Skip to main content

Presuda koju vlast prećutkuje: Šta je Hag dokazao o ulozi Srbije u ratovima

Izdvajamo 19. nov 2026.
6 min čitanja

Završni deo feljtona: Država može da ćuti o presudi. Ali ne može da učini da ono što je njome dokazano prestane da bude činjenica

“Jedinica do sada nije doživela poraz“, rekao je Franko Simatović 4. maja 1997. u Kuli, pred Slobodanom Miloševićem. Govorio je o kampovima za obuku, helikopterskoj eskadrili i borbenim dejstvima na pedeset lokacija u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Bio je to govor kojim se Služba hvalila onim što je država zvanično poricala. Dvadeset šest godina kasnije, Simatović i njegov tadašnji šef Jovica Stanišić pravosnažno su osuđeni na po 15 godina zatvora. A snimak tog govora postao je deo sudskog dokaznog materijala.

Presuda dvojici ljudi ili državi?

Najčešći prigovor glasi da je to presuda dvojici ljudi, a ne državi. Pravno gledano, to je tačno: Tribunal/Mehanizam sudi pojedincima.


Ranije u feljtonu: Ko su bili Jovica Stanišić i Franko Simatović


Ali ko su ta dvojica? Jedan je bio načelnik Resora Državne bezbednosti Srbije (RDB), a drugi njegov bliski saradnik, visoki operativac Službe i komandant njene Jedinice za specijalne operacije. Žalbeno veće je 31. maja 2023. utvrdilo da su bili članovi udruženog zločinačkog poduhvata čiji je cilj bio prisilno i trajno uklanjanje većine nesrba sa velikih područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Utvrđeno je i da je RDB u septembru 1995. finansirala pripadnike Arkanove Srpske dobrovoljačke garde, u vreme zločina u Sanskom Mostu, i da su za te isplate bili odgovorni Stanišić i Simatović.

Presuda nije izrečena Srbiji, niti je njome utvrđena međunarodnopravna odgovornost države, jer se Tribunal/Mehanizam time i ne bave. Ali jeste utvrđeno da su dvojica visokih funkcionera Resora Državne bezbednosti Srbije učestvovala u udruženom zločinačkom poduhvatu i da su u izvršavanju zločina važnu ulogu imali resursi i strukture državne službe. To je činjenica koju razlikovanje individualne i državne odgovornosti ne može izbrisati.


Ranije u feljtonu: Kako su nastale i delovale Crvene beretke


Nije to jedini sudski nalaz o koordinaciji Beograda sa srpskim snagama u Hrvatskoj i Bosni. Na primer, u prvostepenoj presudi Momčilu Perišiću, tadašnjem načelniku Generalštaba Vojske Jugoslavije, utvrđeno je da su se 8. novembra 1993. u Beogradu sastali političko i vojno rukovodstvo SRJ, Republike Srpske i Republike Srpske Krajine, među njima Perišić, Ratko Mladić, Mile Novaković i Slobodan Milošević. Dogovoreno je da se pripremi jedinstveni ratni plan za sve tri vojske. Plan je završen 14. novembra, potpisao ga je predsednik Vrhovnog saveta odbrane Zoran Lilić, a zvanično se zvao „Direktiva za upotrebu Vojske Jugoslavije, Vojske Republike Srpske i Srpske vojske Krajine“. Poznatiji je kao „Plan Drina“. Predviđao je zajednički ratni cilj, vojnu doktrinu i strategiju, a u opštim ciljevima navodio je i „stvaranje uslova za uspostavljanje jedinstvene države srpskog naroda“.

Isto veće utvrdilo je i da je Vojska Jugoslavije preko takozvanih kadrovskih centara održavala status oficira koji su služili u vojskama bosanskih i hrvatskih Srba, među njima i Ratka Mladića, te da su članovi Vrhovnog saveta odbrane nameravali da to drže u tajnosti. Momir Bulatović upozorio je da bi, ako dokument dospe u pogrešne ruke, SRJ bila izložena sankcijama „deset godina“, a Slobodan Milošević je naglasio da samo jedan primerak predloga treba da ostane kod Perišića.

Slobodan Milošević i Jovica Stanišić (screenshots ICTY, oprema AI)

Perišić je 2011. prvostepeno osuđen na 27 godina zatvora, ali ga je Žalbeno veće 28. februara 2013. oslobodilo i naložilo njegovo puštanje na slobodu. Time su ukinute osuđujuće presude. Dokumenti o Planu Drina, međutim, ostaju važan istorijski izvor o vojnoj koordinaciji Beograda sa vojskama bosanskih i hrvatskih Srba. Taj plan ne predstavlja dokaz o nameri Stanišića i Simatovića, niti je bio deo utvrđivanja njihovog učešća u udruženom zločinačkom poduhvatu. Ali zajedno sa presudom njima dvojici pokazuje isto: da je država Srbija, a ne samo pojedinci, bila deo ratne mašinerije.


Ranije u feljtonu: Presuda koja je dokazala ulogu Srbije u ratovima


U postupku protiv Miroslava Deronjića, bosanskog Srbina koji je priznao krivicu, zabeleženo je i njegovo svedočenje o početku naoružavanja Srba u istočnoj Bosni. Deronjić je pred Tribunalom svedočio da su on i Goran Zekić u proleće 1991. u Beogradu sa Mihaljem Kertesom, jednim od najbližih saradnika Slobodana Miloševića, dogovorili prvu isporuku oružja Bratuncu, i da im je Kertes rekao da je odluka političkog i državnog rukovodstva da pojas od 50 kilometara od Drine bude srpski. Deronjićevo svedočenje o Kertesovoj ulozi navedeno je i u prvostepenoj presudi Ratku Mladiću.

Razlika između individualne i državne odgovornosti je stvarna, ali ne objašnjava ćutanje države Srbije. Država koja želi da se suoči sa ovom presudom mogla bi da kaže: ovom presudom nije utvrđena međunarodnopravna odgovornost Srbije, ali priznajemo ono što je sud utvrdio o delovanju naših državnih organa.

Anatomija ćutanja

Ćutanje nije pitanje dostupnosti vesti. Pravosnažnu presudu su 31. maja 2023. istog dana objavili RTS, N1, Beta, BBC na srpskom, Slobodna Evropa…, a odluku o odbijanju Stanišićevog zahteva za prevremeno puštanje 25. septembra 2026. preneli su istog dana RTS, N1, Nova, Blic, Politika, Danas, Insajder, Vreme, Informer…, koji je vest naslovio sa „Haška nepravda!“.

Izostala je i reakcija vlasti. Tri dana posle presude, 2. juna 2023, Slobodna Evropa je objavila da od Vlade Srbije i kabineta predsednika Aleksandra Vučića do tada nije dobila nikakav odgovor. Marko Milosavljević iz Inicijative mladih za ljudska prava ocenio je: „Ćutanje zvaničnika prepoznajem kao neki vid poricanja presude“. Ni opozicione partije se do tada nisu oglasile.

Dve godine ranije slika je bila drugačija. Kada je Pretresno veće Mehanizma 30. juna 2021. osudilo Stanišića i Simatovića na po 12 godina zatvora, i to samo za pomaganje i podržavanje zločina u Bosanskom Šamcu, ministar unutrašnjih poslova Aleksandar Vulin je istog dana poručio da je Haški sud napravljen da bi sudio Srbima, a predsednik Vučić je sutradan ocenio da je presuda „slika i prilika političkog delovanja Haškog tribunala“. Na tu prvostepenu presudu vlast je reagovala gotovo odmah. Na pravosnažnu, kojom su im kazne povećane na po 15 godina i utvrđeno učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu, odgovora nije bilo ni tri dana kasnije.

Zašto je tako, javno dostupni podaci ne kažu. Marko Milosavljević je deo objašnjenja video u tome što je pažnja zvaničnika tih dana bila usmerena na tenzije na severu Kosova. Nenad Golčevski iz Fonda za humanitarno pravo ocenio je da je reč o obrascu: vlast se tako ponaša prema svim presudama Tribunala koje ne odgovaraju njenom narativu.

Odluku od 25. septembra 2026. kojom se Jovici Stanišiću odbija zahtev za prevremeno puštanje na slobodu nisu komentarisali državni funkcioneri. U javno dostupnim izjavama najviših državnih zvaničnika nismo pronašli ni prihvatanje nalaza pravosnažne presude, ni odgovor na pitanje odgovornosti državnih struktura.


Ranije u feljtonu: Zdravstveni problemi ili strategija odugovlačenja


Predsednica Mehanizma Graciela Gatti Santana se pre odluke obratila udruženjima žrtava. Neka su navela da bi Stanišićevo puštanje bilo „dodatna trauma“ i da bi moglo da „podrije osećaj da su pravda i pomirenje zaista ostvareni“.

Iza svakog od tih udruženja stoje ljudi poput svedoka „JF-064“, koji je ostao 60 posto invalid i koji je, kako sam kaže, mislio da neće izdržati dok je teško ranjen hodao ka putu u potrazi za vodom.


Ranije u feljtonu: Zahtev za slobodu i svedočenje „Streljali su me Arkanovci“


Šta se očekuje od novih vlasti?

Promena vlasti u Srbiji sama po sebi neće promeniti činjenice o ratovima devedesetih. One su odavno utvrđene, između ostalog i pravosnažnim presudama međunarodnih sudova. Ali promena vlasti otvara mogućnost da se promeni odnos države prema tim činjenicama.

Spomenik žrtvama u Sanskom mostu (screenshot: RTV Sana)

Od novih vlasti ne očekuje se da prihvate kolektivnu krivicu, jer kolektivna krivična odgovornost ne postoji. Niti da preuzmu ličnu odgovornost za zločine koje nisu počinile. Ali očekuje se da prihvate činjenicu da promena vlasti ne ukida obavezu preuzimanja političke i moralne odgovornosti za delovanje državnih institucija.

Očekuje se da jasno prihvate ono što je sudski utvrđeno o delovanju državnih institucija Srbije, da omoguće pristup relevantnim arhivama nekadašnjeg Resora državne bezbednosti, uz zaštitu osetljivih podataka, i da prekinu sa političkom relativizacijom ratnih zločina i javnom rehabilitacijom osuđenih ratnih zločinaca.

Očekuje se i da se odnos prema žrtvama ne iscrpljuje u prigodnim izjavama: da država sarađuje u rasvetljavanju sudbine nestalih, obezbedi pristup pravima i reparacijama i da sudski utvrđene činjenice postanu deo obrazovanja i javne kulture sećanja.

To nije pitanje odnosa prema Haškom tribunalu, nego odnosa Srbije prema sopstvenoj istoriji, odgovornosti njenih institucija i, konačno, prema sopstvenoj budućnosti.

Ono što ostaje

„Jedinica do sada nije doživela poraz“, rekao je Franko Simatović 1997. godine. Dvadeset šest godina kasnije, on i Jovica Stanišić pravosnažno su osuđeni na po 15 godina zatvora. Sud je utvrdio njihovo učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu i dokumentovao veze Resora državne bezbednosti Srbije sa jedinicama koje su činile zločine u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Svedok JF-064, jedini preživeli među dvanaestoricom zatočenika koje su Arkanovi vojnici odveli na streljanje kod Sanskog Mosta, rekao je pred sudom da će do kraja života ostati invalid. Njegovo svedočenje ostalo je zabeleženo, kao i imena ubijenih, kao i dokumenti o finansiranju njihovih ubica.

Presuda Stanišiću i Simatoviću je konačna. Posledice zločina nisu.

Način na koji će se nove vlasti odnositi prema toj presudi biće jedan od pokazatelja da li je Srbija promenila samo vlast ili i odnos prema nasleđu devedesetih.

Država može da ćuti o presudi. Ali ne može da učini da ono što je njome dokazano prestane da bude činjenica.

(Kraj feljtona)

(Istraživački tim Autonomije, naslovna foto-screenshot: Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove)