Obilježavanje dvije decenije od obnove crnogorske državnosti predstavlja priliku da se preispitaju odluke i politički izbori koji su oblikovali Crnu Goru kakvu danas poznajemo.

Jedna od najvažnijih bila je odluka da se država utemelji kao građanska.

Nakon političkih i društvenih promjena iz 2020. godine, koji nijesu stavili na test samo funkcionisanje građanske države, već i samu ideju na kojoj počiva, te nakon povlačenja gotovo svih etnonacionalnih zajednica u sopstvene političke i identitetske okvire, nameće se pitanje: je li izbor takvog institucionalnog modela bio pogrešan?

Model građanske države u Crnoj Gori nastao je iz realnosti da je riječ o izrazito heterogenom društvu, u kojem ne postoji jasna etnonacionalna većina koja bi mogla zauzeti ulogu tzv. titularne nacije. Crna Gora je po vjeri i etnonacionalnim osjećajima pripadnosti njenih građana/ki pluralno društvo u kome nijedna grupa nema većinu. Kada se u istraživanjima građanima ponude tri opcije – SPC, CPC ili ‘pravoslavlje, bez opredjeljenja’ – manje od polovine njih izabere SPC. To je suprotno onome što se često može čuti u javnom diskursu. Upravo zato je građanski model predstavljao pokušaj da se politička zajednica gradi na državljanstvu i lojalnosti državi, a ne na etničkoj pripadnosti.

Na tom putu smo pored relativno jasno zaokruženog koncepta upali u dvije zablude:

Prva zabluda je da je građanski koncept po svojoj prirodi „anacionalan“. On to nije, niti je negacija posebnih etnonacionalnih identiteta. Naprotiv, u crnogorskom slučaju podrazumijeva široko i veoma liberalno pravo na etničko i vjersko samoodređenje, uključujući i institucionalne mehanizme zaštite različitih zajednica koji su relativno dobro definisani Ustavom Crne Gore.

Druga zabluda je da građanska država znači odsustvo zajedničkog identiteta države. Ona podrazumijeva postojanje zajedničkog ne samo političkog već i simboličkog okvira, dakle i institucija, i ustava, ali i zastave, himne i osjećaja pripadnosti državi i zajedništva sa svim njenim građanima/kama.

Ove dvije zablude doprinijele su pogrešnom razumijevanju građanskog koncepta u političkoj praksi, stvarajući utisak njegove nedovoljne funkcionalnosti i podstičući rastuće nepovjerenje prema njemu kao okviru za organizaciju društva.

Građanski koncept jeste institucionalno izgrađen – kroz Ustav, zaštitu prava, proporcionalnu zastupljenost i relativno inkluzivan politički sistem. Međutim, on do sada nije u dovoljnoj mjeri uspio da proizvede ono što bi se moglo nazvati osjećajem zajedništa. Drugim riječima, država je razvila mehanizme upravljanja različitostima, ali nije do kraja razvila osjećaj zajedničke političke pripadnosti koji bi nadilazio pojedine etničke i vjerske identitete. Emotivna vezanost za ustav, zakone ili normativne elemente jedne države je nužan, ali daleko od toga da je dovoljan uslov da bi ta zajednica uspješno funkcionisala. U takvom kontekstu, etnonacionalne i vjerske lojalnosti postale su snažnije, a često i politički mobilisanije od ideje zajedničke države.

Tome je dijelom doprinijela i svojevrsna kvaziintelektualna nelagoda prema simboličkim elementima državnosti – prema zastavi, himni, istorijskom kontinuitetu ili afirmaciji zajedničkog identiteta – koji su često predstavljani kao nešto prevaziđeno, provincijalno ili čak politički sumnjivo. Tada je u jednom dijelu javnog i akademskog prostora stvorena pretpostavka da je svako snažnije insistiranje na državnom identitetu nužno izraz opasnog nacionalizma, dok je ideja države kao labave, gotovo transakcione zajednice pojedinaca predstavljana kao vrijednosno superiorniji i moderniji model. Međutim, države ne opstaju samo na racionalnom interesu, institucionalnim aranžmanima i proceduralnim pravilima. Neophodan je i osjećaj pripadnosti, zajednička emocija (za šta pak trebaju zajednički simboli) i minimum lojalnosti prema zajednici kao takvoj. Tako je građanski koncept, umjesto da postane okvir integracije različitih identiteta oko zajedničke države, u praksi nerijetko ostajao bez dovoljno snažnog simboličkog i emotivnog uporišta koje bi državu učinilo politički i društveno kohezivnom.

Paradoks crnogorskog slučaja je u tome što su gotovo sve etnonacionalne zajednice nastavile da razvijaju i njeguju sopstvene identitetske narative, institucije i simboličke okvire, dok je upravo crnogorski identitet često bio pozivan na uzdržanost, relativizaciju ili samosuspenziju u ime višeg građanskog ideala. Posljedica toga bila je svojevrsna asimetrija – dok su sve druge etnonacionalne zajednice prirodno i nesmetano razvijale svoje institucije, kulturne obrasce i identitetske politike, svako ozbiljnije otvaranje pitanja važnih za razvoj crnogorske etnonacionalne zajednice često je bilo predstavljano kao opasni nacionalizam koji podrazumijeva odstupanje od građanskog koncepta.

Tako su pitanja poput normiranja i standardizacije crnogorskog jezika, razvoja kulturnih institucija ili statusa Crnogorske pravoslavne crkve često tretirana ne kao legitimna pitanja razvoja identiteta, već kao ideološki ili čak nacionalistički projekti. Time je stvoren paradoks da je upravo zajednica od koje se očekivalo da bude nosilac državotvornog identiteta ostala institucionalno i simbolički nedovoljno konsolidovana. Drugim riječima, građanski koncept je često „branjen“ tako što se od crnogorskog identiteta očekivalo da bude manje politički artikulisan nego drugi identiteti. To je dugoročno proizvelo neravnotežu – druge etnonacionalne zajednice razvijale su svoje identitetske infrastrukture bez većeg osjećaja kontradikcije sa sopstvenim nacionalnim interesima, dok je crnogorski identitet morao da dokazuje da njegovo jačanje nije prijetnja građanskoj državi.

Nakon 2020. godine period koji je nazvan „pomirenjem“, profitirao je na ovoj kontradikciji i otvorio pitanje postoji li uopšte konsenzus oko osnovnih elemenata državnosti, odnosa prema zajedničkoj istoriji, simbolima ili spoljnopolitičkoj orijentaciji države. Time je postalo vidljivo da dio društva Crnu Goru i dalje doživljava više kao administrativni okvir nego kao primarnu političku zajednicu.

Ovih dana se često kao velika pobjeda ističe podatak da je porast građana koji izjavljuju da bi na nekom budućem referendumu glasali za nezavisnu Crnu Goru porastao sa 55,5% iz 2006. godine na preko 70% danas (u zavisnosti od toga koje istraživanje gledate). Ona to i jeste. Međutim, bilo bi pogrešno misliti da je to dugoročno dovoljno dok sve etnonacionalne zajednice ne prihvate Crnu Goru kao svoju državu. Longitudinalni podaci pokazuju da određeni napredak postoji, ali i da proces nije završen. Tako je, na primjer, Crnogorska izborna studija iz 2016. godine pokazala je da je među Srbima, kao jednom od najvećih etnonacionalnih korpusa, podrška nezavisnosti Crne Gore iznosila svega 11,4%. Do 2023. godine ta podrška porasla je na 37,2%, što ukazuje na pozitivan trend, ali i na činjenicu da većina pripadnika/ca ove zajednice i dalje ne prihvata ovu državu kao svoju.

U takvom kontekstu, Crna Gora ostaje ranjiva na spoljne uticaje i geopolitičke projekte koji nastoje da je redefinišu – od građanske političke zajednice zasnovane na individualnim i kolektivnim pravima i zajedničkom odnosu prema državi, ka etnonacionalnom modelu podjele moći, u kojem svaka zajednica dobija svoj ekskluzivni prostor bez stvarne obaveze prema zajedničkoj cjelini. Nije teško predvidjeti da bi takav model dugoročno vodio slabljenju same države. Zamislite za trenutak ostvarenje takozvanog „pravoslavnog pomirenja“ pod okriljem Srpske pravoslavne crkve, o kojem dio javnosti govori kao o poželjnom društvenom idealu – i zapitajte se kakvu bi Crnu Goru takav projekat proizveo, posebno za one koji se ne uklapaju u taj identitetski okvir. Na nama je da biramo između ova dva međusobno isključiva pristupa.

Građanski koncept uspio je da u značajnoj mjeri odnjeguje demokratske vrijednosti kod dominantnog dijela crnogorske populacije. To je jedan od uspjeha Crne Gore – visoka vrijednosna posvećenost građana/ki tim „prosvjetiteljskim“ idejama, koje uprkos negativnim trendovima možete identifikovati na svakom istraživanju javnog mnjenja. I to je uspjeh, posebno gledano u odnosu na region. Ove demokratske vrijednosti jesu ideal, ali upravo u odnosu na ideale jednog društva možemo vidjeti kuda je to društvo krenulo.

Zato je zadatak u periodu koji slijedi dvostruk i nijedna njegova dimenzija ne može biti zanemarena ukoliko Crna Gora želi da dugoročno očuva svoju stabilnost i karakter.

Prvo, potrebno je očuvati i dalje razvijati Crnu Goru kao građansku političku zajednicu zasnovanu na principima već definisanim Ustavom: jednakosti građana, pluralizmu, sekularizmu i lojalnosti zajedničkim institucijama i simbolima države.

Drugo, neophodno je da crnogorska etnonacionalna zajednica prevaziđe dugogodišnji osjećaj nelagode i inferiornosti u pogledu sopstvene identitetske artikulacije i da, jednako legitimno kao i druge zajednice u Crnoj Gori, nastavi da razvija svoje kulturne, jezičke i institucionalne kapacitete. To ne predstavlja negaciju građanskog koncepta, već upravo njegovu pretpostavku. Stabilna građanska država ne može postojati ako je identitet zajednice koja nosi njenu državotvornu tradiciju trajno delegitimisan ili politički obeshrabren.

Na kraju, Crna Gora, uprkos svemu, često i uprkos političkoj logici, nastavlja da ide naprijed. Danas je nesumnjivo na boljem mjestu nego 2006. godine. Ostvareni su brojni uspjesi i postoji mnogo razloga da se 21. maj obilježava sa ponosom. I zato se tog dana širom Crne Gore okupljaju ljudi različitih identiteta i uvjerenja, koji će makar na trenutak osjetiti ono najvažnije, da, uprkos svemu, ipak pripadamo istoj zajednici.

A kada slavlje prođe, ostaje obaveza da nastavimo da gradimo državu. Posla ima mnogo, ali imamo na šta biti ponosni. Ideje na kojima država Crna Gora počiva, građanska jednakost, sloboda i pravo na različitost, ne predstavljaju samo politički izbor, već civilizacijsku vrijednost. Na nama je da ih ostvarimo.

(Antena M/foto: Autonomija)