Ove isparane farmerke poljoprivrednog ministra Nedimovića, nisu poniženje za Krivokapića, došao bi on i da ga je Nedimović u gaćama dočekao, sve trčeći. Ovo je ponižavanje države Crne Gore i postavljanje iste na mjesto u nomenklaturi srpskog sveta. A to je taman negdje između poljoprivrede i isparanog veša.
Pročitali ste to, Zdravka Krivokapića, premijera Crne Gore, na aerodromu u Beogradu dočekao je ministar poljoprivrede Branislav Nedimović, u kako se to kaže, neformalnom dres kodu.
Za kafane spremni
Tačnije, najtačnije crnogorskog litijaškog premijera, vrhuška srpskog sveta poslala je u ćošak, da se nauči dobrom vladanju, tako što je Nedimović “za kafane spreman“ dočekao nesretnog Zdravka, kao rođaka iz provincije. Naravski, ovaj vid sado-mazo odnosa nije ništa čudno, niti nepoznato u kanonici srpskog sveta i uvijek zahtijeva obostrani pristanak i zastupništvo u igri. Kao što je poljoprivredni ministar srbijanski zapravo samo produžena ruka, da ne kažem gumena rukavica Vučića i inih tako je i Zdravko svojevoljno, ali i ideološko-litijaški za poniženja zrela jedinka.
A nema veće grehote i sramote, do li one kad plazaš za nekim, a taj neko te postavlja negdje dole južno od svojih leđa, ako me razumijete. No dobro, to što se Krivokapić sve za svoje pare ponižava i unižava u prijestonici srpskog sveta i što čeka hoće li ga i kad primiti Vučić i prvi saf njegovih emisara, nekako bi se prevelo i podvelo, pod sve one “kukavan nam Zdravko“ opcije. A nije da ih nije bilo-od zadnjeg košenja i pobijanja sile teže u Crkvi Srbije, a đe bi drugo, do legendarnih lizanja kašičica opet u Crkvi Srbije, a đe bi drugo. Jer to može samo on, po ličnom uvjerenju “fenomen medicinski“, koga korona ne dotiče. Kažem, širok je dijapazon autodestruktivnog djelovanja Krivokapićevog, koje graniči sa sprdnjom i sažaljenjem.
I negdje je ljudski sažaliti se na njega, jednako kao i na nesretnu predsjednicu entiteta Republika Srpska, Željku Cvijanović, koju je ovih dana u posjeti Poljskoj dočekao- paaa, kako se čini neki vozač aerodromskog traktora.
Velim, sve je to ljudski, za smijeh, podsmijeh, za žaljenje ili čak likovanje i zavisi od vašeg karaktera, preferenci i dokonosti. Zavisi i od političkih i moralnih uzusa, dabome, no ostavimo se mi sad u ovom pasusu takvih nakana. Čuvajmo ih za kasnije.
Poniženje za Crnu Goru
A kasnije je, evo, upravo sad, kad moramo ocijeniti da je Krivokapićeva posjeta Srbiji zapravo poniženje cijele Crne Gore. Jer je Krivokapić takav kakav jeste, a možda je on to i zaboravio u ovom ludilu srpskog histeričnog sveta i dalje predstavnik, najzvaničniji uz predsjednika, te i takve države Crne Gore. Ove poparane farmerice poljoprivrednog ministra Nedimovića, nisu poniženje za Zdravka, došao bi on i da ga je Nedimović u gaćama dočekao, sve trčeći. Ovo je poniženje države Crne Gore i postavljanje iste na mjesto u nomenklaturi srpskog sveta. A to je taman negdje između poljoprivrede i isparanog veša.
Eto tako se oni “gore u Beogradu“, kako se tepa moćnicima srpskim, odnose prema Crnoj Gori. Ali dobro, valjda smo to znali sve ove godine, valjda to znaju svi. To znaju četnici ordinarni i tome se raduju, to znaju ćutolozi kojekakvi što sabiraju i oduzimaju dok gledaju guzici mjesta, znaju i dobri ljudi, kojim je jasno da je na djelu okupacija Crne Gore, a znaju i URA-ši, koji su aminovali Zdravkovo poniženje aerodromsko. Oni ponajbolje znaju!
Dakle, svi sve znaju, samo je pitanje kome godi poniženje Zdravka Krivokapića, a kome poniženje cijele Crne Gore. Pa se čini da je u ovako sklepanoj vladi Krivokapić nebitan čak i ministrima kojim formalno rukovodi, a o ostatku svijeta da i ne govorim. Ali, država Crna Gora je još uvijek, kako vidimo, trn u oku Srbije, trn u oko Vučića i Crkve Srbije, jer da nije ne bi se ovako gordo i skaredno dočekivao premijer susjedne zemlje.
E ako je Zdravko ono što vam fali, kukala vam majka!
A kad je u pitanju srpski ili srpsko-albanski malošengenski svijet, zamislite, samo zamislite Edija Ramu na beogradskom aerodromu, kako ga dočekuje ovaj paorski ministar Nedimović? Ne možete? Dabome da ne možete. To je nemoguće.
I ima li išta gore od skaredne pojave Zdravkove? Ima sigurno, a to je doživljaj srbijanskih intelektualaca, poluintelektualaca, salonskih ljevičara i inih, kako je Zdravko baš prava mjera demokratskog premijera i kako je on “baš ono što fali opozicionoj Srbiji“. E ako je Zdravko ono što vam fali, vodite ga sa sobom na Vračar, samo kukala vam majka narednih makar tri decenije s njim. Ima da vam uvede zilotizam, prije Obradovića i ostali desnih jurišnika Crkve Srbije.
Tako je Zdravko zapravo (p)ostao lakmus papir kroz koji se ogleda i tzv. demokratska Srbija, a koja kasni za odistinskom realnošću i realnim potrebama svog naroda makar tri decenije.
I ostaje nakon svega jedan zaborav, sa gorkim ukusom u ustima. Otiće Zdravko i iz Beograda, otiće i sa svoje premijerske pozicije. Ostaće upamćen kao Zdravko Nejaki, parasrpski poslušnik, koga ni njegov objekt čežnje nije priznavao ni volio. Ali to je nebitno, pravo pitanje je hoće li Crna Gora ići Zdravkovim stopama ili će se probuditi. Lako je, mada neprijatno žaliti jednog čovjeka, ali je teško i ružno žaliti cijelu zemlju, koja srlja u nevoljeno naručje.
Upamet se Crna Goro!