Skip to main content

Menachem Rosensaft: Znak za uzbunu čovječanstvu zbog povratka fašizma i neonacizma

Intervju 28. jan 2022.
6 min čitanja

Kolektivni znak za uzbunu čovječanstva mora biti uključen jer se fašizmu, neonacizmu i drugim ekstremističkim ultranacionalističkim i etnonacionalističkim pokretima ponovo dozvolilo da budu na glavnoj sceni, kazao je za Al Jazeeru Menachem Rosensaft, jedan od čelnika Svjetskog jevrejskog kongresa (WJC).

Povod za razgovor sa njim je Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta koji se obilježava 27. januara. Tog dana je 1945. godine oslobođen Auschwitz, zloglasni nacistički koncentracioni logor u kojem je tokom Drugog svjetskog rata ubijeno milion i po ljudi, među kojima je više od milion Jevreja.

Sagovornik Al Jazeere ističe kako se vode procesi rehabilitacije zločinaca iz prošlosti i izvrtanja historije kako bi se ubice prikazale kao patrioti, a samo historijskom istinom se mogu spriječiti novi zločini protiv čovječnosti i novi genocidi.

Ove sedmice svijet obilježava Međunarodni dan sjećanja na holokaust, možda u najteže vrijeme s obzirom na jačanje fašizma, neonacizma i drugih ‘-izama’. Svijet je nadomak novih tragedija. Da li su lekcije iz Drugog svjetskog rata zaboravljene?

– Više je riječ o samom povratku fašizma i neonacizma na scenu, a ne o njihovom jačanju. Nakon poraza nacističke Njemačke 1945. godine, nacizam i fašizam su općenito odbačeni i niko, ko je želio imati politički legitimitet, nije želio biti identificiran niti čak povezan sa ovim pokretima koji su, potpuno tačno, označeni kao odgovorni, ne samo za bacanje svijeta u haos i razaranja Drugog svjetskog rata, već i za užasna masovna ubistva zbog kojih je civilizirano društvo moralo stvoriti nove krivične oblike djelovanja u sklopu međunarodnog prava, tačnije riječ je o zločinima protiv čovječnosti i genocidu. No, bila je i ostala velika greška svakog ko je vjerovao da su jednostavno 1945. nestali svi antidemokratski pokreti koji su doveli do Hitlerovog Trećeg Reicha, Mussolinijeve Italije, Pavelićeve ustaške NDH, Petainove i Lavalove kolaboracionističke Višijske Francuske i drugih fašističkih država na području Evrope kojom su dominirali nacisti, a koje su progonile, zlostavljale, terorizirale i ubijale manjine i političke protivnike. Samo su otišli u ilegalu, odnosno možda malo preciznije, pobjegli su pažnji javnosti. Fašisti i nacisti jednostavno su prestali širiti javno svoje otrovne ideologije. No, to ne znači da nisu nastavili dijeliti ekstremističke nacionalističke poglede, mržnju i nostalgiju za, kako se to eufemistički kaže, „dobrim, starim vremenima“ privatno, u svojim domovima, zadimljenim barovima, pa i često nezakonitim skupovima veterana SS-a, ustaša i sličnih grupa koje su željele samo povratak stare slave. Posljedica toga je da su ostaci nacizma i fašizma, koji su po definiciji ostaci antisemitizma, rasizma i mržnje, ostali dobrim dijelom u savremenom političkom spektru. Jedan od glavnih sastojaka antidemokratskog fašizma, blago rečeno, je nacionalizam na steroidima. Da bi bili sigurni da govorimo o istoj stvari, podsjetimo se da je fašizam ekstremno-desničarska, autoritarna i ultranacionalistička ideologija. Nadalje, zasniva se na uvjerenju o rasnoj ili etničkoj nadmoći, a to uvjerenje prate nasilnička ksenofobija, antisemitizam ili drugi oblici netrpeljivosti. Naravno da nije pogrešno biti ponosan na svoju državu ili da su nekome interesi vlastite države i njenih stanovnika glavni prioritet. Problem nastaje kada nacionalizam postaje oružje protiv „drugih“, a drugi mogu biti rasna, etnička, politička, vjerska ili intelektualna manjina, dakle grupa koja ima određene karakteristike, uključujući i spolne ili seksualne orijentacije, a koju samoproglašena većina uzima za metu i prikazuje je kao neprijatelja cijelom društvu. Decenijama nakon Drugog svjetskog rata, fašistički, neonacistički i drugi politički pokreti i stranke ekstremne desnice djelovali su na ivicama političkog spektra. No, vremenom su izašli iz svojih zločinačkih sjena i postali sve bitniji dio glavne političke scene. Ideološki unuci i praunuci fašista i nacista 1930-ih i 1940-ih su se toliko ohrabrili da glasno iznose svoju netrpeljivost u javnosti, na nogometnim utakmicama i na političkim skupovima. Naša kolektivna uzbuna mora biti uključena jer se fašizmu, neonacizmu i drugim ekstremističkim ultranacionalističkim i etnonacionalističkim pokretima ponovo dozvolilo da budu na glavnoj sceni, te kada se vode procesi rehabilitacije zločinaca iz prošlosti i izvrtanja historije kako bi se ubice prikazale kao patrioti. Uzevši sve u obzir, zaista imamo razloga biti jako, jako zabrinuti. Za sada izgleda kako se politički centri opiru, ali ne smijemo održavanje statusa quo uzeti zdravo za gotovo. Dovoljno je pogledati Francusku i vidjeti jačanje ljudi kao što je Eric Zemour da razumijemo kako imamo stvarni problem.

Šta se zapravo desilo sa čovječanstvom nekoliko decenija nakon Auschwitza, Bergen-Belsena, Mauthausena, Jasenovca…?

– Trebamo nešto razjasniti – nacistička Njemačka i njeni sateliti, poput ustaša, nisu izmislili koncept masovnih ubistava pojedinih grupa; rasne, vjerske, etničke i političke manjine i grupe na meti su od nastanka civilizacije. Pred kraj Trećeg punskog rata u drugom stoljeću prije nove ere, na primjer, rimske trupe pobile su žitelje Kartage i to svakako odgovara savremenoj definiciji genocida. A krajem 12. stoljeća nove ere, vođen je jedini krstaški pohod na području Evrope kada su vojnici pape Inoćentija III pobili pristalice katarske sekte u južnofrancuskoj regiji Languedoc na najbrutalniji način. Nedavno smo obilježili naročito zlokobnu godišnjicu. Prije 80 godina, 20. januara 1942. godine, grupa birokrata srednjeg nivoa njemačke vlade sastala se u vili pored jezera, u berlinskom predgrađu Wannsee, kako bi isplanirali uništenje evropskih Jevreja. Reinhard Heydrich, viši oficir SS-a koji je bio zadužen za, kako je tada rečeno, „konačno rješenje jevrejskog pitanja“, organizirao je sastanak kako bi se dogovorila efikasna deportacija i konačna masovna ubistva Jevreja sa područja Evrope koja su kontrolirali nacisti. Među prisutnima, bio je zamjenik šefa ureda Hitlerovog Reicha, kao i predstavnici ministarstava vanjskih poslova, unutrašnjih poslova, pravde, kao i ministarstva za okupirane istočne teritorije. Adolf Eichmann je bio zapisničar, a na kraju sastanka je poslužen konjak. Odluku o ubistvu evropskih Jevreja ranije su donijeli Hitler, Himmler i Goering, a proces masovnih ubistava je već bio u toku. No, u Wannseeju je sudbina evropskih Jevreja zapečaćena. Bez ikakvog osjećaja, učesnici te konferencije govorili su o raznim mjerama koje treba poduzeti kako bi se proveo najrašireniji i najsistematičniji genocid u historiji. Danas, kada svjedočimo povratku neonacizma, ne samo na Balkanu već i širom Evrope i drugdje, praćenoga antisemitskim stavovima i na ekstremnoj desnici i na ekstremnoj ljevici, ne smijemo zaboraviti činjenicu da je holokaust postao moguć samo jer su muškarci u Wannseeju – zaista su sve bili muškarci – voljno pretvorili mašineriju nacističke Njemačke u mašinu za masovna ubistva. Jedan od razloga zbog kojih se moramo sjećati najtamnijih epizoda historije je to da bi izbjegli njihovo ponavljanje. A konferencija u Wannseeju nas podsjeća kako je odbacivanje svih moralnih osjećaja učesnika dovela direktno do plinskih komora i krematorija Auschwitz-Birkenaua, Treblinke, Majdaneka i drugih nacističkih logora smrti.

Uprkos svemu tome, u Evropi su glasni negatori genocida i holokausta. Kako oni mogu biti ušutkani?

– Nesretna je činjenica da je negiranje i izvrtanje genocida sve više politička taktika. Dozvolite mi osvrt na dva primjera. Godinama ekstremnodesničarski elementi i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini naporno rade na čišćenju svojih historija. Hrvatski ultranacionalisti u obje države umanjuju, izvrću i u nekim slučajevima direktno negiraju hrvatsku ulogu, kao i odgovornost, u užasnim činovima holokausta, a (bh. entitet) Republika Srpska dugo vremena vodi raširene i često koordinirane napore da odbaci sudski ustanovljene i moralne činjenice da su vojnici RS-a počinili genocid u i oko Srebrenice jula 1995. godine. Tmurna je činjenica da su Jasenovac i Srebrenica među najzloglasnijim manifestima genocida u 20. stoljeću i da su ih počinile pristalice autohtonih ekstremističkih etnonacionalističkih ideologija. Kako sam ranije istakao, ovakva razmišljanja i njihove pristalice i dalje su jako prisutne. Plašim se kako aktuelni, drski pokušaji negiranja i izvrtanja činjenica o ovim užasnim zločinima koje vidimo u Hrvatskoj, [bh. entitetu] Republici Srpskoj i drugdje nisu samo prikaz moralnog i ideološkog pada negatora genocida. Daleko je gore i zlobnije: oni su jasan pokazatelj otpornosti i održivosti političkog ekstremizma koji je dao plodno tlo da se sam genocid i desi. Na primjer, nema spora da su ustaše bili zločinački, genocidni pokret. Ustaše su funkcionalni ekvivalent Hitlerovom nacističkom pokretu i stranci. Svaki pokušaj pranja ili rehabilitacije bilo kod od tih pokreta je udar na sjećanje žrtava nacizma i ustaša i direktan pokušaj izvrtanja historije. Da to kraja kažemo, ustaše nisu bile hrvatske patriote, oni su bili banda brutalnih ubica. Želim istaći kako je ustaški rasizam bio autohton i dobrovoljan; njega Nezavisnoj državi Hrvatskoj nisu nametnuli Nijemci niti bilo ko drugi. Rasne zakone NDH su napravili ustaški ideolozi kao centralni dio njihovog etnonacionalističkog pogleda na svijet. Dovoljno je ovdje da se prisjetimo kako je 27. jula 1941. ministar vanjskih poslova Mladen Lorković kazao kako je misija NDH „čišćenje (hrvatskog naroda) od svih elemenata koji su za taj narod nesreće, koji tome narodu rastvaraju zdrave snage naše države… To su naši Srbi i naši Židovi“. Međutim, već neko vrijeme svjedočimo raširenim pokušajima rehabilitacije i legitimizacije ustaša tako što ih prikazuju kao patriote, a ne kao hladnokrvne ubice i ratne zločince. Ovo je otvoreno falsificiranje historije. Na istom fonu, uprkos činjenici da je Međunarodni sud pravde i nekoliko sudija Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju bez sumnje presudilo da je masakr Bošnjaka u i oko Srebrenice genocid po međunarodnom pravu, ekstremnodesničarski etnonacionalistički političari [bh. entiteta] Republike Srpske i njihovi saradnici posljednjih 26,5 godina negiraju tu činjenicu i besramno stvaraju alternativni – i netačni – scenarij. Ponovo, ključno je da se buka koju stvaraju oni koji izvrću historiju ignorira kako bi promovirali određenu političku ili ideološku agendu.

Koliko prazno ‘nikada više’ zvuči nakon svega što se desilo ili što se dešava u Ruandi, Bosni i Hercegovini, Ujgurima, Rohinjama? Šta učiniti da ta fraza ponovo ima pravo značenje?

– Nisam pobornik upoređivanja patnji ili upoređivanja užasne prirode raznih počinjenih genocida ili zločina protiv čovječnosti. Sve žrtve takvih zločina zaslužuju dignitet i poštovanje kroz priznanje i sjećanje njihovih patnji i agonija. Dobitnik Nobelove nagrade za mir i preživjeli iz Auschwitza Elie Wiesel nas uči kako je „holokaust bio jedinstven i jedinstveno jevrejsko stradanje, ali sa univerzalnim implikacijama“. Također, vjerujem kako je srebrenički genocid bio jedinstven i jedinstveno bošnjačko stradanje ali sa univerzalnim implikacijama, jednako kao što je genocid u Ruandi bio jedinstven i jedinstveno stradanje Tutsija, također sa univerzalnim implikacijama, te kao što je Jasenovac bio jedinstveni genocid Srba, Jevreja i Roma i sa univerzalnim implikacijama. Svaki genocid i svaki zločin protiv čovječnosti se mora gledati kao jedinstveni događaj iz perspektive i kroz prizmu žrtve, ali je uvijek, uvijek sa univerzalnim implikacijama. Pošto sam sin preživjelih iz Auschwitza i Bergen-Belsena i pošto su svi članovi užih porodica mojih roditelja pobijeni u holokaustu, vjerujem kako ja, a i svi kao građansko društvo, moram uraditi sve u svojoj moći da spriječim nove genocide i zločine protiv čovječnosti. Tužno je i tragično da je međunarodna zajednica u potpunosti podbacila da zaštiti žrtve genocida na mjestima kao što su Darfur, Srebrenica, Ruanda i Mijanmar. Također vjerujem i da time što ćemo biti sigurni da su horori prošlosti dio svjetske svijesti imati šansu da savladamo sile tame koje prijete čovječanstvu u cjelini, a to su sile netrpeljivosti, antisemitizma, rasizma, islamofobije, općenito mržnje. Cijelo vrijeme moramo se boriti, svom svojom silom, u ime integriteta historijske istine.

Ibrahim Sofić (Al Jazeera, foto: Pixabay)