"Generacija koja je iznela protest na svojim plećima odrastala je u potpunoj izolaciji od sveta, usled sankcija, u strašnoj bedi i siromaštvu, u društvu koje se gušilo u zločinu, očaju i beznađu"

Na današnji dan pre 30 godina održan je drugi krug lokalnih izbora u Srbiji. Demokratska opozicija je izašla na izbore ujedinjena u Koaliciju Zajedno koju su činili Srpski pokret obnove, Demokratska stranka i Građanski savez Srbije. Izborni dan je protekao manje-više regularno, uz očekivane incidente na biračkim mestima. Birači su zastrašivani, inspektori u civilu su ponegde izbacivali kontrolore opozicije, negde su ih privodili, članovima glasačkih odbora iz opozicije bivalo je zabranjeno je da priđu biračkim kutijama bliže od pet metara, pod pretnjom fizičkog nasilja, na šta policija nije reagovala, predsednik Socijalističke partije Srbije u Nišu Mile Ilić zabranio je članovima biračkih odbora iz Koalicije Zajedno da učestvuju u radu odbora, pa je doveo i kik-boksere kao obezbeđenje za birališta, i tome slično.
Prema prvim preliminarnim rezultatima, opozicija je osvojila većinu u Beogradu i u brojnim gradovima i opštinama u Srbiji, uključujući Novi Sad, Niš, Kragujevac, Užice, Zrenjanin, Pančevo, Šabac. Socijalistička partija Srbije nije htela da prizna rezultate izbora, već su njihovi kadrovi još tokom noći falsifikovali zapisnike, menjali brojeve glasova, nastojeći da prekroje volju građana. Sutradan je izborna komisija počela sa saopštavanjem rezultata koji su se drastično razlikovali od stvarnog stanja, e da bi priskrbili pobedu SPS-u. Kad su videli da im takva prevara neće proći, socijalisti su pokušali da ponište rezultate izbora u svim gradovima gde je opozicija pobedila.
Pokušaj krađe izbora izazvao je ogroman gnev građana, a predstavnici opozicije pozvali su svoje birače na proteste. U Nišu je održan skup na kome je bilo preko 35.000 građana, u Beogradu je organizovan veliki miting ispred Skupštine, a protesti su otpočeli i u brojnim opštinama širom Srbije. Čim su socijalisti počeli sa izbornim mahinacijama, među studentima su počeli razgovori o pokretanju studentskih demonstracija i pružanju otpora autoritarnom režimu. Akademci su organizovali prvi veliki miting 22. novembra na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu, odakle su okupljeni studenti krenuli u obilazak ostalih fakulteta, kako bi pozvali svoje kolege i koleginice da im se pridruže.
Od tog datuma počeli su studentski protesti koji su se odvijali svakog dana naredna skoro četiri meseca, sve dok Slobodan Milošević nije bio prinuđen da prizna rezultate izbora i pobedu opozicije u gradovima diljem Srbije. Nastava na većini fakulteta je obustavljena, a akademci su bili na ulici, gde su se borili za slobodu i demokratiju. Pobunili su se univerziteti u Beogradu, Nišu, Kragujevcu i Novom Sadu, zahtevajući osnivanje nezavisne komisije za utvrđivanje izbornih rezultata. Tom zahtevu su studenti kasnije pridružili još dva. Na sastanku Glavnog odbora 27. novembra doneta je odluka da se pored prvobitnog zahteva Studentskog protesta dodaju i zahtevi za smenom rektora i studenta prorektora, jer je rektor Dragutin Veličković ignorisao studentski bunt i tvrdio da na protestima učestvuje samo „šačica izmanipulisanih studenata”.
Šetnje, marševi, performansi
Studenti su se brzo organizovali i formirali tela neophodna za funkcionisanje protesta. Formirani su Glavni odbor, Inicijativni odbor, kao i protestni odbori na pojedinim fakultetima. Oformljene su i druge službe kao što su Služba za propagandu, zadužena za izradu plakata, letaka i drugog propagandnog materijala, potom Info-centar, Služba za nabavku i distribuciju hrane, kao i Studentski urgentni medicinski centar koji je zbrinjavao studente na dugim marševima i one koje je batinala policija. Entuzijazam, polet i volja da se režim primora da prizna izborne rezultate su bili ogromni i snažni, ali ne bi mogli da se održe mesecima bez ovako dobre organizacije. U pomenutim telima studenti su se učili demokratiji kroz praksu, raspravljujući o svim nasušnim pitanjima i donoseći odluke šta i kako dalje. Na primer, Glavni odbor Studentskog prostora sastajao se svakodnevno u šest popodne, a sa radom se završavalo najranije u 11 sati uveče.
Građanski i studentski protesti su se odvijali svakodnevno, ali su bili potpuno odvojeni, iako je između ova dva pokreta postojala koordinacija. Studenti su se svakog dana u podne okupljali na Platou, gde su predstavnici Studentskog protesta držali kratke govore, nakon čega bi se okupljenima obratili ugledni gosti, akademici, pisci, profesori, umetnici, a potom bi se krenulo u šetnju beogradskim ulicama. Ruta se menjala, ali je šetnja bila svakodnevna i postala je osnovna forma protesta. Građanski protest je imao svoju rutu, studenti svoju, svako je delovao za sebe, ali je cilj bio isti i zajednički.

Na protestima je čitan studentski proglas u kojem su definisani stavovi Studentskog protesta: “Mi studenti Beogradskog univerziteta pružamo podršku građanima Srbije koji već danima zahtevaju zaštitu građanskih i ustavnih prava. Grubo kršenje zakona i poništavanje izbornih rezultata predstavlja atak na osnovne principe demokratskog uređenja. Mi se ne opredeljujemo između vlasti i opozicije, već između pravne države i jednopartijskog režima. Svaka vlast koja ne želi da prizna poraz, ne zaslužuje našu podršku i mi joj se otvoreno suprotstavljamo.”
Protesti su bili masovni, na njima je učestvovalo i po više desetina hiljada studenata, a prvih dana policija nije pravila probleme, niti je sprečavala studente u šetnjama. Prvi put je kolona od dvadesetak hiljada studenata zaustavljena 27. novembra u Ulici kneza Miloša, kod kanadske ambasade. Valjda je policija mislila da su studenti krenuli na Dedinje, da obiđu rezidenciju Slobodana Miloševića, pa su delovali preventivno. U više navrata policija je sprečavala studente da dođu do zgrade Radio-televizije Srbije, mada su češće studenti uspevali da se probiju. U potonjim slučajevima izvodili su performanse, poput “Teranja mraka”, kad su osvetlili RTS i zgradu Politike hiljadama raznih lampi i svetiljki kako bi “rasterali mrak koji šire te dve informativne kuće”.
Šetnje su bile svakodnevne, ali povremeno su organizovani i dugi iscrpljujući marševi po cičoj zimi. Tako su studenti iz Novog Sada, Subotice, Kragujevca i Niša organizovali protestne marševe na kojima su pešačili do Beograda, gde su se priključivali protestu tamošnjih kolega. Kako piše Đorđe Tomić: “Grupa studenata Novosadskog univerziteta 15. decembra 1996. peške je stigla u Beograd i svoju ‘šetnju’ produžila zajedno sa svojim beogradskim kolegama. Nekoliko dana kasnije, 19. decembra grupa od trideset studenata iz Kragujevca krenula je peške za Beograd. ‘Marš istine’, dugačak oko 125 kilometara, studenti su prešli u znak podrške svojim kolegama iz Beograda, a u Beograd su stigli dan kasnije. Slična poseta usledila je i od kolega iz Niša, a studenti iz Subotice u Beograd su došli biciklima.
Pored šetnji i marševa, performansi su postali još jedna od dominantnih formi studentskog protesta. Kolona od 20 hiljada studenata je prošla pored Skupštine grada gde je sedište Gradske izbome komisije i zasula tu zgradu ogromnom količinom toalet papira. Studenti su uzvikivali „Dosta nam je sranja“, „Bando crvena“, „Lopovi“, „Av, av“ i druge parole. Kod zgrade Vrhovog suda Srbije u Ulici generala Ždanova studenti su ostavili veliki natpis „Kurtone za poltrone, kad se uvuku da nesto ne navuku“ i bacali prezervative. Studentkinje su delile cveće policajcima koji su stajaliu kordonima, policajcima su recitovali poeziju i čitali filozofsku literaturu.
Nekoliko desetina hiljada studenata napravilo je špalir u Ulici srpskih vladara, kroz koju je prošla studentkinja sa pogačom za predsednika, u performansu pod nazivom “Dan dobre volje”. Više od 30.000 studenata učestvovalo je u izgradnji zida od stotinak cigala ispred Skupštine na kojem su napisali „Mi ne rušimo, mi gradimo”. Gradnja zida, visokog oko 1,5 metra i dugačkog oko tri metra, trajala je oko sat vrernena, jer su studenti sa početka ogromne kolone nosili cigle po sistemu „iz ruke u ruku“. Kada su prve cigle postavljene na plato ispred Parlamenta, studenti su pevali pesmu „Da nam živi, živi rad!“ Studenti su obišli i novinsku agenciju Tanjug na koju su bacili na hiljade starih novina, jer Tanjug o njima emituje bajate vesti. Primerci starih novina zakačeni su na vrata Tanjuga uz poruku: „Molimo komunalno preduzeće da pod hitno preseli ovo đubre sa Dedinja na gradsku deponiju“.

Bitka erosa i tantosa
Kao što se da videti, protestima je dominirala karnevalska atmosfera, uz obilje humora. Takvoj atmosferi je doprinosila i buka koju su demonstranti stvarali pištaljkama, koje su postale jedna od simbola protesta, a kasnije lupanjem u šerpe tokom emitovanja Drugog dnevnika. Takođe, protestu se priključila i grupa bubnjara predvođena Dragoljubom Đuričićem, a i sam protest je imao moćnu zvučnu podlogu, zahvaljujući obilju bendova koji su u to vreme bili aktivni, popularni i angažovani.
Jedna grupa bendova se okupila i napravila himnu protesta “Glas”. Pesmu su izvodili Gru, Del Arno Bend, Petar Pan, Roze Poze, Robin Hud, Dža ili Bu, Dead Ideas, Overdose, Beverly Hills, Familija, Oružjem protivu otmičara, Eva Braun, Block Out, Direktori, Nesalomivi, Psychopolis i petoro glumaca, među kojima je bio i Rade Šerbedžija. Pesmu su studenti brzo prihvatili kao svoju, pa je postala soundtrack za šetnje, pogotovo refren: “’Ajmo, ‘ajde, svi u napad, svi, svi, svi zajedno idemo u šetnju. ’Ajmo, ‘ajde, svi u napad, svi, svi, svi zajedno hodamo kroz grad”.
Neki od stihova iz pop i rok pesama postali su i parole koje se često ispisivane na transparentima i bedževima, poput “Vreme je za pravdu, vreme je za istinu” (Disciplina kičme) ili ““lz kolotečine istupiću hrabro“ (Darkwood dub). Pored dominantne parole protesta “Beograd je svet”, na protestima su se pojavljivale brojne duhovite, vrcave, razigrane poruke koje su svedočile ne samo o smislu za humor mladih, već i o životnoj radosti koja je iz njih izbijala, uprkos mraku, nemaštini i beznađu u kojima su živeli. Nije to bila samo borba za izborne rezultate, pa čak ni borba protiv jednog zločinačkog režima, već borba žudnje za životom protiv kulta smrti, bitka erosa i tanatosa.
Navedimo samo neke od tih parola: „Slobo vrati se u Loh Nes“, „Batina je iz jaja izašla“, „Mislim, dakle ne gledam Radio-televiziju Srbije“, „Ko zatvara, biva zatvaran“, „Slobo, mi ćemo ti suditi – studenti prava“, „Istina je krenula, ništa je više ne može zaustaviti“, „Ivicu u maricu“, „Students Against The Machine“ (zvuči poznato?), na poternici za Slobodanom Miloševićem pisalo je „Red or alive“, „Srbija je park iz doba JULe“, „Ima nešto srpsko u državi Danskoj“, „Gledate uživo povratak otpisanih“, „Nećemo da pobedi narodna muzika“, „Oni se ne mogu lečiti, ali se mogu sprečiti“, „Tuđman ima rak, a Sloba studente“, „Nemam zastavu, ali imam globus“, „Reformišite tablicu množenja, možda će rezultati biti još bolji“, „Glasao ne glasao, Sloba ti se piše“.
Studenti su objavljivali i čitav niz listova koji su izlazili redovno ili povremeno, neki su postojali ranije, a neki su pokrenuti u vreme protesta: “Protest tribune” (Filozofski fakultet), “Bum 97” (Matematički), “Znak” (Filološki), “Poništeni” (Univerzitet umetnosti), “Protestatio” (Veterinarski), “Sifon” (FON), “Defektološki budilnik” (Defektologija), “Platon” (FPN), “Otpornik” (ETF), “Protest bilten” (BK), “Petlja” (Građevinski), “Aeg-info” (Arhitektura), “Tehno-morfoza “(Tehnološko-metalurški i Mašinski), “Boo!!!” (zvanično glasilo Studentskog protesta). Revolucionaran postupak u Studentskom protestu bilo je i pionirsko korišćenje interneta. O tome je pisao Đorđe Tomić: “Studentski protest 1996/97. bio je prvi protest u Srbiji koji je koristio Internet kao medij i kao prostor delovanja protesta. Od samog početka Protesta, Internet je korišćen za informisanje, i to pre svega međunarodne javnosti. Istovremeno, Internet kao ‘sajber-prostor’ nije mogao da pripada nikome u celini, pa ni Miloševiću. Simboličko zauzimanje ulica dopunjeno je zato zauzimanjem Internet prostora”.
Osim u Beogradu, masovni studentski protesti događali su se i u drugim univerzitetskim centrima, u Novom Sadu, Kragujevcu i Nišu. U Novom Sadu je na protestima bivalo po 10-15 hiljada studenata, ali o tome gotovo nigde nije moglo da se pročita, niti su snimci sa protesta mogli da se vide na televizijama, zbog medijskog mraka. Tako je nastao list “Studentski proglas” koji je osnovala grupa studenata, a koji je izlazio svakog dana tokom protesta, od 4. januara do 6. marta 1997, i bio deljen u tiražu koji je varirao izeđu 1.000 i 3.000 primeraka, u zavisnosti od finansijskih mogućnosti, mada je potražnja uvek bila veća od ponude.

Kordonom protiv kordna
Kako protesti nisu jenjavali, represija režima se pojačavala, kao i pokušaji da uzvrate pobunjenim građanima i studentima. Tako je Milošević 24. decembra organizovao kontramiting na Terazijama, na koji je dovukao svoje pristalice i razne ucenjene ljude iz svih krajeva zemlje. Došlo je do sukoba između dve grupe demonstranata, pristalica opozicije Predrag Starčević je ubijen, dok je drugi, Ivica Lazović, teško ranjen kad je pristalica SPS-a na njega pucao iz pištolja, a na obe strane bilo je više desetina povređenih. Dan kasnije, okupilo se oko 40.000 studenata, izveden je performans dekontaminacije Terazija, a na skupu je govorio i profesor na Medicinskom fakultetu Slobodan Marinković koji je poručio Miloševiću: „To je bio tvoj poslednji govor na trgovima i ulicama Beograda. Tvoj sledeći govor biće pred Haškim sudom kada ćeš odgovarati za zločine nad svojim narodom“.
Par dana kasnije policija je krenula sa sprečavanjem šetnje tako što je postavljala kordone u centru grada, što su studenti ponekad uspevali da izbegnu, a kada nisu, onda su šetali u krug, držeći ruke na glavi, kao da su u zatvorskoj šetnji. Veliki protestni skupovi studenata i građana održani su za Novu i Srpsku Novu godinu, u međuvremenu su policijski kordoni sve više sužavali prostor za šetnju, pa su studenti krenuli u kružne šetnje. U drugoj polovini januara počeli su danonoćni protesti u Kolarčevoj ulici, gde je bio stacioniran kordon koji nije dozvoljavao šetnju. Studenti su bili non-stop na ulici, smenjivali su se, ali su postojano ostajali na tom mestu, a pridružili su im se i sudije, taksisti, glumci, advokati, profesori, lekari i drugi građani.
U Kolarčevoj je organizovana diskoteka “Plavi kordon”, sa ozvučenja su neprestano puštani blokovi tehno i rok muzike, tu je održan izbor za mis Studentskog protesta, a studenti su vatrometom, bakljama, pištaljkama i trubama obeležili stoti sat neprekidnog stajanja pred policijskim kordonom. Nakon više od sedam dana neprekidne akcije “kordonom protiv kordna”, policija se najzad povukla, a studenti su slavodobitno krenuli u dvosatnu šetnju. U međuvremenu je policija na drugim lokacijama u centru brutalno mlatila demonstrante sa oba protesta, i građane i studente. Vrhunac represije usledio je u noći između drugog i trećeg februara, kad je policija opkolila demonstrante na Brankovom mostu i tukla koga stigne. One koje nisu stigli na mostu, policajci su vijali po gradu, tukući sve pred sobom. Policija je upala i na Filozofski fakultet, grubo kršeći autonomiju univerziteta.
U Centar za urgentnu medicinsku pomoć Studentskog protesta primljeno je pedesetak osoba, uglavnom studenata. Na povređenima su registrovane brojne povrede glave i prelomi ekstremiteta, nesvestice i krvni podlivi od udaraca tupim predmetom po gotovo svim delovima tela. Rukovodilac Centra primarijus dr Slobodan Ivanović rekao je tada da „ni kao čovek, ni kao lekar sa dugogodišnjim iskustvom, nikad nije video i doživeo tako nešto brutalno kao što je policija noćas radila prebijajući desetine i stotine nedužnih građana i studenata“.

Gonzalesov izveštaj
Specijalni izaslanik OEBS-a Felipe Gonzales je još 20. decembra stigao u Srbiju, da bi nedelju dana kasnije objavio svoj izveštaj po kojem je Koalicija Zajedno pobedila na lokalnim izborima u 13 gradova Srbije i u devet opština u Beogradu, te zatražio od OEBS-a da uputi „hitan zahtev“ vlastima i političkim snagama da uvaže volju građana. Zato su studenti početkom januara promenili svoj prvi zahtev i zatražili priznavanje izbornih rezultata.
Unutrašnji pritisak svakodnevnih masovnih protesta i spoljni pritisak međunarodnih institucija na kraju su urodili plodom, Milošević je 4. februara predsedniku Vlade predložio donošenje Lex specialisa koji je usvojen 11. februara. Građanski protesti su potrajali još nekoliko dana, a potom su stvari počele da se vraćaju u kakvu-takvu normalu formiranjem vlasti na lokalu. Studenti su nastavili svoj protest do druge polovine marta, sve dok rektor i student prorektor nisu podneli ostavke, i dok te ostavke nisu bile verifikovane.
Kako je pisala “Naša Borba” 20. marta 1997. godine: „Pakovanjem zgrade Rektorata u slikarsko platno sa natpisom: ‘Nastavlja se’ i ‘Renoviranje’, bakljadom ispred zgrade Predsedništva i Skupštine Srbije, zaglušujućom bukom bubnjeva koji su forsirali ‘ritam protesta’ kao i šetnjom po kišom zasutom Beogradu, nekoliko hiljada beogradskih studenata se sinoć oprostilo od uličnih protesta koji su trajali tačno 119 dana.“ Tako je okončan najduži studentski protest u dotadašnjoj istoriji naše zemlje.

Studentski protesti 1996/97. godine u ogromnoj meri su doprineli osvajanju gradova i opština u Srbiji, što je kasnije postao kamen-temeljac za konačno rušenje režima Slobodana Miloševića 2000. godine. Generacija koja je iznela protest na svojim plećima odrastala je u potpunoj izolaciji od sveta, usled sankcija, u strašnoj bedi i siromaštvu, u društvu koje se gušilo u zločinu, očaju i beznađu. Ti mladi ljudi sa samo dvadesetak godina života imali su iza sebe stravično iskustvo. Dok su bili tinejdžeri, zemlja u kojoj su stasavali vodila je tri krvava agresorska rata, kriminal je cvetao, doživeli su najveću hiperinflaciju u istoriji, njihovi roditelji radili su za platu od tri nemačke marke, a pred njima nije bilo ničeg osim mraka i odsustva bilo kakve perspektive.
Rasli su odsečeni od sveta kojem su prirodno pripadali, zato im je valjda toliko i značila podrška koju su dobijali od francuskih filozofa i intelektualaca, kanadskih profesora univerziteta, političara ili od R.E.M.-a i Nirvane. Želeli su da budu deo demokratskog sveta, otuda i one silne zastave zapadnih zemalja na protestima, zbog kojih su ih ondašnji propagandisti prozivali i nazivali izdajnicima, tvrdeći da na protestima može da se nosi samo srpska zastava. Lako je danas bagatelisati napore ranijih generacija, govoriti kako nisu uspeli da preobraze društvo, kako 5. oktobar nije uspeo i tome slično.
A ondašnji mladići i devojke imali su protiv sebe jedan krvavi režim koji je pobio na desetine hiljada ljudi, organizovao ratove i nebrojene zločine, uništio Jugoslaviju, raselio milione ljudi, razorio gradove, spalio sela i razvalio srpsko društvo do temelja. Studenti su ustali protiv najvećeg zla u srpskoj istoriji. I uspeli su da ga pobede. Da nije bilo te pobede, ne bi bilo ni rušenja Miloševića 2000, a ni današnjeg velikog studentskog trijumfa. Svako ko je te ljute zime 1996/97. bio deo Studentskog protesta ima čime da se ponosi, jer je učestvovao u jednom od najsvetlijih događaja naše istorije. Bio je to čist trijumf životne radosti i mladalačkog ludizma nad namrgođenim ustrojstvom sveta.
*Tekst je posvećen mom prijatelju Saši Ćiriću, jednom od lidera Studentskog protesta, koji je ostao odan idealima naše mladosti.
Tomislav Marković (Autonomija/naslovna fotografija: printscreen/RTS)
Tekst je napisan uz podršku Pro Peace Beograd, u okviru projekta “Jedan dan u mesecu”


STUPS: Provetravanje