Skip to main content

Lino Veljak: Ako bi do rata došlo, završio bi se iračkim ili sirijskim scenarijem

Intervju 03. jan 2022.
4 min čitanja

Ako protagonisti kriminalnih aktivnosti, čija su udarna pesnica tzv. huligani, povezani, dakako, s nekim državnim i stranačkim strukturama, dobiju dovoljno uvjerljive garancije da će i nakon eventualnih promjena nastaviti sa svojim biznisima – najgore što se može dogoditi bila bi nekakva repriza 5. oktobra – kaže u razgovoru za Danas filozof Lino Veljak, profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Naš sagovornik živi u Beogradu i kao filozof, aktivista i analitičar društvenih okolnosti, u prilici je da svedoči ne samo aktuelnim situacijama već i njihovim uzrocima i posledicama.

Nedavni pokušaji brisanja odnosno čuvanja murala Ratku Mladiću takođe su poprimili ozbiljnije karakteristike sa stanovišta otvorenih sukoba između pomenutih aktera – režima Aleksandra Vučića u sprezi sa huliganima. Kako vidite takav razvoj događaja u srpskom društvu?

– Ne treba izjednačavati aktere promjena s onima koji negoduju zbog takvih murala. Ovi drugi su manji dio opozicije ili antirežimskog dijela javnosti. Značajan dio opozicije u osnovi je suglasan s veličanjem ratnih zločinaca, s relativiziranjem ili čak i opravdavanjem zločina počinjenih u ime navodnih interesa srpskog naroda i ne vidi njihovu pravu pozadinu (a to je, dakako, interes za preraspodjelom nacionalnog bogatstva u prilog novih kriminalno-političkih elita). Drugi dio, posebno među mlađima, iskazuje odsutnost zanimanja za prošlost i gleda isključivo u budućnost, kao da se budućnost može graditi s neraspakiranim kosturima u ormaru. I tu dospijevamo do centralnog problema: u Srbiji (kao, uostalom, i u drugim zemljama regije) izostaje suočavanje s mračnim stranama prošlosti, izostaje, naime, osjećaj odgovornosti za ono što je činjeno u naše ime, a u značajnoj je mjeri prisutno i identificiranje s najgorima među nama (tko napada Mladića ili Šljivančanina – napao je sve Srbe na svijetu). Da i ne govorimo o uobičajenoj reakciji na spominjanje nekih ničim opravdanim zločinima, o čuvenoj rečenici koja glasi: A što su oni činili nama?

Nedavno je američki ambasador u Srbiji rekao da bi zabrinut da je iz regiona, neke susedne zemlje, u odnosu na to koliko Srbija novca ulaže u nabavku vojne opreme. Da li to treba da predstavlja osnovu za zabrinutost u krajnjoj instanci – da li verujete u ponovni rat Srbije sa susednim državama?

– To je u potpunosti isključeno. Ne vjerujem da bi itko htio ratovati s NATO-om.

Ako bi takav sukob, ipak, ponovo bio moguć, kako bi on, prema vašoj projekciji, mogao da izgleda u sadašnjosti i u čemu bi se razlikovao od rata devedesetih?

– Možemo samo hipotetički zamisliti ratni sukob u regiji, Tramp se vratio na vlast u SAD (što se, nadam se, nikada neće dogoditi), Marine Le Pen postala je francuska predsjednica, a u Srbiji su na vlasti neki avanturisti kakvih među ovdašnjim političarima ne nedostaje – ohrabreni tim promjenama. Vjerojatno bi to završilo još krvavijom reprizom 1999, dakle nekakvim iračkim ili sirijskim scenarijem. No, to više spada u sferu science fiction distopije, nego u realističke projekcije budućnosti.

Imajući u vidu evropske trendove, naveliko jačanje desničarskih stranaka, potom jasno izdvajanje pojedinih evropskih lidera – Višegradske grupe – po rasizmu, mržnji prema izbeglicama, zastupanju takozvanih „porodičnih vrednosti“ koje su usmerene ka negiranju i nasilju prema određenim društvenim grupama…, da li upravo takve prilike mogu da podstaknu i izazovu sukobe u regionu?

– Rasizam, neokonzervativizam i primjena koncepta neliberalne demokracije koji obilježavaju neke zemlje Centralne Evrope vidljivi su i u našoj regiji; moglo bi se reći i da su u stalnom porastu, ali ne vidim kako bi oni doveli do novih sukoba (već i zato što se svi desničari slažu i oko „obiteljskih vrijednosti“ i oko mržnje spram izbjeglica i oko većine drugih stvari).

Kako biste definisali vreme u kojem živimo, u odnosu na tradicionalno značenje pojma – fašizam?

– Treba biti veoma oprezan s korištenjem termina fašizam. Neki desničari su skloni da sve što im se ne dopada etiketiraju kao komunizam, a jednako tako mnogi po samorazumijevanju antifašisti etiketiraju kao fašističko sve što im se ne dopada. Na taj način dolazi do devalvacije značenja pojma. Nema sumnje da su mnogi pojedinci (pa i čitave stranke, vladajuće i opozicijske) i u Srbiji i u regiji i u Evropi obilježene značajnim elementima fašizma, to su svi oni koji se zalažu za ukidanje i posljednjih ostataka slobode kritičkog govora i svih drugih elemenata političkog i idejnog pluralizma, tako da bi se moglo govoriti o puzajućem fašizmu, ali isključivo u onoj mjeri u kojoj takve snage postaju dominantnim a u društvu. Tu je ključno ono što će se dugoročno zbivati na globalnom planu, posebno imajući u vidu razvitke na polju biotehnologije i bioinformatike (transhumanizam, itd.). Utoliko ne bih do kraja isključio i mračne scenarije budućnosti čovječanstva.

Nedavno je predsednik Hrvatske vratio odlikovanja Branimiru Glavašu, osumnjičenom ratnom zločincu. Ne samo u odnosu na taj događaj, kako vidite situaciju u Hrvatskoj danas i u čemu se ona razlikuje od Srbije? Sa osvrtom na uticaj obe države na Bosnu.

– Osjećam duboku odgovornost za takvo sramotno ponašanje čovjeka kojemu sam dao svoj glas na prošlim predsjedničkim izborima (nije to prvo njegovo udvaranje ekstremnoj desnici). Jednako važi i za Milanovićevu podršku Dodiku i Čoviću u Bosni i Hercegovini (u čemu je suglasan i s pozicijom aktualne hrvatske vlade), a posebno za njegovo relativiziranje Srebrenice. No, ne mogu ulaziti u tumačenje njegove motivacije, za to bi bio kompetentniji neki psihijatar ili klinički psiholog. Moram, međutim, reći da je stanje u Hrvatskoj ipak nešto bolje nego u Srbiji; iako po raznim gradovima možemo vidjeti poneki ustaški grafit, ipak je pokušaj da se u Zagrebu postavi mural jednom ratnom zločincu završio hitnom intervencijom gradskih vlasti, te je taj mural uklonjen.

Bosna je za mnoge analitičare gotovo na ivici rata ponovo. Kako vidite takve ocene?

– Kao što sam već rekao, rat nije realan, ali ukoliko tzv. međunarodna zajednica bude oklijevala s poduzimanjem odgovarajućih preventivnih mjera (kao što je to bio slučaj početkom 90-ih godina) nisu isključeni manji incidenti.

Imajući u vidu duboku upletenost srpskog režima u političke i društvene odnose u Crnoj Gori, Bosni, Kosovu… Verujete li u smenjivost vlasti u Srbiji na miran način, ne samo na teritoriji Srbije nego i na taj uticaj pada Vučićeve vlasti i na navedene države?

– Trebalo bi vjerovati da je vlast u Srbiji smjenjiva i da je smjena moguća demokratskim putem, bez značajnijeg nasilja. Naravno da bi takve promjene mogle rezultirati određenom relaksacijom odnosa u okolnim zemljama. Međutim, ne bi trebalo isključiti ni mogućnost da promjene u Srbiji rezultiraju dolaskom na vlast nekih još nepopustljivijih i ekstremnijih zagovornika ideje „srpskog sveta“, što bi dodatno ohrabrilo retrogradne snage u regiji (kako one snage koje zagovaraju ujedinjenje svih Srba, tako i one koji na srpski nacionalizam odgovaraju antisrpskim nacionalizmima i šovinizmima). To ipak ne bi moglo, siguran sam, dovesti do većih sukoba niti do ponavljanja ratova s kraja prošlog milenija.

Snežana Čongradin (Danas, foto: Medija centar Beograd)