvatskih zastupnika na Prijedlog zakona o plinovodu Južna interkonekcija Bosna i Hercegovina i Hrvatska koji je dobio većinsku podršku u Zastupničkom domu PFBiH (za su glasali i zastupnici HDZ-a). Suština amandmana je, po pisanju Slobodne Bosne, da se “traži izbacivanje BH-Gasa iz ovoga zakona i da se on zamjeni s novom (nepostojećom) kompanijom – Južna plinska interkonekcija d.o.o. Mostar“: “HDZ je tako blokirao Zakon o plinovodu Južna interkonekcija koji je Vlada Federacije još 2017. godine proglasila projektom od strateškog značaja za Federaciju BiH jer bi se tim projektom smanjila ovisnost o ruskom plinu. Novim plinovodom BiH, odnosno Federacija bi se povezala s Transjadranskim plinovodom (TAP) kojim azerbajdžanski plin, preko Turske i Grčke, dolazi u Italiju i dalje u Hrvatsku.“
Energija kao oružje
Interesantno je da su “iz Ambasade SAD-a u BiH za Radio Slobodna Evropa nedavno potvrdili da bi usvajanje Zakona o plinovodu Južna interkonekcija BiH i Hrvatska ‘trebalo biti prioritet svih dužnosnika na vlasti’”. Nisu imali dilema oko toga da bi “amandmani koje je 28. juna uložio Klub delegata hrvatskog naroda ugrozili provedbu projekta“ i da ti amandmani “ne čine ništa kako bi osnažili energetsku sigurnost“: “Umjesto toga, njima se dodatno terete distributeri i potrošači, te bi se fragmentiralo tržište plina u Federaciji BiH”. Istaknuli su i kako se opstrukcijama i odgađanjima realizacije ovog projekta “riskira energetska sigurnost BiH, protivno interesima građana, a u interesu samo jednog aktera, a to je Ruska Federacija, koja je pokazala spremnost da koristi energiju kao oružje”.
Znakovito je da su SAD morale znati šta HDZ (u regionu) radi po pitanju institucionaliziranog šverca naftom i plinom (o čemu su nedavno pisali i brojni hrvatski mediji, npr. Šokantno je kako se “pere“ ruska nafta! Koliko je iz Rusije stiglo u hrvatske luke?, https://www.morski.hr/sokantno-je-kako-se-pere-ruska-nafta-koliko-je-iz-rusije-stiglo-u-hrvatske-luke/) i da su bez obzira na to podržale Schmidta da u izbornoj noći donese izmjene Izbornog zakona BiH i Ustava FBiH koje su HDZ-u dale političku moć da uzurpira sve državne nadležnosti u energetskom sektoru i nastavi sa svojom organizovanom kriminalnom djelatnošću u toj oblasti.
Ili proruska politika (pored svih evropskih sankcija Rusiji) dva HDZ baš i ne smeta toliko SAD-u ukoliko se tako pomaže Njemačkoj (koja u svemu podržava politiku SAD-a) da dođe do gasa i nafte u uslovima krize na tržištu izazvane agresijom Ruske Federacije na Ukrajinu. A tu negdje u pozadini, čule su se riječi ratnih ambasadora Britanije i Francuske pred Diegom Arriaom u Vijeću sigurnosti UN-a da Evropska unija ne treba državu u Evropi u kojoj su muslimani bitan, makar i demokratski, faktor.
Potvrđuju li argumenti Domagoja Margetića i tekst u SB, Nova podvala Čovićevih medija Sarajevu: Zbog zahtjeva za hrvatskom plinskom kompanijom dio političkog Sarajeva optužuju da Federaciju isporučuju Rusima (https://www.slobodna-bosna.ba/vijest/277187/nova_podvala_chovicevih_medija_sarajevu_zbog_zahtjeva_za_hrvatskom_plinskom_kompanijom_dio_politichkog_sarajeva_optuzuju_da_federaciju_isporuchuje_rusima.html) “združena posla“ Njemačke, Srbije, Hrvatske, Mađarske, te nezavisnih RS i HZ-HB u međunarodnom švercu nafte? Radi li se o kriminalu kolosalnih razmjera u kome su nezavisni entitet RS, nova Hrvatska Republika u BiH, i slaba ili nepostojeća Bosna i Hercegovina, potrebni kao sredstva da se taj kriminal može, bez ikakvih ograničenja provoditi? Potiče li odatle i težnja da se napravi “muslimansko ostrvo“, koje onda ni na koji način ne bi moglo stajati na putu tom međunarodnom organizovanom kriminalu, a bila bi riješeni i “politički“ problemi Zapadnog Balkana, uz, je li, žrtvovanje “malih igrača“, Crne Gore i Kosova?
Zapad i probosanske snage
Bit će jako, jako znakovito kako će američka, britanska i njemačka ambsada i Evropska unija reagovati na ultimatume HDZ-a (čitaj Hrvatske i Njemačke). Njihova ćutnja i nereagiranje mogli bi biti i ponajbolje objašnjenje (“iznenadnog“) saveza Srbije i Hrvatske u Bosni i Hercegovini (preko njihovih agenata u BiH).
Tajni ugovori u ratu (raskrinkani u Haškom tribunalu), tajni ilegalni ugovori 2017. godine između Hrvatske i Republike Srpske o prodaji državnog produktovoda (Bosne i Hercegovine) Ivanu Čermaku (penzionisani general Hrvatske) potpisani u Banja Luci bez (zvaničnog) znanja Vijeća ministara BiH, uloga Berlina tada i sad, uloga Rusije… Schmidtova odluka o državnoj imovini koja će biti data u vlasništvo Čovicu i Dodiku pod ovim svjetlom sve je izvjesnija.
Prodržavne snage u Bosni i Hercegovini ne smiju biti naivne i sva ova pitanja i sumnje moraju preko agencija za provođenje zakona i sigurnosnih službi detaljno istražiti. Iz razloga ovakvog mastodontskog kriminala naftnim derivatima u Srbiji i Hrvatskoj, RS-u i HNS-u potrebna je nefunkcionalna BiH, a Dodiku i Čoviću neka “trojka“ ili “osmorka“ koja će pristati na njihove ultimativne zahtjeve. Međutim, probosanske snage u BiH još uvijek imaju dovoljno snage da zajedno s državnim institucijama odgovore na sve ozbiljnije napade na državu i spriječe dalje urušavanje Bosne i Hercegovine. U korist Srbije i Hrvatske, a na štetu svih građana BiH.
STUPS: Diplomatija