Predsjednik Crne Gore, od srca nazvan Jakov Bulatović ili Momir Milatović, i predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, veče su proveli u Beogradu na sajmu vina „Vinska vizija Otvoreni Balkan“. In vino veritas, i ostale otrcane fraze i isprazne kurtoazije su bile šlagvort za ono što je uslijedilo.

Vino je našeg Milatović-Bulatovića, puklo na iskrenost, koja je sve nas pukla na krindž, iliti transfer blama. Naime, u jednom trenutku Jakov stoji ushićeno pored Aleksandra Vučića, i ponaša se kao devetogodišnjak koji priča sa svojim priglupim stricem. Ovaj radi neku bazičnu stvar, ali je dijete fascinirano svojim uzorom i superherojem, te pokušava da mu se dodvori:

JM: Otkud ti toliko znaš o vinima?

AV: Pa to mi je jedini hobi… To i što volim košarku.

JM: Ali, stvarno, nevjerovatno, ono, koliko puno znaš.

AV: A…. muk.

Svako ko prati srbijansku politiku zna da nije lako postiđeti Vučića ulizivanjem. On ima čitavu ekipu oko sebe kojoj je jedini posao upravo to. E pa “naš” Jakov je to uspio. Ostavio je AV-a bez riječi. Nijesmo baš očekivali (?) da će Vučić ostat bez riječi zbog količine servilnosti, a ne zbog protivljenja daljeg uplitanja velikosrpsko politike u državna pitanja Crne Gore, ali što je tu je. I to je nešto.

No, nažalost, veče se nije završilo tu. AV je do samog kraja bio Šojić iz Bele lađe, a JM njegov visokoobrazovani, ali potčinjeni i potlačeni, batler Ćirko. U nekom momentu, Ćirko je pokušao da miri gosn predsednika sa N1, ali ni to nije uspjelo. Kad mu je Ćirko ponudio da se zamijene za mjesta, Šojić mu je odbrusio “Pa si ti došao da nam glumiš UNPROFOR (United Nations Protection Force)… Nećemo da se zamenimo za mesta.” Dok se Ćirko ponovo dječački smijao i odobravao zlostavljanje.

Šlag na tortu je finalna scena naše neozbiljne zbilje, kada Milatović-Bulatović zadaje finalni uliz. Uz naglašavanje da dolazi iz male zemlje, zahvaljuje gosn predsedniku, i izgovara: “Balkan je najljepši kad je otvoren”. Time najavljuje da saga ulaska Crne Gore u Otvoreni Balkan i spajanje granica srpskog sveta nije završena priča. Kulminacija simbolike jedne večeri obojene vinom i patetičnom poniznošću.

Slučajni predsjednik Crne Gore treba da zna da će se iz Beograda kad tad vratit u Podgoricu, a one koji se ulizuju neprijatelju, ne vole ni oni koji su zbog toga uvrijeđeni, a bogami ni sami primaoci ulizivanja. Nikad dobrovoljne sluge neće biti vrijedne obzira svog tlačitelja.

Ta servilnost se može opisati scenom iz prethodno pomenute Bele lađe, đe jedna gospođa vodi razgovor sa Šojićem:

Vi ste gospodinu obećali…

Kom gospodinu?

Pa on je za vas gospodin. pokazuje na batlera

Ćirko?!

Zamoliću vas da ga više ne zovete Ćirko…

Pa kako Ćirka da zovem ako ne Ćirko?

Tako možete da zovete svog ljubimca, ako ga imate.

Pa Ćirko mi je ljubimac.

Kućnog ljubimca.

Pa Ćirko mi je kućni!

Jakove Bulatoviću, žao mi je. Džabe su i Oksford i funkcija predsjednika jedne države, kada ćete za Šojića uvijek biti Ćirko – personalni batler i kućni ljubimac.

(CDM, foto: Gradski portal)