Priča ide ovako: doktor Thomas Stockmann zaposlen u toplicama od kojih živi čitav gradić otkrije da je voda u omiljenom turističkom kupalištu kontaminirana otpadom, a kada pokuša upozoriti na opasnost udara u zid prikrivanja u ime javnog interesa i privatnog kapitala, odnosno vlasti, odnosno građana koji se na kraju sami dignu protiv „neprijatelja naroda“.

Teren bivše vojne kasarne pretvoren je u turistički kompleks, „Rajske terase“, a izvor trovanja su tisuće tona toksičnog otpada što su, pod nadzorom vojske, bile zakopane pod kompleksom. Doktor će otkriti i da su baš svi znali za „tajno“ zakopavanje otrovnog otpada, uključujući njegova brata, gradonačelnika.

Dok je Viktor Ivančić radio adaptaciju Ibsenove drame Neprijatelj naroda za režisera Ivicu Buljana – predstavu izvedenu  u Slovenskom mladinskom gledališću u Ljubljani početkom ove godine – drama je naprosto pobjegla iz kazališta i doslovce se oživotvorila. Zahvaljujući Europolu, naime, otkrivena je radnja iste predstave, s istim dramskim motivima i posljedicama, samo je mjesto radnje Hrvatska, gdje je pohapšen manji dio mafije koja je „zbrinjavala“ otpad iz Hrvatske, ali i Slovenije, Italije, Njemačke i na tome se žestoko bogatila. Mislila je publika tada da je to tek jedna od milijun afera u kojima mafiji dobar posao omogućuje neki krak hadezeove vlasti, nije se znalo da građani Gospića, malog grada u Lici, godinama pišu institucijama upozoravajući na neobičnu rabotu, to jest noćni topot golemih kamiona koji na lokaciji nekadašnjeg Poljoprivrednog kombinata – jednog od brojnih uništenih u takozvanoj suverenoj državi – iskrcavaju tone i tone ogromnih vreća. A u njima ispostavilo se tokom se godina krilo čak 37.000 tona opasnog otpada, od medicinskog do aluminijskog, od željeza do žive, nešto iznad površine, većina pak ukopana duboko u tlo. Tlo na kojemu u tom zaboravljenom, raseljenom hrvatskom gradiću živi tek 12 tisuća ljudi koji se bave poljoprivredom i stočarstvom, ali Lika je i područje zaštićenih nacionalnih parkova i brojnih rijeka iz kojih se vodom snabdijeva zaleđe Zadra, te neki otoci na sjevernom Jadranu.

Kada je konačno možda najveći skandal ove vlade puknuo i ispostavilo se da je ekocid u Gospiću već napravljen, da su po zdravlje stanovnika opasni spojevi otišli duboko u tlo, da voda odavno nije sigurna za piće, ni u Lici, ni na područjima koja se od tamo snabdijevaju vodom, dobili smo priču koja je o Hrvatskoj rekla sve. Prazne, uništene tvorničke hale nekadašnjeg poljoprivrednog diva, kakvih je po Hrvatskoj na hiljade, rasprodane u takozvanoj pretvorbi i privatizaciji tokom 30 godina, a koja nikada i nigdje nije značila neki ekonomski napredak, nego tek divlje otimanje prostornog resursa, onako kako je čitava obala postala eldorado za ilegalno mešetarenje i rasprodaju „jahačima kapitalipse“ – kako ih Ivančić naziva u adaptaciji Neprijatelja naroda – najljepših dijelova prirode i priobalja.

Za mafiju, uz nekretninski biznis – poznato je dobro na primjeru Napulja i tamošnje Camorre – upravo je otpad rudno blago, pa još ako se pronađe mjesto od svih zaboravljeno, mada tek sat i pol udaljeno od Zagreba, poput Gospića, lako je baš tamo, ni od koga ometano, utrpati čak 17.000 kamiona opasnog otpada. U maloj zemlji za veliki kriminal upravo ispražnjena Lika ima poslužiti takozvanim developerima, dakako uz pomoć HDZ-ove krimogene hobotnice, i za gradnju ogromnog podatkovnog centra za servere, iskapanje litija, za megafarmu pilića nekog ukrajinskog probisvijeta, za evropski otpad.

I eto scenarija napuljske Camorre: domaća i strana mafija s uslugom hadezeove vlasti, od župana i gradonačelnika, do glavnog državnog inspektora kojega su masno potplaćivali da bi svoje inspektore držao podalje od eko-bombe i obnavljao dozvole za odlaganje smrtonosnog otpada. Malignost ove priče koju je amenovala sama država čiji vođe sada pojma nemaju kako sanirati taj golemi kompleks toksičnog otpada, strašna je metafora partijskog klijentelizma koji je premrežio sve institucije i pore države, od bolnica i kazališta do šuma, vode, obale. I do Gospića, gdje mirno počiva čak 37.000 tona plastike, industrijskog i medicinskog otpada, otrovnih metala koji godinama truju ličke rijeke i zrak. I ljude.

Slučaj Gospić jest priča o državi koja to nije, o uništenim prostorima, uvalama, šumama i rijekama, i o vođi te razarajuće parade bešćašća, hrvatskom premijeru koji će ovih dana, nakon utvrđivanja toksičnosti čitavog jednog područja, arogantno i bešćutno izjaviti kako ni ovaj slučaj višegodišnje sprege mafije i njegove vlasti nije politička tema, ma nije uopće tema, te za opću uzbunu Gospićana optužiti opoziciju, medije i njihovo „histeriziranje“. I da, sve su to izdajnici koji ne vole Hrvatsku. On, Andrej Plenković, doista nije histeričan, on je tek blazirani, banalni, ali opasni zlikovac za čiju će fucking partiju, ne treba sumnjati, opet glasati većina Hrvata, Ličani pogotovo.

I zato je Hrvatska od svog osnutka zapravo vlasništvo jedne toksične partije, smetlarnik s kojim već desetljeće čvrsto rukovodi istinski Neprijatelj naroda. A svaki je Stockmann tek histerični izdajnik.

(Tačno.net)