
Prema izveštaju Instituta “Dr Milan Jovanović Batut”, najučestalija aktivnost u pogledu igara na sreću u Srbiji bila je lutrija koju je pola stanovništva igralo bar jednom u toku svog života, od kojih je trećina to činilo u periodu od proteklih 12 meseci. Sportsko klađenje zauzima drugo mesto, a njime se bavilo 17% stanovništva. Za njima slede slot aparati sa 5,5% korisnika. U lutriji učestvuju oba pola, dok su u ostalim oblicima kockanja zastupljeniji muškarci. Na primer, 91,5% onih koji su praktikovali sportsko klađenje bili su upravo muškarci starosti do 44 godine.
Ukupno 3,7% odrasle populacije u Srbiji u riziku je od nekog oblika kockanja. To znači da od 51.000 do 93.000 građana između 18 i 64 godina ima problam sa kockanjem, od kojih su 14.000 do 33.000 građana patološki kockari. U najvećem riziku od problematičnog kockanja nalaze se oni koji igraju određene kazino igre, koji redovno posećuju slot aparate ili se kockaju online. Polovina onih koji su igrali ove igre u prethodnih godinu dana, u riziku su da imaju ozbiljan problem zbog kockanja.
Ovaj „Batutov“ izveštaj je iz 2014. godine, ali novija istraživanja ne postoje, navodi za podkast Reaguj! rukovoditeljka Centra za nehemijske zavisnosti Specijalne bolnice za bolesti zavisnosti doktorka Milica Repac koja kaže da je, kao i u slučaju drugih zavisnosti, najveći problem motivacija čak i uočavanje problema, tako da zavisnike često na lečenje prijavi porodica.
„Uglavnom ljudi nerado dolaze zato što ne shvataju da imaju problem. Svi oni misle da to mogu nekako da regulišu sami i nemaju uvid u to da sve dublje tonu. Uglavnom porodica pre primeti i ona na neki način uslovi svog bolesnog člana da dođe na lečenje i to naravno zbog posledica, pre svega finansijskih. Svi oni imaju dugove, i zbog raznih konflikta, mnogi od njih izgube posao, ili su proneverili svoj poslovni položaj ili neki novac koji im je bio dostupan na poslu“, navodi Rebac.

Sličnog stava je i psihološkinja Nataša Oparnica koja dodaje i da je porodica u stvari i najveća podrška. Objašnjava gde se može potražiti besplatna psihološka pomoć prilikom suočavanja sa ovim problemom, ali i naglašava da lečenje zavisi od slučaja do slučaja.
„ Problem je što često oni koji su zavisni nisu svesni svog problema i obično pomoć traže od supruge, majke… Češće se dešava u praksi da porodica reaguje na problem nego osoba koja se kladi ili kocka. Postoji, kad pričamo konkretno u Novom Sadu, na Klinici za psihijatriju na Odeljenju za bolesti zavisnosti grupe za odvikavanje od kockanja. To su grupe podrške, tu niko ne ostaje, ne boravi, nego recimo jednom nedeljno su susreti, i to je besplatno“, objanjava Oparnica.
Kako se postaje kockar?
Privatni preduzetnik koji se ekipi podkasta „Reaguj“ predstavio kao Dragan, za sebe ne kaže da je klasičan kladioničar jer se njegov odlazak u kladionicu razlikuje od odlaska većine. On kladionicu vidi kao mesto gde se petkom posle posla druži sa prijateljima i pokušava da praćenje sporta učini uzbudljivijim, ali i da uživa u kladionici za koju kaže da su u istom rangu kao i elitniji kafići.
„Prvenstveno, postale su dobro mesto, lepo, komotno, provetreno, lepo opremljeno. Volim sport, pratim sport i kombinujem taj izlazak i praćenje rezultata. Konkretno u mom slučaju – opkladiti se znači da bi mi bilo zanimljivije da pratim te i druge utakmice“, navodi naš sagovornik i dodaje kako njegovi ulozi ne prelaze par stotina dinara nedeljno jer mu je ovo pre svega hobi.

Sigurica, analiza utakmica, igra na sreću, još jedan tiket, samo razonoda, mehanizmi koji uvlače u začarani krug su neprimetni. Doktorka Milica Repac objašnjava kako se ulazi u taj krug.
„Ako ja na primer, ovog meseca imam neki višak u svojim prihodima, pa umesto da to stavim u neku vrstu štednje, odem u kockarnicu da se zabavim, a to radim ponekad – potrošila ili izgubila tu sumu, ja završavam svoje kockanje na taj način. Ukoliko se, pak, nakon što sam na primer izgubila tom prilikom, vratim ponovo sa novom sumom novca, ne bih li povratila taj svoj gubitak i ako to radim često i sve češće, ako se desi da potrošim celu svoju platu, ako moja okolina počne da mi prigovara i ako počnem da pozajmljujem novac – to se već smatra problematičnim kockanjem. To već nije više razonoda“, objašnjava Rebac i dodaje da su za veliki broj zavisnika krivi legalnost ali i društvena prihvatljivost.
U posebnom riziku su mladi
Biti kul i doći do džeparca. Mladima kladionica može da predstavlja način kako da dođu do kojeg dinara preko, ali kladionica može da predstavlja mesto za druženje i rekreacija. Stanovnica Subotice, Sanja Kosović, priča kako je društvo uticalo na njene vršnjake kada je ona išla u srednju školu: „To je kod nas bilo jako često, za veliki odmor dečaci idu u kladionicu“.
Reklame takođe mogu da budu značajn faktor zbog kojeg se mladi odlučuju da umesto na pravi sportski teren, odu tamo gde se tereni gledaju na ekranima. Prema Zakonu o igrama na sreću zabranjeno je reklamiranje igara na sreću u štampanim i elektronskim medijima koji su namenjeni maloletnim licima. Mladi se ipak susreću sa ovakvim vidom propagande na televiziji, društvenim mrežama pa i bilbordima. Maloletnicima je zabranjeno kockanje, pa čak i ulazak u kockarnice.
I dok se u Srbiji kladionice i kockarnice otvaraju gotovo jedna do druge, u Belgiji je broj fiksnih kladionica ograničen na 600, a mobilnih kladionica na 60. Osim toga, udaljenost između svake kladionice koja je otvorena nakon 1. januara 2011. mora biti 1.000 metara. Napokon, kladionice se ne smeju nalaziti u blizini bolnica, zatvora, škola, crkava i drugih verskih hramova, ili mesta na kojima se mladi redovno sastaju.
Sanja Đorđević (Redakcija “Reaguj!”)
Naslovna fotografija: Pixabay
(Reaguj! je podcast serijal Nezavisnog društva novinara Vojvodine koji je dostupan na kanalima NDNV na iTunes-u , Stitcher-u, Castbox-u, google podcasts-u kao i na sajtu podcast.rs.)