Skip to main content

NIKOLA LUNIĆ: Dobrovoljni zatočenici istorije

Stav 06. феб 2023.
6 min čitanja

"Za Srbiju je jedan nesrećan vek završio, a ona ni do danas nema predstavu gde i kamo da se uputi u ovom veku"

Do sada je već svima trebalo biti jasno da smo savremenici još jednog, rekao bih revolucionarnog, preobražaja čovečanstva. I bez obzira na tehnološki napredak koji nam je omogućio lagodniji i duži životni vek, prema globalnoj budućnosti gledamo sa strepnjom i neizvesnošću. Iako smo jako znatiželjni po pitanju sudbine civilizacije, još više nas brine perspektiva našeg društva i balkanske geopolitičke agonije. U tome po pravilu potcenjujemo kognitivno slepilo našeg naroda koje nam olakšava kreaciju virtuelnog sveta pravde i ljubavi. Jer ukoliko mi ne želimo da vidimo pad Berlinskog zida, sposobni smo da celog života veličamo sovjetsku imperiju i moć ruskog oružja. Međutim, istina je da ruski narod nije uspeo u izgradnji demokratskog društva koje počiva na vrednostima, već je svoju sudbinu prepustio autokratskim vizijama koje lako mogu da unište rusku mladost i njenu budućnost, te da dovedu u pitanje čak i opstanak planete.

Nažalost, glasači u Srbiji često biraju svoje narodne poslanike među onim apologetama sa primamljivim narativom i rečitom odbranom kolektivnih iluzija, ali bez nacionalnih vizija, političkih ideja i nadasve bez savesti. Za Srbiju je jedan nesrećan vek završio, a ona ni do danas nema predstavu gde i kamo da se uputi u ovom veku. Čak i u svojim strateškim dokumentima odbrane koketiramo i sa interesom saradnje sa NATO i sa opredeljenjem „proširenja i unapređenja saradnje“ sa pseudo Organizacijom Ugovora o kolektivnoj bezbednosti (ODKB). Uprkos svim globalnim dešavanjima, takvu formulaciju i dalje ne menjamo. Ono što danas predstavlja paradoks je činjenica da bi to pre mogli očekivati na inicijativu vladajuće strukture, nego opozicionih prvaka koji nikad od 24. februara 2022. nisu smogli dovoljno političke hrabrosti da kritikuju brutalnu agresiju na jednu suverenu zemlju kojoj se nipodaštava pravo na teritorijalni integritet.

Svi stanovnici naše zemlje danas dobro znaju da vraćanje Kosova i Metohije u državno pravni okvir Srbije predstavlja samo jednu fantazmagoriju koju je nemoguće ostvariti bez rata. Takav rat bi bez ikakve sumnje izgubili, a koncesije koje bi hipotetički potpisali prilikom kapitulacije dovele bi u pitanje i samu državnost, a izvesno i održivu budućnost. Ipak, bez obzira na argument snage, ujedinjena EU zajedno sa SAD predlažu kroz snagu argumenta odnosno kroz francusko – nemački predlog perspektivu regionu i civilizacijski iskorak napred u istorijski zamršenim srpsko – albanskim odnosima. Uprkos tome što obe strane imaju zamerke, ili upravo zbog toga, ovaj predlog pruža alternativu dosadašnjem kontinuitetu tenzija i osnov za budući suživot Srba i Albanaca. Međutim, ekstremisti na obe strane kalkulišu isključivo u percepciji osvojenog teritorija odnosno njihovih kongenitalnih ograničenja sa državnim granicama. To nam samo pokazuje koliko smo daleko od evropske ideje i kolektivne bezbednosti, kao i šta smo sve spremni žrvovati za utopijske ideje etičkih nihilista i lukrativnih srebroljubaca.

Ono za šta je opozicija spremna je samo metež u Narodnoj Skupštini (deluje da je i to samo zbog prisustva kamera) u podršci fiktivnom suverenitetu kojeg je Srbija odavno izgubila na tom delu svoje teritorije. I naravno da prenebregavaju činjenicu da smo izgubili deo suvereniteta i nad delom Centralne Srbije koji su Đinđić i Vučić povratili 2001. i 2015. kada su ukinute kopnena i vazdušna zona bezbednosti. Aktuelno opoziciono ponašanje i posebno njihov nem odnos na rat u Ukrajini me učvršćuje u uverenju da će nam verovatno u ovom veku biti još gore nego u prošlom. Sa takvim opozicionim braniocima Ruskog sveta i kvazi franšizama Srpskog sveta, sa manjkom njihovih političkih rešenja i viškom populizma, nije izgledno da ćemo dobiti pravo na sutrašnjicu u ovakvom globalnom geopolitičkom kontekstu.

Opoziciono ćutanje na svu tragediju u Ukrajini me samo podseća da su na podršci ruskoj brutalnoj agresiji i ušli u poslaničke klupe iz kojih sada unosno ćute i doprinose slomu društvenih vizija i postulata nacionalnih vrednosti. Iako priča o njihovim iluzijama i zabludama nije nezanimljiva, treba imati i hrabrosti i veštine da se ulepša krah nacionalnih vrednosti i državnih interesa kao kompenzaciona uteha njihovim glasačima bez ikakve namere da kao društvo skinemo bukagije istorije. Iz poslaničkih klupa je uvek bilo bogohulno pričati o mogućim evroatlantskim integracijama, ali sada se tom jednoglasnom i prećutnom saglasju pridružila i evropska perspektiva. Na žalost Srbije i njenih najmlađih generacija, tome su se pridružile i stranke i pokreti koji su u svojim statutima i ideologijama ugradili demokratiju i evropeizam, ali su ih prećutno prvo pogazili, a zatim i satrli. Time je opoziciona posvećenost umrla, a korektiv vlasti i kredibilitet političke alternative postepeno nestao poput ranjenog broda koji polako, ali sigurno, tone u tamnim morskim dubinama.

Na spoljnopolitičkim raskršćima poput ovog na kojem se trenutno nalazi Srbija, očekivala bi se posebna odgovornost predstavnika naroda i poslenika javne reči, koji bi, u teoriji, trebalo da budu posvećeni isključivo interesima Srbije, njenim vrednostima i percepciji održive budućnosti. Ali po pravilu, sudbina nam je da budemo izdani; od uverenja, od prijatelja i kumova, od istorije i od nade. Iako nas ne iznenađuje hipokrizija političara kojima smo poklonili poverenje, i dalje zanemarujemo i minimalizujemo posledice koje nam greška u glasanju na izborima generiše. Svakako nam političari, sa deficitom političkih rešenja i suficitom nagoveštaja fizičkih sukoba oko vitalnih pitanja nacije, ne mogu povratiti nacionalno dostojanstvo, a ponajmanje pružiti nadu lepše perspektive.

Na nedavnoj skupštinskoj raspravi o francusko – nemačkom predlogu sam očekivao konstruktivne predloge o ojačavanju naše pregovaračke pozicije i prezentaciju sveobuhvatne analize posledica i benefita. Rat u Ukrajini je postao suštinski generator kohezije Zapada koji sve više gubi toleranciju prema neutralnoj poziciji Srbije. Uprkos postulatima demokratskog društva, u političkom narativu mnogih EU zemalja odavno je prisutan i populizam koji u većoj ili manjoj meri utiče i na državne odluke. Građani mnogih zemalja EU ne razumeju vojnu neutralnost Srbije i razloge za neuvođenje sankcija agresoru, a najgore je što ni ne žele to da shvate. U tome ih ne krivim jer ni mnogi građani Srbije ne razumeju koncept vojne, ali ne i spoljnopolitičke, neutralnosti naše zemlje. I posebno ne shvataju razloge vekovne dekadencije našeg društva koja je generisala aktuelnu marginalizaciju i beznačajnost srpskog faktora u međunarodnoj zajednici. Na kraju je uvek lakše to pripisati mržnji prema nama ili međunarodnoj nepravdi i tako sebe abolirati od svake odgovornosti.

Ali da li je baš tako odnosno da li se predstavljamo nevinim žrtvama samo zato što smo pobeđeni? Nažalost, u balkanskoj rapsodiji rata i tragedija nema nevinih, a naša krivica je najveća prema svom narodu i sopstvenom društvu. Od trenutka kad smo bahatost uveli u spoljnu politiku, postali smo gubitnici, bez prijatelja i bez braće, poniženi u očima sveta, ali i u našim sopstvenim. U savremenom svetu nije moguće ponašati se žestoko nacionalistički i odlučno univerzalistički. U biti, to nam predstavlja aktuelno raskršće na kojem se sada nalazimo – između zastarelog društva osuđenog na kulturno i moralno izumiranje ili evropskog društva koje uživa u privilegijama vladavine prava i kolektivne bezbednosti.

Kod elaboracije posledica mogućeg odbijanja usaglašenog EU predloga, mnogi analitičari po medijima ističu kako ne veruju da će doći do zaustavljanja pristupnih pregovora sa EU prenebregavajući javno mnjenje u samim zemljama EU. Mnogi građani EU su čak i protiv bezviznog režima kojeg Srbija uživa, a posebno protiv donacija i bespovratnih kredita za projekte u našoj zemlji. Kad je reč o prekidu i povlačenju investicija iz Srbije, tu je saglasnost poslenika javne reči skoro jednoglasna jer smatraju da se radi o interesima kapitala, a ne o državnim ili EU interesima. Koliko treba biti naivan, pa poverovati da samo jedna preporuka sa vrha vlasti ne generiše povlačenje svih investicija iz Srbije od strane neke multinacionalne kompanije. Identična reakcija kapitala bi se mogla očekivati i nakon „sugestije“ od strane obaveštajnih struktura ili nakon medijske kampanje koja bi nanela štetne posledice po profitabilnost takve kompanije. Uprkos tome, mnogi analitičari nastavljaju sa tezom da se investitori u svojim odlukama rukovode isključivo profitabilnošću na nejakom srpskom tržištu. To jednostavno nije istina, a njihova nesavesnost je, iz moje perspektive, isto tako pokvarena kao licemerstvo.

Ipak, ono što najviše zabrinjava a što nije u fokusu javnosti, predstavlja treću posledicu koju nam je prezentovao predsednik Vučić. Ona glasi da bi se Srbija, u slučaju odbijanja sporazuma, mogla suočiti i sa drugim merama kojima će se pokazati kako oni koji nisu u saglasju sa EU moraju da prođu. Drugim rečima, bez obzira što Srbija želi i kakvi su joj interesi, strateški smo zavisni od okruženja, a bezbednosno ranjivi. Međunarodne krize predstavljaju proces koji se razvija, ali koji bi trebao da se prepozna, predvidi i tako spreče devastirajuće posledice. Ukoliko zadržimo slepilo i zanemarimo scenarije razvoja konflikta, veoma lako se može predvideti ambis u kojem se možemo naći; od ukidanja bezviznog režima, preko povlačenja svih investicija, izolacije i sankcija, pa do medijske pripreme konflikta koji je uvek bilo lako generisati na Balkanu.

U nepredvidljivim globalnim geopolitičkim okolnostima, bez tolerancije i pokušaja koegzistencije, ovakav scenario je realan. Rat ne dolazi, niti se objavljuje preko noći. Geneza krize uvek ima karakteristične početke, poput benigne nemogućnosti dogovora oko neprihvatanja non-pejpera, ali brzo poprimi nepovratnu spiralu unilateralnih odluka koja bez izuzetka dovodi do konflikta i tragičnih posledica. Bez obzira na tradicionalno korektan diplomatski vokabular, ne treba imati sumnju da je Zapad izgubio strpljenje ili je blizu toga. A jednom kad polete avioni iz Avijana, kasno je za menjanje spoljne politike ili njenu harmonizaciju sa Zajedničkom spoljnom i bezbednosnom politikom EU.

Bez namere da izazovem nespokoj ili bojazan, smatram da je pošteno da narod otvoreno i bez uvijenog diplomatskog rečnika zna istinu i da spozna mogućnost izbora. Još uvek nije kasno da podržimo potpisivanje francusko – nemačkog predloga, niti je kasno da pokažemo odgovornost svih u izgradnji održive budućnosti Srbije i regiona. Našu ugaslu demografiju često povezujemo sa istorijskim kontekstom, a da se ne upitamo da li su svi ti ratovi i pandemije bili uzrok ili samo posledica. Zato u trenucima kriza i velikih odluka, treba pogledati očima deteta 20 ili 30 godina unapred i gledati u očekivano bezbedno društvo prosperiteta, a sada doprineti ostvarenju takvih dečijih nada.

Nikola Lunić, izvršni direktor Saveta za strateške politike

(Medija centar, foto: Lična arhiva)