„Vučić se hvali da izvozi oružje Izaelu. Ovdje radi o metku koji ubija palestinsko dijete. O metku koji je prošao kroz carinu Srbije, dobio izvoznu dozvolu i završio u nekom palestinskom djetetu koje se zvalo Amal, ili Hadi, ili Leila. Kao što se nekad zvala djevojčica Samira. Ili Fikret. Ili Nermin. U BiH. Metak je isti, država je ista, ideologija je ista. Srbija! I neka vam je proklet svaki metak koji je završio u tijelu nedužnog djeteta.“

I dok djeca palestinska ginu i umiru pod ruševinama u Gazi, dok porodilje krvare po operacionim stolovima bez struje i vode, dok se bolnice pretvaraju u masovne grobnice, Aleksandar Vučić se ponosno smiješi u intervjuu za Jerusalem Post i kaže: „Ja sam danas jedini u Evropi koji trguje vojnom municijom s Izraelom.“ Ponosan.

Uspravljen. S nakardnim smješkom dželata.

U četiri dana – ne četiri sedmice, ne četiri mjeseca – u četiri dana Srbija je ODMAH isporučila municiju Izraelu. I ne bilo kakve količine municije. Srpski izvoz oružja u Izrael dostigao je 42,3 miliona eura u 2024. godini, prema zajedničkom izvještaju Balkan Insighta i Haaretza (na osnovu carinskih podataka) – trideset puta više nego prethodne godine. Isti je to potpis firmi i proizvođača kao i onog ljeta 1995. u Srebrenici kad se spremalo „konačno rješenje“ za Bošnjake.

I dok civilizirani svijet – pa makar i licemjerno i zakašnjelo – pokušava imenovati genocid u Gazi pravim imenom, jedan čovjek s beogradskom adresom, iz laguma vlasti koji podsjećaju na one ratne magacine iz ’95., ponosno objašnjava kako je Srbija prva koja je „pomogla“. Koja je „uskočila“. Koja je napunila cijevi izraelskih tenkova.

Povezani genocidi, ista logistika

Gledajte dobro te slike: ruke djece koje vire iz ruševina u Rafahu, i sjetite se ruku djece iz Kravice. Pamtite lica bolničara koji bez narkoze šivaju rane na bebama, i ne zaboravite sestre u Potočarima koje su gledale kako im odvode braću. I dok se Izrael izgovara „samoodbranom“, a Vučić „tradicijom prijateljstva“, ostaje samo jedno: logistika genocida i municija genocida su uvijek savršeno iste funkcionalne. I imaju uvijek istu, beogradsku adresu.

Ne radi se ovdje o politici. Ne radi se o geopolitici. Radi se o metku koji ubija dijete. O metku koji je prošao kroz carinu Srbije, dobio izvoznu dozvolu, stavljen u avion, i završio u nekom palestinskom djetetu koje se zvalo Amal, ili Hadi, ili Leila.

Kao što se nekad zvala Samira. Ili Fikret. Ili Nermin.

„Nismo znali.“ A znali ste sve!

Kad jednog dana, možda već sutra, Generalna skupština UN-a zvanično proglasi genocid nad Palestincima, kao što je tek nedavno imala hrabrosti proglasiti genocid u Srebrenici, čućemo opet staru pjesmu iz Srbije „Nismo znali. Nismo bili uključeni. Samo smo izvozili municiju.“

Ali znali ste.

Znali ste da se ubijaju civili.

Znali ste da se porušeni gradovi ne mogu pravdati pojmom „borbe protiv terorizma“.

Znali ste da opskrbljujete vojsku koja više ne razlikuje ni školu, ni džamiju, ni bolnicu.

I uprkos tome, Vučić kaže: „To je (Izrael) naš prijatelj.“

A je li vam i Mladić bio prijatelj? Dabome. I na platnom spisku Republika Srbije.

Jer se ovdje ne radi više o metaforama. Radi se o kontinuitetu. O istom državnom refleksu koji je kamionima slao oružjei municiju u Bratunac. O istim šleperima koji su danas puni „vojne pomoći“ za izraelski režim.

„Srodne nacije“, kaže čovjek. I ne misli na kulturu, na književnost, na ljudska prava. Ne. On misli na pušku. Na metu. Na pogodak. Na rafal.

Srodnost se ovdje mjeri količinom isporučenog baruta. Mjeri se šutnjom o genocidu. Mjeri se time što su vam gradovi puni navodnih izraelskih investicija, dok su vam savjesti prazne.

Zamislite samo: izraelska vojska baca bombe na UN-ove škole, a u pozadini pse čuje zvuk srpske municije. To nije „biznis“. To je saučesništvo. To nije „trgovina“. To je historijsko samoubistvo jednog naroda koji ni nakon sopstvenog genocidnog danka ne želi da nauči.

Kada nestane posljednje dijete

Jednog dana, kada posljednje dijete u Gazi umre pod vašom municijom, Vučiću, reći ćete opet onu vječnu velikosrpsku rečenicu: „Nisam znao.“

Kao što „nije znao“ Milošević.

Kao što „nije znao“ Šešelj.

Kao što „nije znao“ Tadić kad je gledao unatrag.

Kao što „ne zna“ tzv. opozcija.

Kao što „ne zna“ Crkva Srbije.

Ali historija zna.

Ona pamti šifre proizvoda.

Pamti izvoznu deklaraciju.

Pamti datum isporuke.

Pamti šutanje, prezir, bahatost i lažnu neutralnost.

I baš zato će pamtiti Srbiju kao logističku bazu genocida. Prvo u Srebrenici. Sad u Gazi. A sutra? Ko zna gdje. Važno je samo da cijevi ostanu pune. I da se plaćeni rafali isporučuju na vrijeme.

I neka vam je proklet svaki metak koji nije stao u pušku otpora, nego je završio u tijelu nedužnog djeteta.

(Radio Sarajevo/foto: Beta/AP)