Od 19. vijeka do danas filozofi, pjesnici, generali i politički lideri širom svijeta zamišljali su na hiljade nacija-država. Ernest Gelner, jedan od najvećih teoretičara nacionalizma, procijenio je da je krajem 20. vijeka bilo između 600 i 800 aktivnih, i još 7 ili 8 hiljada potencijalnih projekata stvaranja nacija-država. Ipak, manje od 200 ostvarilo je status suverene i nezavisne države, prepoznate u međunarodnom poretku. Među njima i Crna Gora.

To je podvig vrijedan naučnog izučavanja i kolektivnog ponosa. Brojčano malena nacija, ekonomski nerazvijena, kulturno i institucionalno okašnjela, relativno se rano (1878) izborila za potpunu nacionalnu autonomiju koju će višestruko brojnije evropske nacije – poput Čeha, Iraca, Poljaka, Slovaka, Hrvata, Finaca, Norvežana, Ukrajinaca – sanjati decenijama kasnije. Teško stečena državnost ukinuta je nasilno 1918. godine na Podgoričkoj skupštini, samo da bi se voljom multinacionalne koalicije obnovila 21. maja 2006. godine. Dvadeseta godišnjica obnove nezavisnosti predstavlja jedinstvenu priliku za slavlje ali i za kritički osvrt na ključne prepreke njenog očuvanja.

Danas, na povlašćeni status međunarodno priznate države mnogi u Crnoj Gori gledaju kao na istorijsku datost. Kao nešto što je moralo biti. Kao proizvod istorijske inercije koja se nije dala izbjeći. Uvjerenje da je Crna Gora bila neminovna, naravno, imponuje, ali i plaši. Predati se inerciji posebno je opasno za male i osporene nacije. To je savršen izgovor za pasivnost i nerad na polju kulture i identiteta, jer ako je država neminovna onda se ne mora braniti, a ono što se ne brani, na kraju, bude lak plijen.

Nacionalna stigma

Tvrdnja da je crnogorska nezavisnost „završen posao“, paradoksalno, danas postoji kako među unionistima tako i među suverenistima. U slučaju prvih, banalno insistiranje na tome da „niko neće ponijeti državu u Srbiju“ motivisano je željom da se umanji ośećaj ugroženosti i demotiviše dalja konsolidacija crnogorskog identiteta. Time se stvara pogodan društveno-politički kontekst u kome se čak i najmanji napor na planu izgradnje crnogorskog identiteta etiketira kao nacionalistička paranoja i traženje „ljeba preko pogače“. Dobili ste državu, što još hoćete?

Ovaj narativ uspješno se primio i kod dijela Crnogoraca koji su, u strahu da budu proglašeni za nacionaliste, odlučili da prisvoje nacionalnu stigmu. Za njih nacionalna pripadnost, iako nominalno postoji, izvor je nelagode i inferiornosti. Poistovjetiti se sa crnogorskim čin je antiintelektualnog, ruralnog i konzervativnog. Govoriti jezikom svojih predaka, tražiti svoja vjerska prava, slaviti svoje simbole znači biti „pećinski nacionalista“.

Ovo „bjekstvo od množine“ manifestacija je ukorijenjenog kompleksa niže vrijednosti, koji je donekle očekivan za naciju koja je istorijski i institucionalno negirana u mjeri u kojoj je to crnogorska. Ipak, usporeni tempo kojim se Crnogorci oslobađaju nametnute nacionalne stigme predstavlja jednu od ključnih prepreka jačanju crnogorske države kao takve.

Infantilni individualizam

Ośećaj inferiornosti manifestuje se na različite načine kod različitih ljudi. Između ostalog, možemo ga prepoznati u infantilnom vjerovanju da nacionalno negira individualno. Pa tako „intelektualac“ u Crnoj Gori da bi to istinski bio „mora“ ostati iznad svih stvari nacionalnih i baštiniti cinizam i ravnodušnost prema identitetu sopstvene grupe. Kako su u produženom trajanju političke i kulturne elite bile u strahu da artikulišu nacionalne interese, Crnogorci su ostavljeni da bitišu kao nacija bez grupe: labavo povezana skupina pojedinaca bez strukture i kolektivne agende.

No, baš kao što pripadnost klasi, rasi, rodu, profesiji ili bilo kojem drugom grupnom identitetu ne negira autentičnost svakog pojedinca, isto važi i za naciju. Naša sloboda da kažemo da postoji „crnogorska kultura“ a ne samo „kultura Crne Gore“, da se ne „ośećamo Crnogorcima“ već da jesmo Crnogorci, ne negira građanski karakter Crne Gore. Nacionalno osim što je komplementarno, velikim je dijelom i preduslov za građansko.

U Ustavu Crne Gore, recimo, piše da je zabranjeno ograničavati prava i slobode po osnovu: „nacionalnosti, rase, vjere, jezika i etničkog“. Time je ustavotvorac jasno pretpostavio učešće nacionalnog u političkom životu Crne Gore. Baštiniti građansko u multietničkoj državi poput Crne Gore podrazumijeva slobodu da bez stigme ispoljavate svoj identitet, da bez kompleksa radite na sopstvenoj nacionalnoj emancipaciji i građenju dobrih međugrupnih odnosa. Pojedinac koji ne razumije prirodu, kulturu i granice sopstvene grupe, ne može zaštiti sebe od drugih, ali ni druge od sebe.

Anacionalni kolektivizam

Drugu, jednako čestu, manifestaciju nelagode prema nacionalnom kod Crnogoraca možemo prepoznati u tendenciji da nacionalno zamijene drugim kolektivnim, recimo klasom. U tom smislu, eho Marksove teze da „radnici nemaju nacije (otadžbine)“ i dalje prati debatu o crnogorskom nacionalnom pitanju. Decenijama nakon što su ključni teoretičari marksizma „priznali poraz“ prihvatajući nacionalnu državu kao okvir za socijalističku revoluciju, Savez Komunista Crne Gore i dalje je istrajavao na razumijevanju odnosa klase i nacije iz prve polovine 19. vijeka.

Ovo je za posljedicu imalo dodatno jačanje dvije lažne pretpostavke koje su i danas sastavni dio javnog diskursa na ovu temu. Prva je da je fokus na identitetu nužno desničarska stvar, a druga je da nacionalna emancipacija stoji na putu artikulisanja ekonomskih interesa. Ova forma internalizovane nacionalne opresije savršeno je iskazana u dosjetci crnogorskih komunističkih funkcionera sa kraja 80-ih: „Sa nacionalnog aspekta mi smo prije svega komunisti.“

U njoj je sadržana teorijska postavka koja i dan danas aktivno hrani ośećaj inferiornosti i stigme kod Crnogoraca, kroz insistiranje na lažnoj jednakosti između „dva nacionalizma“, u odnosu na koje navodno svaki pristojan čovjek mora imati jednaku distancu. Dalje, u njoj je implicitno sadržana pretpostavka da identitetske teme nijesu „životne teme“. Životne teme su ovđe svjesno definisane usko ekonomski, pa se kao preduslov za socijalnu osviješćenost uzima – nacionalna neosviješćenost.

Da se radi o površnom razumijevanju odnosa klasnog i nacionalnog jasno je iz činjenice da su neki od najuspješnijih „nacionalista“ bili upravo radikalni ljevičari koji su se borili za emancipaciju svojih nacija kroz ratove za nezavisnost od kolonijalnih centara. Jugoslovenski međuratni komunisti su i sami prepoznali da je za uspješno izvođenje revolucije nužno koristiti nacionalni element među „potlačenim nacijama“. Ono što je njima već tada bilo jasno je, a što dio Crnogoraca odbija da prizna cijeli vijek kasnije, da klasa ne može zamijeniti nacionalno jer joj nedostaje ključni, emocionalni, element.

Biti Crnogorac i mariti za svoju kulturu i identiet ne znači sebe delegirati u status desničara. Ne znači izgubiti pravo da radite na artikulacija prava radnika ili ugroženih grupa, prava da prezrete neokolonijalizam, da osudite koruptivne elite, ili da protestujete zbog genocida u Palestini.

Suicidalni nadnacionalizam

Socijalistička Jugoslavija za veliku većinu Crnogoraca predstavlja simbol civilizacijskog iskoraka. U njoj je Crna Gora povratila svoje granice, političku autonomiju i kao jednaka stala u red južnoslovenskih republika. U njoj se Crna Gora ekonomski razvila, masovno obrazovala i dobrim dijelom institucionalno izgradila. Socijalistička Jugoslavija je direktna posljedica antifašističke borbe Crnogoraca i sa razlogom prema njoj gajimo pozitivne emocije.

Ipak, postoji suštinska razlika između toga da baštinite vrijednosti antifašizma i volite ideju Jugoslavije i toga da jugoslovenstvo pretpostavite crnogorstvu. Iako pozitivno motivisana, idealizacije nadnacionalnog u slučaju Crne Gore takođe kreira prepreku nacionalnom osvješćenju. Ono nepotrebno razvodnjava argumentaciju i otežava preciznu artikulacija nacionalnih interesa. Tako je u jeku negiranja crnogorske nezavisnosti, svojatanja crnogorske kulture i istorije, bilo dovoljno samo i usputno pomenuti „komunizam/socijalizam/Tita/Jugoslaviju“ da bi neki od crnogorskih lidera/ki požurili da ustvrde da je „Jugolavija njihova emotivna dovomovina“, da su „ponosni što su Jugosloveni“ i što je „Tito njihov predśednik“.

Jugoslavija (ma koliko je voljeli) više ne postoji i Tito više nije ničiji predśednik. Mi nijesmo negirani jer volimo Jugoslaviju i poštujemo antifašizam. Mi smo negirani jer smatramo da imamo pravo na svoj jezik, crkvu, kulturu i istoriju. Nacionalna emancipacija podrazumijeva to da znamo što branimo i čime se branimo, da znamo što je cilj a što sredstvo. Antifašizam je sredstvo u artikulaciji grupnih vrijednosti i principa na kojima želimo da gradimo Crnu Goru, ali cilj više nije Jugoslavija. Odgovor na anti-crnogorstvo, prosto, više ne može biti jugoslovenstvo. Dok prosrpske partije na vlasti podižu spomenike Amfilohiju Radoviću, „odgovor“ crnogorskih partija na vlasti ne bi trebao biti samo podizanje spomenika Josipu Brozu Titu.

Ne treba nam izgovor

Kada je 1787. godine Elizabet Pauel tokom Ustavne konvencije u Filadelfiji pitala Bendžamina Frenklina, jednog od američkih očeva osnivača, kakvo su uređenje podarili američkom narodu, on je odgovorio: „Republiku, gospođo, ako je možete sačuvati.“ Država , dakle, nije samoodrživi entitet. Ona podrazumijeva set institucija koje su podržane vrijednostima građana, njihovim učešćem u političkom životu, željom da grade zajednicu i sposobnošću da se poistovjete sa njom i njenim simbolima.

Današnji dan je jedinstven povod za slavlje i ponos svih građana Crne Gore. Ali i podśetnik da su sve države neizvjesne i da je odgovornost za njeno trajanje na nama. Ako teško stečenu nezavisnost planiramo da sačuvamo, a od Crne Gore da napravimo istinski stabilnu političku zajednicu, moramo se osloboditi nametnute stigme i ośećaja inferiornosti, te nepresušne potrebe da se iznova izvinjavamo za to što postojimo, da pregovaramo o sopstvenom pravu na kulturu, jezik, crkvu i istoriju, i suicidalne želje da sve crnogorsko utopimo u nešto šire, veće, apstraktnije.

Budimo, bez izgovora, ono što već jesmo.

Neka bude vječna!

(Antena M)