Zamislite situaciju u kojoj je Udruženje Pokret „Majke enklava Srebrenice i Žepe“ dobilo Nobelovu nagradu za mir 1995. godine kada je u julu izvršen genocid u Srebrenici. Teško bi to bilo zamisliti, jer čak ni 28 godina nakon genocida nijedno udruženje koje se bavi kulturom sjećanja iz BiH nije bilo ni blizu da dobije ovu nagradu. Ne mislim da je Nobelova nagrada vrijedna kako je nekad bila (nakon seksualnih skandala i dodjele nagrade Peteru Handkeu), ali njen ugled u mejnstrim svijetu i dalje ima velikog odjeka, a ni novčani iznos nije za odbaciti.

Nećemo moći nikad zamisliti takvu situaciju, niti će se ona desiti, jer je naš rat ispao iz fokusa, što je i dobro na neki način, ali nije dobro za same žrtve rata, i sve druge posljedice koje ovo društvo trpi. A trpi ih upravo zbog sumanute situacije iz stvarnosti u kojoj zločinci uživaju u slobodi i svakodnevno na ulici sreću svoje žrtve, i rođake ljudi koje su pobili ili mučili. Takvo društvo nikad ne može ostvariti nikakav napredak, bilo ekonomski ili sportski. Nemoguće je na ruinama onog socijalističkog društva izgraditi postratno društvo u kojem je logika svakodnevnog života nadrealna i halucinogena. A baš ovi pridjevi su kod nas izgubili svoje značenje i ne znače ništa. To jest, znače manje od ništa. Mi takvu stvarnost živimo, hodamo u njoj. Nekad je to hodanje bliže ronjenju, jer te stvarnost pritišće sa svih strana kao vodena masa u koji si zaronio tokom kupanja ljeti.

Naša postratna stvarnost nije neko dugačko i prelijepo ljeto. Teško je odrediti godišnje doba ovog svega što se zbiva nakon formalnog završetka rata, koji u zbilji nikad nije ni završio. Bliže je to jeseni i beskrajnoj zimi.

Onda dođe poglavar jedne političke partije i kaže kako nisu bitne tamo neke ledine u entitetu nastalom na genocidu, jer neće biti ljudi koji bi ih mogli uzorati. Nema tih ljudi koji bi ih mogli uzorati još od ljeta 1995. Izgleda da niko tom glavešini nije rekao da se genocid desio davnih dana i da njegova rečenica ima stravično značenje, jedino ako je mislio da smo mi baš svi toliki kreteni, pa ne razumijemo kako je njegovo dodvoravanje negatoru genocida banalan politički ustupak.

Tako se u nas shvata kultura sjećanja, kao put u pakao popločan izrazito lošim namjerama. Jer dati državnu imovinu, na kojoj je počinjen genocid, u ruke i vlasništvo nasljednika onih koji su genocid izvršili, jeste i konačno ostvarenje samog razloga zašto je genocid prvobitno i zamišljen, te ostvaren.

A zamišljen je i ostvaren kao želja za „čistim srpskim teritorijama“ koje bi se onda prisajedinile Velikoj Srbiji. Da bi se ta teritorija „očistila“ neki ljudi su morali biti ubijeni; desetine hiljada nevinih ljudi su bili ubijeni. Od novorođenčadi do ljudi u devetoj deceniji života. Izvršitelji tog zločina (industrijskog reda veličina) nisu nikoga štedili, zato je ova zemlja više kostima zastrta nego što je to nekakvim ćilimom iz pjesme.

Opet je teško zamisliti monstruoznost i bezosjećajnost one metafore o neuzoranim ledinama u entitetu nastalom na toliki širokoj lepezi zločina da to nećemo moći pojmiti do kraja naših života. Metaforu ćemo lako shvatiti, ali zločine nećemo nikada. Prepostavljam da u dotičnoj političkoj stranci ima i ljudi koji imaju drugačije mišljenje od njihovog glavešine (glede neuzoranih ledina), ali je vidljivo iz kosmosa da će na narednim izborima ova stranka izgubiti veliki broj glasača. Naravno, to ovog što je promišljeno izrekao ovakvu glupost neće nimalo tangirati jer je bitno biti četiri naredne godine u fotelji. Zaraditi nekoliko stotina hiljada maraka ili koji milion, žderati i piti na „reprezentaciju“ – to vam je ono kad jedete i pijete u dobrim restoranima a sve plaćaju glupavi građani (mi svi) sa uzoranih i neuzoranih ledina ove zemlje.

Ako nismo mogli zamisliti siuaciju u kojoj će neko udruženje žena, majki, žrtava iz Srebrenice, Podrinja ili Bosanske Krajine biti barem u konkurenciji za Nobelovu nagradu za mir onda znamo da je tu nagradu dobilo jedno udruženje iz Ukrajine, zajedno sa udruženjem iz Rusije. Bratstvo i jedinstvo između agresora i napadnutog je moralo biti ovjenčano skupnom Nobelovom nagradom za mir. Iskreno mi je drago da je tu nagradu dobio Centar za građanske slobode iz Ukrajine, ali sam momentalno pomislio koliko smo mi morali nepravdi da istrpimo i koliko ih još trpimo jer, iz nekih razloga, nismo shvatani Evropljanima, nismo bili dovoljno „bijeli“, ili jednostavno nismo bili dio kršćanske Evrope (šta god to značilo)? Ili smo bili „zamorče“, eksperiment nakon kojeg EU i svjetska zajednica neće više nikad nametati embargo na naoružavanje slabijih strana, jer time samo staju na stranu agresora, odnosno zločinaca. U našem „omanjem“ ratu oni su svi evidentno bili na strani naših neprijatelja. Neki su to krili, neki su se otvoreno time hvalisali.

Ionako niko nema odgovore na pomenuta retorička pitanja. Ona su tu samo da naglase našu nekadašnju krvavu stvarnost, koja danas nije krvava ali ne znači da je manje gorka. Mi, kao preživjeli, kao ‘preživitelji’, kao žrtve, kao ljudi postapokalipse (koja je brzo ispala iz mode) smo jednostavno prebrisani iz evropske istorije, jer mnogi danas papagajski ponavljaju kako je rat u Ukrajini prvi sukob na evropskom tlu nakon Drugog svjetskog rata. Potpuno smo iščezli iz sjećanja, odnešeni kao rukom.

Ostavljeni na „milost“ ljudima koji bi poklanjali krvave neuzorane ledine istim onim koji će, koliko sutra, te iste ledine natapati tuđom krvlju, ne svojom. Da je Rusija pokorila Ukrajinu za dva-tri dana, kako su planirali, mi bismo sada već bili do grla u našem drugom ratu. To se nije dogodilo, ali praviti političke paktove s ljudima koji te vide kao vjersku grupu predviđenu za „konačno rješenje“ (taman ono bilo i samo političko „rješenje“) je, ipak, apsolutna politička glupost i nezrelost. Neke rane ni vrijeme ne može izlječiti, pogotovo političke gafove i lakomislene poteze. Nadam se da ih nećemo morati plaćati onako kako smo plaćali od 1992. do 1995.

(Radio Sarajevo, foto: N1)