U danu kada je region s nestrpljenjem očekivao istorijsku presudu Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, u Prijedoru je 11. put zaredom organizovana memorijalna šetnja „Dan bijelih traka“. Oba događaja od izuzetne važnosti za region – za suočavanje s nedavnom tragičnom prošlošću u kojoj su neki ljudi dali sebi za pravo da čine zločine prema nekim drugima zbog „pogrešnog“ imena u ličnim dokumentima – još jednom su podsetila na koren zla koje na  Balkanu nesputano živi, evo već više od tri decenije. 

Poslednja presuda Haškog tribunala, u najdužem zabeleženom postupku pred tom institucijom, na kraju je i zvanično potvrdila učešće Srbije u razaranju Bosne i Hercegovine, i zasigurno će proizvesti različite, po Srbiju negativne, implikacije.

Bivši čelnici Državne bezbednosti Slobodana Miloševića osuđeni su za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu, koji je za posledicu imao zločine u Bijeljini, Zvorniku, Bosanskom Šamcu, Doboju, Sanskom Mostu i Trnovu. Dakle, s Prijedorom, koji se nalazi u suprotnom delu Republike Srpske, ovaj dvojac nema direktne veze, ali su oba slučaja bila vest u istom danu.

Ukratko, 31. maja 1992. godine Krizni štab Opštine Prijedor primorao je nesrpsko stanovništvo da svoje kuće i stanove označe belim zastavama, a da tokom boravka na ulicama oko ruke obavezno nose bele trake. Ovakvo označavanje sugrađana pokazalo se kao „efikasno“ jer je do kraja rata skoro ceokupno nesrpsko stanovništvo Prijedora proterano.

Tragični bilans civilnih žrtava rata u Prijedoru iznosi 3.176 ubijenih i nestalih, od čega 256 žena i devojčica, kao i 102 dece, svih nacionalnosti. Kroz sistem koncentracionih logora u Prijedoru prošle su na desetine hiljada građana. Činjenice o belim trakama utvrđene su u više sudskih procesa za ratne zločine, uključujući i one u Hagu.

Nezabranjena šetnja

Nakon što je prošle godine šetnja, ustanovljena još 2013. godine, bila zabranjena, ove godine ponovo su članovi porodica žrtava, ali i brojni drugi građani, na ulicama odali počast nevinim civilnim žrtvama rata. Reporter Autonomije našao se u društvu grupe aktivista iz Omladinskog centra CK 13 iz Novog Sada, kao i Inicijative mladih za ljudska prava iz Beograda, koji su se uputili u Prijedor želeći da lično prisustvuju ovom retkom javnom času tolerancije i empatije.

Put od Novog Sada do Prijedora, koji je zbog neznanja, omaške ili nekog petog razloga trajao čitavih deset sati, okončan je kraj gradskog stadiona u prepodnevnim časovima. Vreme je bilo isto kao i u ostatku nekadašnje Jugoslavije – oblačno, sa pokojom kapi kiše i isprekidanim kratkim sunčanim intervalima.

Međutim, kako se grupa približavala Parku Stari grad, gde je okupljanje bilo najavljeno, i kišne kapi su se progustile i pojačale. Kratka šetnja centralnim ulicama Prijedora svela se na izbegavanje barica i brojanje policajaca, čije prisustvo nije moglo proći nezapaženo.

Kiša se pojačala kada smo izbili na mostić kraj pomenutog parka, gde je već bio okupljen jedan broj ljudi. Upravo su krenuli sa vezivanjem belih traka na stubove mosta. Na svaki stub po tri trake, sa imenom civilne žrtve.

Sve se to odvija u tišni, da bi se kolona uspostavljena na mostu pokrenula ka centralnom trgu, na čelu s crnim transparentom s nazivom inicijative „Jer me se tiče“ koja organizuje šetnju. Prolazak kroz glavnu ulicu traje desetak minuta, a tek na otvorenom se vidi da je u koloni više stotina, organizatori su kasnije ocenili da se sakupila i čitava hiljada građana. Nema naročitih reakcija prolaznika i onih koji su se tu zatekli u tom trenutku – i kolona se kreće ćutke, a ćute i oni koje mimoilazi.

Tek nadomak trga čuje se glasno i jasno nabrajanje imena i godine svakog od 102 deteta stradalog tokom 1992/93: „Matanović Goran 14 godina… Mahmudin Faruk 17 godina… Mlinar Luka 15 godina, Mulalić Emira pet godina… Behlić Amel jedna godina…“

Kolona nosi i desetak platnenih panoa sa odštampanima imenima i fotografijama civilnih žrtava.

Trg je gotovo u potpunosti popunjen kišobranima, a samo na jednom malom centralnom delu u krug se postavljaju bele ruže, simbolišući tako nepostojeći spomenik stradaloj deci.

Nezvanično protiv spomenika

Predstavnik roditelja Fikret Bačić ponavlja u tom krugu zahtev da se sagradi spomenik posvećen svoj ubijenoj deci, navodeći kako inicijativa za njegovu izgradnju već devet godina nema potvrdan odgovor, iako se u tom periodu promenilo čak četiri gradonačelnika i četiri predsednika skupštine grada. Taj spomenik, istakao je, trebalo bi da bude opomena i garancija da nikada više u Prijedoru neće biti ubijeno nijedno dete.

„Nijedan političar se nije usprotivio izgradnji spomenika. Značilo nam je to mnogo. Da razumiju našu bol i da se ne protive. Godine su prolazile, ali Skupština grada nije donosila odluku da se može pokrenuti dalja procedura. Kupovali su vrijeme, odugovlačili, nudili rješenje da se gradi zajednički spomenik i za ubijenu djecu iz Drugog svetskog rata. Mi smo za to da se gradi i taj spomenik, i ta djeca zaslužuju da ih se sjećamo. Ali tu sramotu Prijedora da nije podignut spomenik ubijenoj djeci iz Drugog svetskog rata sadašnje vlasti ne mogu koristiti protiv izgradnje spomenika našoj ubijenoj djeci iz 1992 i ’93 godine“, rekao je Bačić.

On je gradonačelnika podsetio i da je sadašnja vlast u Prijedoru rezultat progona nesrpskog stanovništva, jer je dominacija srpskih stranaka ostvarena ubijanjem i proterivanjem najvećeg dela stanovnika Prijedora. Zbog toga se, dodao je, oni ne mogu osloniti na demokratski princip da većina odbornika podizanjem ruku odluči o spomeniku ubijenoj deci.

„Ovih devet godina domaći političari nisu položili ispit ljudskosti pred koji smo ih postavili. Ipak, i ovoga puta ću ih sa ovog mjesta pozvati – budite ljudi i omogućite podizanje ovog spomenika. Zamislite samo kako bi vama bilo da stojite na mom mjestu. Vjerujem da znate kako je biti roditelj, ali želim da nikada ne saznate kako je to nadživjeti vlastiito dijete,  kao što su meni ubili moju Nerminu i mog Nermina“, rekao je Bačić.

Branko Ćulibrk ispred inicijative „Jer me se tiče“ istakao je da se ovo memorijalno okupljanje u Prijedoru svodi na borbu za jednakost i pravo svih žrtava na sećanje, iza čega se krije želja da se pokaže kako je moguće u „ranjenim društvima“, poput Bosne i Hercegovine i susednih država, drugačije održavati sećanja na sve žrtve.

„Nedužne žrtve rata iz bilo kojeg naroda su naše zajedničke žrtve i svi treba zajedno da žalimo za njima. Kao što danas svjedočite, žrtava se možemo sećati bez ispraznih govora političara, bez istaknutih nacionalnih, vjerskih ili političkih simbola. Danas ovdje svi saosjećamo sa roditeljima ubijene djece i ne pitamo se čiji su Stojan, Stipo ili Sakib, dok slušamo njihova imena sa razglasa. Naši su, to su djeca ovog grada i da nisu ubijeni, danas bi možda sa nama stajali ovde zbog uskraćenih prava nekom drugom“, istakao je Ćulibrk.

Dodao je i da je velika sramota za vlasti u Prijedoru, pre svega za gradonačelnika, što iznova čini nepravdu roditeljima ubijene dece.

Tokom njihovih govora došlo je do proloma oblaka. Ipak, svi prisutni dostojanstveno ostaju na svojim mestima, uprkos činjenici da su neki bili mokri do gole kože, da bi se nakon odavanja počasti, mirno razišli.

Kvart – levičarski prst u oko zločincima

Nakon komemoracije, odlazimo u prostorije organizacije Kvart, koja je deo inicijative „Jer me se tiče“. Posle samo jednog pogleda na njihove zidove popunjene fotografijama i kratkim biografijana partizanskih narodnih heroja, postaje jasno i zašto je to tako. Vašeg reportera, u želji da ga spreče da dobije upalu pluća, časte duksom sa likom Anđe Knežević, partizanke i sekretarke komiteta KPJ u okupiranoj Banjaluci.

Ćulibrk za Autonomiju objašnjava da je važno da se spomenik podigne i postane opomena na to kakve strahote rat nosi. Svi memorijali do sada, napominje, posvećeni su isključivo poginulim pripadnicima vojnih i policijskih jedinica, civilne žrtve nemaju nijedan.

Kako je prethodno napomenuo, inicijativa „Jer me se tiče“ uspela je da svojim delovanjem spreči zloupotrebu belih traka od strane desničarskih grupa, ekstremista, političara i verskih zajednica.

Kako precizira, do 2013. godine, kada je po prvi put organizovana ova memorijalna šetnja, u Prijedoru je postojalo više inicijativa i komemoracije žrtava bile su jasno podeljene na „naše“ i na „njihove“. U tom trenutku još uvek oko 700 žrtava nije ni bilo pronađeno, a bilo kakav pomen civilnim žrtvama rata nije bio moguć, kao ni dijalog oko uspostavljanja jedinstvenog narativa oko ratnih dešavanja u Prijedoru.

„Naša želja je bila da ponudimo jednu perspektivu koja iz te lijeve političke pozicije upravo isključuje tu mogućnost igranja sa nacionalnim identitetima ljudi koji su stradali u ratu. Mi smo u startu počeli da govorimo o civilnim žrtvama rata kao našim sugrađanima, našim rođacima, komšijama, do juče ljudima sa kojima smo živjeli zajedno, i na taj način vršili rehumanizaciju tih ljudi“, precizira Ćulibrk. Najveći uspeh u toj borbi svakako je činjenica da danas niko ne negira cifru od 3.176 civilnih žrtava.

Problem koji je pomenuo Fikret Bačić, pokušaj da se ubijena deca iz 92/93 komemoriraju zajedno sa onom iz Drugog svetskog rata, zapravo je pokušaj da se minimiziraju i opravdaju postupci iz poslednjeg rata, kaže Ćulibrk.

„Tu negdje postoji potreba da se na neki način pristupi kompetitivno – da se vidi koji je to broj djece koji je ubijen u Drugom svetskom ratu, pa da se ukaže da je mnogo manji broj djece koji je ubijen u prethodnom ratu“, precizira.

Organizaciju Kvart mahom čine ljudi mlađi od 30 godina, što će reći – oni koji se rata i ne sećaju lično. Zbog toga na sebe preuzimaju i inicijativu da svim mladim ljudima u Prijedoru, koji su po Ćulibrkovim rečima, žrtve sekundarne traumatizacije, ispričaju stvarnu priču iz iskustva ljudi koji su u tim događajima učestvovali.

„Mislim da je to ogroman potencijal, pogotovo u sredini kao što je Prijedor, koja je zagađena tom mržnjom prema drugim i drugačijima, koja se još vuče iz ranijeg perioda i koja se uzima za opravdanje svih zločina koji su se desili u tom prethodnom ratu“, navodi on.

Intimnost zločina

Za razliku od ostalih delova Bosne i Hercegovine gde su vršljale jedinice iz drugih država, paravojne ili regularne, u Prijedoru su zločine mahom čini sami Prijedorčani. I oni i danas održavaju živim taj „srpski narativ“ po kojem se sve iz devedesetih pravda prethodnim teškim zločinima prema Srbima u Drugom svetskom ratu.

„Mi tu govorimo o toj intimnosti zločina u Prijedoru, jer najveći broj zločina nad civilima je izvršen upravo od strane ljudi koji su živjeli ili žive još uvijek u Prijedoru. Mnogi od njih su odslužili svoje kazne i vratili se u lokalnu zajednicu, aktivno se uključuju u političke stranke,  kao što je Ujedinjena srpska. To je primjer radikalizacije sredine u kojoj živimo jer opet te ljude vraćamo u neki ciklus potencijalne moći, a sa jednom takvom životnom pozadinom gdje su vršili ratne zločine nad Muslimanima ili Hrvatima u proteklom ratu“, kaže Ćulibrk.

To su upravo, dodaje, narativi koji su mladima najčešće na raspolaganju, od porodičnog okruženja pa do škole.

„Kod nas su najveće leglo nacionalizma, a vjerujem da je to u Srbiji isto tako, upravo fakulteti istorije, srpskog jezika i političkih nauka, gdje se vrlo jasno deklamuje ta jedna nacionalna istorija, bez propitivanja, bez nuđenja alternativnih izvora za protekle događaje. I to je taj proces radikalizacije koji se dešava“, ističe Ćulibrk.

Sve to dovodi, dodaje, povećanju nasilja u javnom životu, što za posledice ima tragedije poput onih nedavnih u Srbiji.

Manipulacija memorijalizacijom

Da je u Prijedoru zaista teško izbeći dominantni narativ svedoči i kratka šetnja centralnim ulicama koju nam je priredio Edin Ramulić, borac za ljudska prava, bivši logoraš, ratni veteran. Preko puta opštinske uprave pred kojom se od 50-ih godina nalazi spomenik narodnom heroju Mladenu Stojanoviću, u Kozarskom parku podignut je monumentalni spomenik „Za krst časni“, a svega pedesetak metara dalje i spomen ploča „Poginulim i natradalim borcima odbrambeno-otadžbinskog rata 1990-1996. godine“.

Ulica u kojoj se nalaze i opština i gro javnih ustanova nosi naziv Akademika Jovana Raškovića, iako pomenuti, prema rečima Ramulića, apsolutno nikakve veze sa Prijedorom nema. Ali danas kada želite da pošaljete nekakav zvanični dopis, ne možete da izbegnete pominjanje njegovog imena, makar kroz poštansku adresu.

Ista stvar je i sa centralnim gradskim trgom koji nosi naziv Trg majora Zorana Karlice, čija smrt se 30. maja obeležava i kao Dan odbrane Prijedora, svega dan pre „Dana bijelih traka“ 31. maja. Takođe, mnoge firme poput rudnika „Ljubija“ imaju spomen obeležja svojim poginulim radnicima, ali ne kao civilnim žrtvama, već kao pripadnicima srpskih oružanih formacija, među kojima se provuče i poneki borac nesrpskog porekla.

Najveći broj tih spomenika i spomen obeležja sagrađen je početkom dvehiljaditih, što se poklapa sa masnovnijim povratkom prognanog nesrpskog stanovništva. Očigledan je cilj da se jasno stavi do znanja kakva je danas situacija u Prijedoru i ko je tu glavni, ocenjuje Ramulić.

Ipak, pošto je u ovim krajevima zbog Kozare još uvek jako sećanje na partizane, gde čak i Dodik dolazi iz partizanske porodice, onda u Prijedoru, za razliku od Zvornika ili drugih delova, veličanja četnika nije toliko zastupljeno. Čak je, dodaje Ramulić, i nedavno otvorena kancelarija Ravnogorskog pokreta ubrzo zatvorena.

Međutim, manipulacija se zbog toga sprovodi na način da se kod partizana potencira nacionalna pripadnost i insistira na tome da su oni zapravo bili gotovo isključivo vojska sastavljena od Srba. Zatim se povlači paralela sa vojskom iz devedesetih.  

„Ipak sam ponosan na Prijedor jer ne znam da je posljednih godina igdje podignut spomenik ili bista učesniku NOB-a. A Muharem Suljanović je dobio bistu koju nikada nije imao, iako ulica i danas postoji“, navodi Ramulić.

Vodi nas u zatim u Pećanski park nadomak stadiona, gde postoji osam bista partizanskih heroja, kao i spomenik partizanima poginulim 1942. prilikom oslobađanja Prijedora. Spomen obeležje kod sportskog aerodroma imaju i prvi partizanski piloti Rudi Čajavec i Franjo Kluz.

U momentu obilaska partizanskog nasleđa i definitivno izlazi sunce, dan se drastično prolepšao. Potpuno je drugačija atmosfera od one koja nas je pratila najveći deo dana. Mokrih nogu i glava punih informacija ulazimo u bus, i još se jednom, pogledom, pozdravljamo sa ovim gradom. Obećavamo novo viđanje, neodređenom prilikom. Možda na svečanom otvaranju spomenika.

Dalibor Stupar (Autonomija, video Svetlana Paramentić)