Adam Broomberg, umjetnik, profesor fotografije i fotograf pokrenuo je pravu lavinu svakojakih, uglavnom, negativnih komentara poziranja Olene Zelenske i njenog muža Vladimira Zelenskog za prestižni magazin Vogue.

Ukoliko zarovite po Broombergovoj stranici vidjećete da je množina linkova posvećena izložbama i akcijama, gdje se prikuplja novac za ukrajinske umjetnike ili se radi o izložbama savremenih ukrajinskih vizualnih umjetnika. Reklo bi se: čovjek baš aktivan na pomoći svojim kolegama u ratnoj nevolji. Vrlo plemenito i za svaku pohvalu.

Ali, kad insan čita njegov fejsbuk post dođe do njegove rečenice kako on nije poklonik Vladmira Putina, iako nakon pročitanog fejsbuk posta možete lako zaključiti suprotno. Broombergov bijes bih lako okarakterisao kao trolovski nebitan izljev frustracija pod uslovom da dotični nije nagrađivan i uspješan umjetnik, te profesor fotografije. Nesumnjivo se on u fotografiju razumije bolje nego potpisnik ovih redova.

Ono u čemu se on ne razumije bolje od mene jeste to što ja imam originalno a ne safari ratno iskustvo, i što sam ja, i što smo mi, upravo ljudi sa fotografija koje ovakvi fotografi žude uhvatiti svojim aparatima. Da bi onda mogli riječima sjebati sve ono dobro što aparatom znaju fotografisati.

Šta to meni daje za pravo da tumačim njegov izljev frustracija na Facebooku, pa daje mi za pravo to što sam pored toga što sam unikatni preživitelj ujedno i umjetnik riječi.

Znam tumačiti, čitati, vidjeti u riječima sve ono što se u njima može samo na sekundu presijati. Uvijek se šokiram kad mi neko počne objašnjavati riječi koje sam upotrijebio, recimo (oprostite za pleonazam), na Twitteru. Kao da na tom nebitnom tvitu nisam potrošio određeno vrijeme i trud. Zlonamjerni nedruže, nedrugarice i ostali negativci: stojim iza svega što sam ikad igdje javno napisao.

Iza svakog zareza, svake tačke. Naravno, i konobari su odlični lingvisti pogotovo ako u BiH naručite tursku kafu. Ljudi ispred granapa su astrolozi, oni kroz grlić pivske flaše od pola litre ili kroz teleskop od bambuče (litra i po) mogu vidjeti sve nebule, koje nijedan teleskop nije vidio. Naš čovjek sve zna, samo mu treba dati priliku da se iskaže.

Tako je Adam Broomberg dobio priliku da se iskaže, iako je po nagradama i izložbama već dobrano iskazan, ali, eto, prohtjelo mu se da ocrni bračni par Zelenski, koji su pozirali za šminkerski magazin Vogue.

U trolovskom stilu kaže dotični da je suludo pozirati ispred aviona u kojem su neki ljudi moguće vjerovatno („presumably died“, piše Adam) poginuli. Etika je trolovima iznimno bitna. Iako se sa ovim „presumably“ pomalo igra Nostradamusa, što nije strašno, ali ono što je strašno je to što je cijeli grad Sarajevo bio apokaliptično-postapokaliptični Diznilend (gledano sa strane) u kojem je u skoro svakoj ulici neko poginuo. Sarajevske i ulice drugih bh. gradova su bile oprane krvlju.

A opet, more svjetskih i domaćih fotografa je na njima svakodnevno radilo fotografije. Kakve veze i sa čim na svijetu ima to što je u nekom avionu neko „presumably died“, osim ako nisi gnjevni trol, a gnjevan si ko zna iz kojeg razloga. Nije moje da to raskopavam, nisam umjetnik nervnih ćelija.
Ne udaram u sve ure.

Među mnogim ratnim fotografkinjama i fotografima u ratnom Sarajevu bila je i autorica ovih „mrskih propagadnih“ fotografija iz Voguea Annie Leibovitz, partnerica Susan Sontag koju je i fotografisala u Sarajevu (unutar ruševina Vijećnice). Ili ikoničnu fotografiju The Kiss u Titovoj ulici, ispred Vječne vatre. Da li su i te fotografije pogrešne, jer su ljudi ginuli tokom paljevine Vijećnice ili u Titovoj ulici od granata?

Da li je tekst Janine di Giovanni „Women under fire“ sa fotografijama Toma Stoddarta u Vogue iz maja 1994. također pogrešan, jer na jednoj fotografiji borkinja za slobodu/policajka pozira ispred izrešetanog izloga na Čengić Vili, gdje je neko vrlo moguće („presumably“) poginuo? Ili bi revnosni trol našao problem u tome što je policajka pozirala u čizmama s visokom petom?

Nije etički pozirati na visokoj peti dok drugdje ljudi ginu, pomislio bi klasičan trol.

Broombergu smeta to što je Leibovitz bračni par Zelenski (na jednoj fotografiji) prikazala kao holivudske superheroje. Navodno se vidi sjaj superherojskih junaka na njihovim licima. Oni hladno i jesu superheroji za ljude poput Adama Broomberga, i ne samo za njega. Tako da je dotični u pravu kada kaže da ih je fotografkinja metnula u takve oreole i fimske sjajeve.

I to je uradila s debelim razlogom. To što je neko oudated ljevičar iz osamdesetih, rusofil i putinista, to je njegov problem. Ako su ti fotografije triger zbog kojeg ćeš izbaciti apsolutno blato i nečist iz sebe, samo naprijed.

A upravo to Broomberg i radi u nastavku fejsbuk žvrljotine. Odjednom počinje pričati kako je cijeli „konflikt“ (misleći valjda na rusku agresiju i krvoločni napad na Ukrajinu bez ikakvog racionalnog razloga, osim onih mitomanskih, iracionalnih i nadrealnih) truo od početka i kako je prikazan crno-bijelo; kao rat Dobra protiv Zla.

Da bi došao do „heteronormativnog patrijarhata“ i toga da Olena Vladimiru omogućava da bude patrijarhalac, i da mu onda time, logično, omogućava da bude krvi žedan rata. Jevrej koji je dobro zamaskiran u nacistu, kako ga vidi ruska propaganda.

Neodoljiva je asocijacija na jednog ovdašnjeg političara zbog kojeg vlasti jedne susjedne zemlje apsolutno pizde. Ruske razloge (za napad na Ukrajinu) smo već bili čuli iz usta Radovana Karadžića, Slobodana Miloševića, Ratka Mladića i sličnih „superheroja“ za ljude poput Petera Handkea i onog lingviste koji je na strani Putina, isto kao što je podržavao i Miloševića. A dotični ratni zločinci su bili uzori i za dosta imbecilnih evropskih ljevičara devedesetih, a presumably i danas.

Uglavnom, Broomberg se demaskirao i to je OK skroz. Moje je da kažem šta o tome mislim, jer imam ono što Broomberg iz Južne Afrike nikad neće imati. Nešto što ti privilegiranost i socijalno okruženje nikad neće moći nadomjestiti. Da je rat u Ukrajini, uostalom kao i svaki drugi rat, raznobojan i nijansiran to je jasno svakom ko je barem i omirisao nešto baruta ili mirisa krvi na bolničkom najlonu.

Lično i personalno (dopustite mi ovaj pleonazam) sam napisao ne jednu knjigu ili tekst o tome kako pripadnici moje vojske pale kuće, ubijaju civile, pljačkaju, pucaju u leševe, ali to nema nikakve veze sa karakterom rata u kojem sam bio; agresijom i genocidom.

Nije rat u Ukrajini crno-bijel, ali je on bojno polje na kojem je vrlo lako biti na pravoj strani i pravoj strani istorije. Na strani onih koji su napadnuti u sred noći krstarećim raketama. Ljudi su se ne svojom voljom probudili u ratnom paklu. To je jako crno-bijela slika.

A uvijek se može naći opravdanje za rusku agresiju onima koji to tako žele vidjeti. Ne bih volio takvu glavu na ramenu ni za jednu sekundu života. Navijam za postratnu pobjedničku fotografiju bračnog para Zelenski na naslovnici Time magazina.

(Radiosarajevo.ba, foto:N1)