Skip to main content

Koliko košta vezana trgovina s Rusima?

Autonomija 18. мар 2008.
3 min čitanja

Svakodnevni skokovi cene sirove nafte na svetskim berzama i činjenica da je petrolej premašio psihološku granicu od 100 dolara za jedan barel (158,98 litara), ponovo su aktuelizovali pitanje opravdanosti i isplativosti naftno-gasnog aranžmana sa ruskim „Gaspromom“. Dileme se ne odnose na gasni deo ukupnog posla, jer niko ne dovodi u pitanje potrebu gradnje gasovoda „Južni tok“ kroz Srbiju, niti eksploataciju podzemnog skladišta kod Banatskog Dvora. Podozrenje izaziva onaj deo međudržavnog sporazuma koji se bavi privatizacijom Naftne industrije Srbije.

Dogovor sa Rusima predviđa da „Gasprom“ za 51 odsto kapitala naše naftne kompanije plati 400 miliona evra i da u narednih pet godina u tehničko i tehnološko osavremenjivanje kapaciteta uloži još pola milijarde evra. Ovih dana je potpredsednik Vlade Srbije Božidar Đelić priznao da su Rusi gradnju gasovoda uslovili preuzimanjem NIS-a. Postojale je alternativa preko Rumunije, tako da naša strana, kaže, nije imala previše izbora, jer je morala da vodi računa o dugoročnoj energetskoj stabilnosti zemlje.

Za značajan deo javnosti, posebno političke i stručne, ovakvo obrazloženje a pogotovo ovakva ponuda nisu dobri. Predsednik Skupštine Vojvodine Bojan Kostreš primetio je da je cena, koju je ponudio „Gasprom“, ravna četvorogodišnjem profitu NIS-a. Predsednik Lige socijaldemokrata Vojvodine Nenad Čanak napravio je dodatnu paralelu – ponuđenih 400 miliona evra u nivou je godišnje proizvodnje nafte na vojvođanskim nalazištima.

Otpor ovako sačinjenom međudržavnom aranžamanu počiva na tezi da „Gasprom“ preuzimanjem NIS-a ne dobija samo poslovne zgrade, preradne kapacitete i distributivnu mrežu nacionalne naftne kompanije, već i mogućnost da eksploatiše rudno bogatstvo zemlje. Otuda se postavlja pitanje kolike su zalihe nafte i gasa u Srbiji i koliko ti resursi vrede? Pri tome treba imati u vidu da su rezerve najvažnijih energenata gotovo u potpunosti locirane u Vojvodini. Nažalost, krajnje pouzdanih podataka nema. Istraživači Ekonomskog fakulteta u Beogradu pominju dokazane rezerve nafte u Srbiji od 9,5 miliona tona, dok zalihe prirodnog gasa procenjuju na 60 milijardi kubnih metara. Međutim, stručnjaci „Naftagasa“, koji su vršili istraživanja u srednjem Banatu, tvrde da samo u tom pojasu (2.000 kvadratnih kilometara) leži 45 miliona tona nafte i 24 milijarde kubika gasa i da se može računati na još 14 miliona tona nafte i 12 milijardi kubika gasa.

Iz ovih podataka lako je izvući računicu. Ekonomski analitičar Dimitrije Boarov ukazao je da na činjenicu da se u Vojvodini godišnje vadi oko 5,2 miliona barela nafte. Pesimističke procene su da bi se taj nivo eksploatacije mogao održati još 30 godina, dok su optimističke znatno veće. Ako bi se uzela u obzir pesimistička prognoza od 30 godina, to bi značilo da njedra vojvođanske ravnice mogu da ponude još 156 miliona barela petroleja. Pomnožimo li to sa aktuelnom cenom od 100 dolara, mada je ona u međuvremenu još porasla, doćićemo do 15,6 milijardi dolara, odnosno oko 10 milijardi evra. Toliko bi novi vlasnik NIS-a dobio na poklon, ne računajući rezerve gasa i termalne vode.

Naravno, to svakako ne bi bila potpuno besplatna eksploatacija. Istraživanje, otvaranje nalazišta i vađenje tečnog zlata prate značajni troškovi, s tim da je jedan od krupnijih izdataka i tzv. rudna renta. Međutim, u našim uslovima taj trošak je bio periferna stvar. Nekadašnji generalni direktor NIS-a Dimitrije Vukčević svojevremeno je izdao nalog da sve članice sistema plaćaju „Naftagasu“ isporučenu naftu. Mada je cena (22 dolara) bila tri-četiri puta niža od svetske, svi su se našli u čudu i pitali kako to da plaćaju naftu!? Da bi apsurd bio još veći samo tri procenta od te cene bila je rudna renta, a samo 1,5 odsto je odlazilo lokalnoj zajednici. Zato se već sada može postaviti pitanje da li će država uspeti da istraje na čistim poslovnim principima kada NIS dobije novog većinskog vlasnika? Ili ćemo nastaviti da treniramo darežljivost?

V. Harak, Dnevnik