Svi ti konobari fašizma ne nadmašuju sebe u veličini zla koje proizvode, nego u nevidljivoj tvari, u sjemenu koje ostavljaju za sobom, u svojoj budućoj djeci.
– Dubravka Ugrešić

Na glasanju vijeća Ujedinjenih macija sljedeće sedmice naći će se Rezolucija o genocidu u Srebrenici. U njoj se, između ostalog, naglašava važnost završetka procesa pronalaženja i identifikacije preostalih žrtava genocida, poziva na nastavak procesuiranja počinilaca genocida, osuđuju svi akti glorifikovanja osuđenih za ratne zločine i genocid, te se pozivaju sve članice UN da čuvaju utvrđene činjenice i razvijajuju posebne programe za njegovanje sjećanja kroz obrazovanje, kako bi se spriječio revizionizam i ponavljanje genocida u budućnosti.

Dakle sve ono što bi normalnom, odnosno iole humanom, čovjeku bila datost i dobra poruka za obračunavanje sa prošlošću radi zdrave budućnosti.

Rezoluciju su, od zemalja regiona, za sada sponzorisale Bosna i Hercegovina, Sjeverna Makedonija, Slovenija i Hrvatska. Vlada Kosova, koje još uvijek nije članica UN-a, takođe podržava rezoluciju.

Jasno ćete primjetiti ko fali. Naravno Srbija i, naravno Crna Gora. Da budem precizniji, Vučićeva Srbija i Vučićeva Crna Gora. U Srbiji odjekuje standardna histerija kako zli globalisti žele da srpski narod proglase genocidnim, mada se genocid u rezoluciji eksplicitno individualizuje. U Crnoj Gori vlada muk.

Iako je Akcija za ljudska prava (HRA), zajedno sa 89 NVO i preko 200 javnih ličnosti, uputila apel Vladi da sponzoriše Rezoluciju – odgovora nema, a sam prijedlog je skinut sa dnevnog reda sjednice Vlade.

Kada je novinar Al Jazeere pitao premijera da li će Vlada biti jedan od sponzora Rezolucije o genocidu u Srebrenici, Spajić je „odgovorio“ da će Vlada “kosponzorisati infrastrukturu u Crnoj Gori”. Kasnije je dodao da ne želi da odgovara na takva pitanja danas, jer je današnja tema infrastrukture bitna za Crnu Goru.

Spajiću izgleda danas nije bitno to što tog 11. jula 1995. godine u Srebrenici strijeljano preko 8300 civila. Nije mu bitno to što se ime glavnog zločinca, Ratka Mladića, i dalje skandira po ulicama, a njegova odvratna glava crta po fasadama. Premijeru Crne Gore nije, makar danas, bitno to što je jedan grad ugašen ubijanjem preko 600 djece kojima se i dan danas ne zna groba, jer su im zločinci razmjestili kosti da se ne bi mogli dostojno sahraniti. Premijeru Crne Gore nije bitno to što se ovaj grad nikad nije oporavio od genocidne tišine. Nije mu ni bitno da ima bazičnu dozu humanisti, ni da državnu politiku distancira od ovog užasa, te stane na pravu stranu istorije.

Vladajuća garnitura „ne želi da se vraća u prošlost“ kada se postavi pitanje kosponzorisanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici, ali će se zato vrlo rado u isti danu vratiti u prošlost da bi dali imena ulicama po ljudima koji su učestvovali u agresiji na Dubrovnik.

Da se ne lažemo, nikad se nije radilo o ekonomiji. Nije se radilo čak ni o potiskivanju istorije i identiteta. Ovi sluganski politikanti itekako njeguju svoju zločinačku kulturu (ne)sjećanja kroz slavljenje velikosrpske imperijalističke politike, nasilja i pokolja.

Kada se radi o prošlosti, bavljenje njom im zavisi isključivo od postavljenog pitanja osuđujemo li ili slavimo zločine? Za njih – slavlje može, ali za osuđivanje danas baš i nije vrijeme.

Dubravka Ugrešić je u tekstu, čiji citat stoji na početku ove kolumne, najveću odgovornost konobara fašizma, Karadžića i Mladića, stavila na njihovu proizvodnju „djece-mutanata“ koji će slaviti zločine sa šajkačama na glavi i tri prsta među usnama. Ova djeca-mutanti će klicati da je Ratko Mladić jedan od njih, da se Sarajevo samo granatiralo, a da se u Srebrenici nije dogodio genocid, te da je to dio „antisrpske“ zavjere.

Walter Benjamin je rekao da čak ni mrtvi neće biti sigurni od neprijatelja, ako on bude pobjednik. A fašizam je vaskrsnuo i ogrnuo se plaštom pobjednika. Sa djecom mutantima poziva na neke nove ratove i nove spaljene džamije i ubijena srca.

Spajić nije dijete-mutant, a ni konobar fašizma. On je niži čin u lancu fašizma: konobar djece-mutanata. Lanac može zatresti samo ako se složi da Crna Gora kosponzoriše Rezoluciju UN o genocidu u Srebrenici.

Mrtvi ne mogu oživjeti, ali njihove smrti mogu dobiti novo značenje samo ako ih oslobodimo stega trenutnog narativa istorijskog revizionizma i sadašnjosti sa kojom ni oni sami ne bi mogli da žive, napisao je Srećko Horvat.

(tekst i foto: CdM)