“Državna politika nekadašnje Jugoslavije bila je da kulturne manjine Mađare, Nijemce i Italijane favorizira, a da tzv. nekulturnu manjinu, albansku i muslimansku iseli”

“Ono što nacionalizmu daje moć jesu mitovi, sjećanja, tradicije, simboli etničkog naslijeđa te načini na koje moderne nacionalističke inteligencije ponovo otkrivaju i reinterpretiraju narodnu ’živu prošlost’.”
(Anthony Smith, prof. emeritus Londonske škole ekonomije)

***

Aleksandar Ranković, ministar unutrašnjih poslova FNRJ-a, u svom ekspozeu pred Narodnom skupštinom Jugoslavije, 24 marta 1946., rekao je da je uhvaćen Draža Mihailović i da će mu biti javno suđeno za izdaju. Suđenju je prisustvovalo više od 100 novinara, od toga blizu 60 stranih, među kojima su bili predstavnici svih većih svjetskih listova i novinskih agencija, a prevođeno je na ruski, francuski i engleski jezik.

Vojska u otadžbini

Javni tužitelj, pukovnik Miloš Minić, pročitao je 10. 6. 1946. optužnicu u kojoj se Mihailović (sa još 17 optuženih) teretio za suradnju sa okupatorom, gušenje oslobodilačke borbe naroda Jugoslavije, izdaju otadžbine i ratne zločine. Prema optužnici Mihailović je novembra 1941. “organizovao u okupiranoj Jugoslaviji četničku organizaciju, koju je nazvao Jugoslovenska vojska u otadžbini”.

Prilikom zarobljavanja Mihailovića zaplijenjena je njegova arhiva, koja je tužiteljstvu poslužila za dokazivanje ratnih zločina koje su četnici počinili nad Srbima, Hrvatima, Bošnjacima i drugim “simpatizerima” partizana. U optužnici se navodi da je Mihailović “putem bezbrojnih raspisa, naredbi, radiograma, direktiva, upućivanih svim njegovim komandantima izdavao stroga naređenja da bez milosti uništavaju sve” borce NOP-a i njihove simpatizere. Također, Mihailović je izdavao naređenja svojim komandantima da uništavaju muslimane (koje je on nazivao Turcima) i Hrvate (koje je on izjednačavao sa ustašama). Osude na smrt izricao je on, a to pravo bilo je prenijeto i na sve njegove komandante korpusa, brigada pa i bataljona. Mihailović je dao direktivu da svaka njegova brigada formira crne trojke koje su konspirativno radile. Mihailović je šta više davao crnim trojkama direktive kako treba da kolju.”

U optužnici se, među počinjenim ratnim zločinima navodi da su “u decembru 1941. i tokom januara 1942. četnici poklali preko 2.000 muslimana – ljudi, žena i djece iz okoline Foče, Čajniča i Goražda. Klanja su vršili na mostovima na Drini u Foči i Goraždu. Augusta 1942. Mihailovićevi četnici pod komandom Petra Baćovića prilikom zauzimanja Foče zaklali su u Foči i u grupi sela, koja se skupa nazivaju Bukovica, oko 1.000 lica muslimanske vjeroispovijesti, među kojima je bilo oko 300 žena, djece i staraca. Augusta 1942. na terenu oko Ustikoline i Jahorine (istočna Bosna) Mihailovićevi četnici pod komandom majora Zaharija Ostojića i Petra Baćovića zaklali su oko 2.500 lica muslimanske vjeroispovijesti, a sela popalili.

Oktobra 1942. četnici Petra Baćovića ubili su u okolini Prozora, zajedno sa Italijanima kojima je komandovao talijanski pukovnik Viđak, oko 2.500 muslimana i Hrvata, među kojima je bilo žena, djece i staraca, a veliki broj sela popalili. Januara 1943. četnici Pavla Đurišića ubili su u Srezu bjelopoljskom oko 400 muškaraca i oko 1.000 žena i djece muslimanske vjeroispovijesti. U februaru 1943, pod komandom Zaharija Ostojića, Petra Baćovića, Pavla Đurišića, Voje Lukačevića, Vuka Kalaitovića i drugih u srezovima pljevaljskom, čajničkom i fočanskom zaklali su 1.200 muškaraca i 8.000 staraca, žena i djece i opljačkali pa potom spalili oko 2.000 domova. Decembra 1943. zaklali su četnici
u okolini Bosanskog Grahova 137 zarobljenih partizana…”

Nakon čitanja optužnice Mihailović je izjavio da se ne osjeća krivim tvrdeći da su on i njegove jedinice prvi pobunjenici protiv Hitlerove Njemačke u Evropi što je u sudnici izazvalo smijeh.

Vjera nije nacionalnost

Pokušavajući opravdati i objasniti zločine nad muslimanima Mihailovićev advokat, Nikola Đonović, govorio kako je “u pogledu masovnog isljevanja muslimana postojalo dvije vrste manjina, kulturna i nekulturna”. Na pitanje predsjednika vijeća, pukovnika Mihaila Đorđevića, da pojasni koje su to bile kulturne a koje nekulturne manjine, odgovorio je: “To je takozvana državna politika nekadašnje Jugoslavije da kulturne manjine Mađare, Nijemce i Italijane favorizira, a da tzv. nekulturnu manjinu, albansku i muslimansku iseli. Vama je poznat zakon bivše Jugoslavije, da se tim zakonom htelo sistematski iseliti za Tursku.”

O planiranom iseljavanju muslimana Mihailović je rekao: “U pogledu preseljenja muslimana mogao sam smatrati da se samo jedan dio muslimana, a to su osmanlije, koji su se u južnoj Srbiji držali vrlo lojalno prema meni, može iseliti prema njihovoj želji, kao i ranije, jer Turska prima u svoju državu samo one koji su osmanlijskog porijekla. Za ostale muslimane našeg porijekla u našoj zemlji moglo je biti samo ono što je stvarno provedeno, a to je: oni koji su orijentirani za Srbe, ostali bi u srpskoj jedinici, a oni koji su orijentirani za Hrvate, ostali bi u hrvatskoj jedinici. Jednom treba da se zna da vjera nije nacionalnost.”

Na upit predsjednika vijeća o pokolju u Foči, Mihailović je, pozivajući se na datume iz optužnice, rekao da su u Foči u to vrijeme bili partizani gdje im je bio Glavni štab te da on “tamo nije imao svojih odreda”, na šta mu je Đorđević rekao: “Četnici su izvršili pokolj, pa su partizani naišli i oslobodili Foču. Prilikom nailaska NOV-a u Foči je još uvijek bilo leševa na mostu, a i ispod mosta, zakačenih na dijelove mosta. U Depeši 459 od majora Ostojića od 22. augusta piše: ’U Foči ima svega i svačega pa se nadam dobrom plenu. Jedva čekam da mi se ljudi prikupe, pa ću im mamu maminu za sva vremena…’ Mihailović: ’A to su ustaše, Foču su branile ustaše i bili su popunjeni od muslimana.’ Tužilac: ’Jesu li ustaše i deca?’”

Mihailović je tvrdio da on nikad nije izdao takvo naređenje i da nije znao za to. Čitajući dokument predsjednik vijeća je naveo: “Juče su naše trupe pod komandom majora Ostojića posle oštre i kratke borbe zauzele Foču. Naši gubici četiri mrtva, a neprijateljski oko hiljadu, od čega 300 žena i dece.” Objašnjenje Draže Mihailovića bilo je da su “kod Foče učestvovali i Rogatičani, oštećen kraj, uglavnom Srbi i oni uskaču i ubijaju.”

Žive ljude deru

Predsjednik vijeća pročitao je dokument o zločinima nad Hrvatima: “Petar Baćović izveštava septembra 1942.: ’Vratio sam se sa puta po Hercegovini. Četiri naša bataljona, oko 900 ljudi, krenuli su 30. augusta preko Ljubuškog, Imotskog i Podgore i izbili kod Makarske na more. Spaljeno je 17 sela, 900 ustaša ubijeno, nekoliko katoličkih sveštenika živo odrano… Naši gubici minimalni.’” Mihailović je ovo prokomentirao: “On tu kaže, ustaše pobijene, ustaška sela. To je inače najgori kraj u celoj zemlji. Mostar, Ljubuški, Široki Brijeg, to su najgori ustaški krajevi.
Đorđević: Kako to, žive ljude deru?
Mihailović: Davao sam im uputstva da tako ne rade.
Đorđević: Ja ne znam kako vaši komandanti razumeju ta vaša uputstva. Vi kažete: ’Očistiti teren’, a oni bukvalno – kolju.
Mihailović: Nisam davao takva naređenja.
Đorđević: Da vas ne zamaram, da vam pročitam samo još jedan dokument: ’…komandantu ozrenskog vojnog četničkog korpusa – štabu kladanjske brigade – u samom mestu zločina’, tamo gde su ubili vašeg komandanta Momčila Mićića, dokument 363, je li vam u sećanju taj vaš komandant u istočnoj Bosni?
Mihailović: Ne, ne znam.
Đorđević: Ovde ga predstavljaju za junačinu: ’…U samom mestu zločina ubijeno je oko 10 osoba, a selo popaljeno. U osveti naročito je prednjačila vlasenička brigada i to Rajko Čelonja sa svojim bataljonom. Po njegovim rečima i po pričanju njegovog ljudstva ubijeno je oko 150 što ljudi, što žena, dok je sa svih strana lizao plamen popaljenog sela…’ Ovaj vaš komandant je malo pesnički raspoložen, a ubija ljude i žene i pali sela.”
Mihailović je negirao da je znao za pokolje i čak tvrdio da su oni “spašavali muslimane”, na šta mu je predsjednik vijeća rekao: “Molim vas nemojte pričati o takvoj politici prema muslimanima kad s druge strane postoje na Limu 33 popaljena sela. Gde god su četnici stigli klali su žene i decu.”

Ustaška neman 

Nakon Mihailovićevih tvrdnji da su “štitili muslimane”, pukovnik Minić, zastupnik optužbe, u sudnici je predočio bilježnicu za koju je Mihailović potvrdio da je njegova, nakon čega je Minić pročitao dio za koji je Mihailović rekao da potiče iz ’41. ili ’42. godine: “Potrebno je još sada da se pripremi iseljavanje muslimana u Tursku ili ma gde van naše teritorije. U danom momentu svi muslimani ima da budu pokrenuti sa svojih ognjišta i to niko neće moći sprečiti.” Na pitanje tužioca da li je to bio plan Dragiše Vasića, Mihailović je rekao da ne može reći, ali je priznao da su razgovarali o tome, a upitan je li to bio plan Srpskog kulturnog kluba u Beogradu, odgovorio je: “Mogao bi da bude.”

Šezdeset i šest godina nakon procesa Draži Mihailoviću, 16. 5. 2012. tužitelj Groome čitao je u Međunarodnom sudu u Haagu optužnicu protiv Ratka Mladića koji je optužen za genocid, zločine protiv čovječnosti, kršenja pravila ratovanja i za udruženi zločinački poduhvat. U 11 tačaka optužnice Haški tribunal Mladića tereti za kampanju uklanjanja bosanskih muslimana i Hrvata uz ubijanje, silovanja i mučenja.

Naglašavajući kako je BiH bila izmiješana različitim etničkim skupinama, tužitelj Groome je rekao: “Kako bi promijenili stvarnost na terenu rukovodioci bosanskih Srba odlučili su da prisilno isele nesrpsko stanovništvo i dali Mladiću odriješene ruke. Bosanski Srbi prije 20 godina počeli su napadati svoje susjede Muslimane i Hrvate. Napadi su bili organizirani i planski. Svijet je u nevjerici gledao kako se uništavaju sela i gradovi i napreduje genocid.” Tome je prethodilo, naveo je tužitelj, usvajanje strateških ciljeva Srba, koji su predstavljeni na 16. sjednici Skupštine, 12. 5. 1992. Prvi cilj je bio: razdvajanje srpskog naroda od drugih nacionalnih zajednica, dok su “svi ostali ciljevi samo različite stavke u okviru ovoga cilja da se iz korijena promijeni nacionalni sastav civilnog stanovništva”, istakao je tužitelj. Jedan od ciljeva je bio uspostavljanje koridora u Posavini za šta je, po tužitelju, bilo neophodno nesrpsko stanovništvo protjerati ili pobiti kao i za uspostavljanje koridora na Drini kako bi se Drina izbrisala kao granica.
(Na sjednici, 12. 5. 1992. kada je i imenovan za komandanta VRS-a, Mladić je između ostalog rekao: “….Za stvaranje vojske i države treba nam celokupna politička, duhovna, naučna, kulturna i vojna pamet našeg naroda koja može poneti teško breme ovog vremena. Mi ne počinjemo od ničega. Polazište nam je naoružan srpski narod koji se u dosadašnjem toku rata listom odazvao da zaustavi ustašku neman…”

Cijeli svijet zna

Strateški ciljevi bili su okvir, po tužitelju Groomeu za zločine koji su uslijedili te je naveo da je do kraja aprila 35 općina bilo pod srpskom kontrolom, a prosjek je bio jedna općina dnevno. To je urađeno prije nego što je Mladić imenovan, a on je, rekao je Groome, nastavio najvažniji cilj – etničko čišćenje. U optužnici se Mladić tereti za počinjeni genocid u Ključu, Sanskom Mostu, Bratuncu, Foči, Vlasenici, Zvorniku i Srebrenici. Tužitelj je nekoliko puta ponovio da je iseljavanje nesrpskog stanovništva bilo plansko i organizirano, uz direktivu koja je precizirala da se iseljavati mogu samo žene i djeca dok muškarci moraju ostati zatvoreni.

Prema dokazima kojima raspolaže Tužiteljstvo Mladić je pratio etničko čišćenje u Foči, tako je dobio izvještaj Miroslava Stanića, ratnog predsjednika ratnog predsjedništva, da je u Foči do tada živjelo 49 posto Srba, a sada 99 posto. Više od 20.000 muslimana je protjerano. Mladić je završio ono što su četnici započeli 1942. u Foči.

Nakon čitanja optužnice, 3. 6. 2011. godine Mladić je izjavio: “Ja ne ubijam niti muslimane kao muslimane ni Hrvate kao Hrvate, ne ubijam sada u Libiji, ja sam branio svoju zemlju. Želim živjeti i doživjeti slobodu jer i ovakav branim zemlju i narod. Ne razumijem ovu gnusnu optužnicu. Informacije koje su u njoj nikad nisam čuo. Ja sam general Ratko Mladić i cijeli svijet to zna.”

Prof. dr. David Pettigrew sa Southern CT State University (SAD), koji godinama proučava ono što se desilo u BiH tokom rata, smatra da “sam naziv Republike Srpske implicira da je to teritorij za srpski narod u kojem nesrbi nisu dobrodošli. To je jezičko nasilje jer je taj teritorij RS-a bio nametnut i u područjima gdje su živjeli Bošnjaci i gdje su, u mnogim slučajevima, bili neosporna većina. Kada je proglašena Republika Srpska 1992, deklaracija o osnivanju u sebi je sadržavala i jezičko i konceptualno nasilje koje će uskoro postati fizičko, kao i nasilje u cilju isključenja ili protjerivanja Bošnjaka sa tog područja. Kao što je dokumentirano, fizičko nasilje sastojalo se od progona, istrebljenja, ubistava, deportacije, nehumanih djela i drugih zločina. Od Foče do Višegrada, od Srebrenice do Zvornika, od Bijeljine do Prijedora, Republika Srpska je stvorena na temeljima ratnih zločina, uključujući genocid i zločine protiv čovječnosti. Više od 350 masovnih grobnica otkriveno je na području Republike Srpske, a ljudski ostaci bošnjačkih žrtava još se identificiraju. Nije nam promaklo da su svi lideri-osnivači Republike Srpske optuženi, suđeni i osuđeni za ratne zločine.”

Jedno govori, drugo radi

Mladić je provodio strateške ciljeve usvojene na Skupštini RS-a, a Mihailović ciljeve zacrtane u projektu Homogena Srbija koji su napisali Stevan Moljević i Dragiša Vasić. U oba slučaja radilo se o stvaranju etnički čiste velike Srbije koja bi obuhvatala Srbiju, Crnu Goru, dijelove Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Makedonije i Kosovo. Moljević je o četničkim ciljevima pisao Vasiću: “…čim se ukaže prilika, prikupiti sve snage i stvoriti svršen čin: 1. zaposesti na karti označenu teritoriju; 2. očistiti je prije nego li se iko pribere.”

Milan Šantić, jedan od hercegovačkih četničkih vođa, krajem jula 1942. u Trebinju je objavio: “Srpske zemlje moraju biti očišćene od katolika i muslimana. U njima će živjeti samo Srbi. Čišćenje će se provesti temeljito. Sve ćemo ih potisnuti i uništiti bez izuzetka i bez sažaljenja.” Danilo Slatić, također jedan od hercegovačkih četničkih vođa, pisao je komandantu Druge sarajevske četničke brigade u kome govori o suradnji s muslimanima kao “nužnoj potrebi”: „Objasniti ljudima da je sada momenat da mi moramo s njima sarađivati, da bi smanjili broj naših neprijatelja. Da ih zavadimo sa Hrvatima da se oni pobiju a mi da gledamo svoja posla. Sve do datog momenta kada ćemo izvršiti svoj zadatak prema kojem u srpskim zemljama neće niko drugi živeti osim Srba.” Mihailović je često opominjao svoje oficire: “Ovo se ne može pisati niti javno govoriti, jer bi i Turcima došlo do ušiju.”

“Morate iz svake regije imati čoveka kome ćemo reći da ćemo govoriti jedno, a raditi drugo. Vodi kurvanjsku politiku. Treba rat prekinuti, a nastaviti borbu. Iz korena menjajte način ratovanja. Stalno govorite mir, stalno tražite pregovore… Vi morate da ih bijete u čelo, mislim na rukovodstvo. Muslimani da stiču poverenje u Srbe. Nemoguće je javno govoriti o spajanju sa SRJ”, govorio je general Života Panić, nekadašnji načelnik Generalštaba JNA, kasnije Vojske Jugoslavije, na sastanku u Dobanovcima koji je održan 6. 8. 1992. a na kome bili premijer SRJ, Milan Panić i Ratko Mladić. Savjeti su upućeni Mladiću.

“Istorijski cilj smo nosili vekovima i moramo ga ostvariti u narednim decenijama”, rekao je Dobrica Ćosić na sastanku predstavnika RS, RSK, Srbije, CG i SRJ, 8. januara 1993. Vjekovni ciljevi su ostvareni u BiH.

Ono što je Mihailović započeo, u BiH je završio Mladić. A ono malo državnosti, koje je BiH dobila Daytonom i koja se godinama nakon rata pokušavala graditi, srušio je sporazum Dodik – Lagumdžija kojim se država u potpunosti razvlašćuje i sva vlast prenosi na entitete. Milorad Dodik je time postigao ono što godinama traži (nastavljajući politiku Moljevića, Vasića, Ćosića, Miloševića i Karadžića) i to zahvaljujući Zlatku Lagumdžiji i Fahrudinu Radončiću, bošnjacima koji su svoja mjesta u vlasti platili – državom, prihvatajući da bosanski muslimani odsad žive u evropskoj Palestini.

Dženana Karup-Druško (BH Dani)