Nikad nisam ništa čitao o Mladiću, niti ću, a opet znam sve o njemu i bez toga, jer sam njegovo „dejstovanje“ osjetio na vlastitoj koži. Malo je napisati: koži, kada se radi o cijelom životu, zapravo o cijelim životima, a posebno smrtima cijelih generacija koje je ovaj bivši čovjek, ratni zločinac, odredio i zacementirao svojom biografijom.

Njegovo lice, stav, izgled su utjelovili suštinu velikosrpskog ili samo srpskog fašizma (jednako je užasan i bez pridjeva), svega onoga zbog čega smo nagonski znali da ne smiješ biti uhvaćen na početku rata, niti tokom njegovog toka zarobljen kao vojnik. Njegovo lice je govorilo da milosti neće biti; tako su agresiju i rat i započeli masovnim ubijanjima, silovanjima, mučenjima, konclogorima i protjerivanjima, da se sjetim samo nekih stvari iz cijelog repertoara zla koji su on i njemu slični stvorili.

Ratko Mladić je znao da čini genocid i svejedno ga je sistematski radio od prve do zadnje ratne godine. Nije popuštao ni milimetra, ni sekunde, njegov stav se nije mijenjao od a do ž rata i genocida. Ono što je gore od njega samog jeste to što je on samo vrh ledenog brijega, a ispod, u santi leda koju ne vidimo nalazili su se sitni ratkoi mladići, oni koji su bili šarafi i kotači genocidnog režima, sistema, vlasti, kako god hoćete.

Srpska Republika Bosna i Hercegovina, samoprozvana 1992, od svoje nulte tačke začeta je u genocidu i planskim masovnim ubijanjima kojima je cilj bio promjena etničke slike u BiH, kako bi Srbi ostali u situ, a Bošnjaci, Hrvati, Bosanci, Hercegovci, Krajišnici, muslimani, Muslimani, Ostali, pankeri, rokeri, darkeri, gejevi, lezbijke, narodnjaci, turbofolkeri, ljubitelji šansona, bilo kakvi ljudi, da propadnu kroz ono njegovo čuveno sito na Palama, da kroz njega propadnu u smrt ili etničko čišćenje. Uglavnom, namijenio je da te nema pa ti vidi kako ćeš i šta ćeš.

Glavna figura i arhitekt zla, barem nama koji smo to sve pratili u javnosti, ipak je bio drugi dio holivudske kreature koja se zvala Karadan Maldić; Karadžić je bio sveprisutan i njega smo smatrali uzrokom svog zla i nesreće koji su nam se sručili na glavu. Tek poslije će onaj iz sjene, Maldić, odnosno, Mladić, iskočiti i zauzeti svoje mjesto na krvavom pijedestalu.

Ako mogu reći: fašisti su izabrali dobro lice da ih predstavlja u javnosti, jer naspram njega ni Hitler ni Ernst Roehm nisu djelovali tako da su ti obećavali nestanak s lica zemlje, kao što je to đeneralgovnetovo lice obećavalo počev od aprila 1992. I sve te priče kako je on bio samo oficir JNA i poluga u operativnom sistemu zla padaju u vodu kada se jednostavno zagledaš u to kameno lice. U njemu nećeš vidjeti filozofski ponor na čijem dnu se nalazi mitsko biće Zla, nećeš vidjeti nikakvu metaforu za nepojmljivost i monstruznost, vidjećeš sadistu i ubicu iz komšijske kuće. Banalnost zla nigdje nije vidljivija nego na licu ovog masovnog ubice i prvog među genocidašima. Na šta bi se Karadan, Karadžić sigurno naljutio jer čekamo i njegovu smrt da kucne kad mu bude određeno. Neka ne žuri Karadan tek smo počeli slaviti i uživati Maldićevu smrt.

Kažu da nije lijepo radovati se tuđoj nevolji, i apsolutno su u pravu, ali radovanje tuđoj nevolji (čitaj našoj) u samoj suštini je tog bivšeg ljudskog bića. Od radovanja tuđoj nevolji đeneralgovno je napravio doktrinu u smislu da kad prolazi pored Sarajeva svrati na obronke iznad grada da ubije ponekog civila u gradskom kotlu.

Njegovo crkavanje, krepavanje i skončavanje je otkrilo jednu stvar (nije meni, ali mnogima jeste) da među nama žive i rade i reže isti ljudi kao i đeneralgovno. Dišu među nama, pozdravljaju se, čak se i osmjehuju dok vam prodaju meso ili sir u supermarketu pop naziva u centru grada. Žive na Palama ili gdje već, ali dolaze u Sarajevo da zarađuju za život i Mladić im je mentalna ikona koju imaju u mislima, a za rat im je kriv mudžahedin Alija kojem Drina stalno nosi te mudžahedine svaki dan kao u pjesmi poetskog genocidaša Baje Malog Knindže. Za njega je Dodik rekao da ako hoćete da upoznate dušu Srbina da trebate slušati njegovu muziku i čitati njegove stihove.

Da smo mi ikakvi ljudi, kao što nismo, već danas bi započeli masovni bojkot svih prodavnica i proizvoda koje svojim rukama stvaraju genocidni ljudi, prodaju genocidni trgovci i genocidni prodavači. Pošto se to neće desiti nego će genocidaši nastaviti slagati naš mudžahedinski novac, koji im nije gadljiv kao Alija i njegovi mudžahedini iz pjesme u kojoj su srušili „miran san“.

Taj miran san je život koji smo mi navodno rušili dok su nas odvodili u konclogore, stavljali bijele trake na ruke, palili kuće i gradove i cijele regije; za sve smo to mi krivi samo zato što smo postojali. Naša temeljna krivica je bila to što smo živi. Maldić je imao ulogu da nas iz tog stanja prebaci u podzemni svijet, da se „osveti za bunu na dahije i daruje srpskom narodu“ naše gradove, i naše smrti kao bonus.

Ništa bolje ne opisuje našeg čovjeka u Sarajevu nego slučaj iz jednog znamenitog ugostiteljskog objekta u ovom gradu kada je šefica smjene (Srpkinja iz er-esa) zabranila konobarima da nose cvijet Srebrenice tokom svoje smjene. Kada su se konobari žalili gazdi, on im je rekao da je dotična odlična radnica i pouzdana u svakom momentu, i nije je ni ukorio a kamoli dao otkaz. To je suština glave koja se sama polaže na panj da bude otfikarena. Nije Maldić kriv za to.

Njegova krivica je u tome što je srušio ne samo miran san, nego i živote desetina, stotina hiljada ljudi ove zemlji i šire. Njegovo lice je bila noćna mora svakom normalnom čovjeku tokom rata. On je zlo po sebi, a istovremeno i njegova metafora. Demon je mrtav, ali mi smo živi, i to je naša najveća pobjeda. Živi smo na svojoj zemlji. I odatle nas neće pomjeriti stotinu Karadana, Maldića ni njihovih civilnih kopija Dodika i sličnih.

(Radio Sarajevo, screenshot YT)