Skip to main content

DRAGAN BURSAĆ: Doktor Edo Jaganjac, anđeo Sarajeva i čudo svijeta!

Stav 05. maj 2022.
4 min čitanja

Pruža mi ruku, onu koja je stotine ranjenih ljudi iz pakla i smrti opkoljenog Sarajeva vraćala u život. Eto, to je hirurg Edo Jaganjac – tu ispred mene u Pragu. Kada za nekog kažete da je živa legenda, onda mislite tačno na konkretne ljude. Doktor Edo je baš taj. Arhetip heroja.

Sjedim u kultnoj češkoj biblioteci, čitaonici i okupljalištu. Lastavica se zove, ne trebam ni pisati. Očekujem promociju. Moju promociju, tu na tom svetom mjestu pisane riječi u Zlatnom Pragu.

Trema?

Nemam tremu

Nemam tremu. Gledam par ljudi oko sebe. Nemam tremu, kažem vam; slušam kako ulazi još jedno, dvoje, troje, petoro… Nemam tremu, gledam moju prijateljicu, BiH ambasadoricu u češkoj Martinu Mlinarević, kako vješto “komanduje“ skupom, kako uvodi ljude u biblioteku, zahvaljuje im se što su došli, kako se osmjehuje i upućuje ih gdje će sjesti.

Nemam tremu, a što bih je i imao kad sam navikao na promocije, pa makar bilo i stotinu ljudi. Ili više. Uf, stotinu je ljudi i više. Nemam tremu, trebam se fokusirati na ono svoje. Na “ono svoje” što ću govoriti, a misli mi se počeše miješati. Udaraju jedna o drugu, pa ih sve čujem u neskladu kako mi zuje oko glave.

Susret sa legendom i teorija znojavih dlanova

I onda vidim njega, Edo Jaganjac, valjda najbolji hirurg ovih naših prostora. I da, kad kažem – ovih naših, dobro ste pomislili – i čeških i bosanskih. Doktor Edo Jaganjac, ona legenda ratne hirurugije opkoljenog Sarajeva, čovjek koji je spasio na stotine, hiljade ljudskih života, čovjek čije ime se izgovara stojeći, uspravljenog tijela i svijetlog pogleda, čovjek koji danas živi u Pragu – ide prema meni.

Ispravljam se i pozdravljam stasitog, krupnog čovjeka. Pruža mi ruku, onu koja je ljude iz pakla i koprene smrti vadila i vraćala u život. Eto, to je Edo Jaganjac – tu ispred mene.

Kada za nekog kažete da je živa legenda, onda mislite tačno na konkretne ljude. Edo je baš taj. Hodajući arhetip heroja.

A da, stisak je jak, muški i odrešit. Upoznaje me sa svojom suprugom.

A ja primjećujem nešto što mi se odavno nije desilo. Znojavi mi dlanovi, znojavi kao školarcu koji prvi put izlazi pred razred da izrecituje pjesmicu za koju je bio uvjeren da je zna, makar onda kad je pred majkom u toplini doma deklamovao. Ali valja meni pred Edom koji je vidio SVE kazivati o svojoj prozi.

Jesam li dostojan?

E tako ja sad stojim. Smetoh se i onda čujem samog sebe, a van sebe, kako mu se predstavljam.

A on se nasmija, okuraži me toplim pogledom i kroz glavu mi u tom trenu krenu film:

Edo Jaganjac, to je čovjek-heroj, ratni hirurg, koji je nakon rata nastavio raditi u Pragu u Univerzitetskoj klinici Motol. I ovdje je najbolji, kao i u Sarajevu. To je čovjek, koji je napisao roman, tužnu, strašnu i potresnu storiju Sarajevska princeza o djevojčici koju je operisao, koja je preživjala svu strahotu i koja je trebala živjeti i dalje, ali je zahvaljujuću strašno tromom međunarodnom birokratskom aparatu kasno evakuriana iz opkoljenog Sarajeva i nakon svega… ma znate šta, pročitajte knjigu!

Da, Sarajevska princeza Ede Jaganjca je bila opomena na savjesti Evrope. I da u gradu u kome je par kilometara iznad pisao veliki Franc Kafka i Edo Jaganjac je napisao nešto što potresa ljudsku srž, a tiče se kafkijanstva i svih mogućih procesa. Sarajevska princeza je, čini mi se, 2015. bila najčitanija knjiga u Češkoj. Ne na našem jeziku ili na našim jezicima i ne među dijasporom. Bila je to najčitanija knjiga na češkom među Česima. Nikad nikome to nije uspjelo sa naših prostora.

Eto, to je Edo Jaganjac, gromada koja i nakon rada, a rad je rukama živim i znanjem nepresušnim spasavati ljude.

Moja ruka u njegovoj, moja znojna ruka u ruci spasitelja i spisatelja, doktora Ede Jaganjca, pa se sjetim kako on jednom reče:

“Kada smo glumcu Nerminu Tuliću amputirali noge, rasplakao sam se prvi put. Plakao sam na Nekinom krevetu. U stvari, ridao sam, a Neka je tješio mene umjesto da ja tješim njega. Nale me pozvao i bez riječi mi u ruku gurnuo zgužvani papir iz školske teke. Na njemu su pisaćom mašinom bili napisani stihovi jedne pjesme, o nekom starom hrastu kojem je opalo lišće. Ali, onda dođe proljeće… “

Znam Nermina Tulića, čudo i veličinu od čovjeka, sad upoznajem onog koji mu je život spasio i koga je Nermin tješio.

Nekako sam manji od svega ovoga, kao da ne zaslužujem sve ovo.

Pade mi na pamet i priča Edina kako je ne bi li infuziju napravio kako valja za pacijente u opkoljenom Sarajevu, koristio malog kućnog zeca Bogića Bogićevića, da sve ugodi za ljude. Zec je preživio, a ljudima je infuzija spasila živote.

Sve mi to prolazi kroz glavu, pa se sjetim i onog najvažnijeg:

U prvoj godini opkoljenog Sarajeva je na pet hirurga zbrinuto 10.000 ranjenika. Jedan od tih hiruga-heroja bio je ovaj ispred mene, narodni heroj ja ću ga zvati, doktor Edo Jaganjac.

Ako je hirug Edo Jaganjac autor Sarajevske princeze, onda je on princ Sarajeva. Onda je on čovjek koji je ako ništa skratio debelo spisak ljudi koji su ukopani po sarajevskim ratnim grobljima. Anđeo u mantilu.

A zašto vam ovo pišem?

Ne nikako da bih nahvalio doktora Edu. Malo je sve ovo, a i nisam mu ni rekao da ću pisati. Pišem, jer sam prije promocije svoje knjige, na svevidećem Googleu tražio ime i podatke Ede Jaganjca. Češki, češki i još češkog uz dosta engleskog. Na našem jeziku nekoliko tekstova i priloga. Čast ljudima koji su uprizorili segmente priče o doktoru Edi, ali je sveukupno bezobrazno malo svega toga, našim ljudima dostupno.

I danas, eto, osjetio sam potrebu da ovo podijelim sa vama.

Imamo čovjeka u bijelom, velikom svijetu koji je svjetska zvijezda. Baš tako i ona ljekarska, hirurška i ona književna. Dodao bih ponajprije ljudska.

I onda mi doktor Edo pokaza moju novu knjigu. Kupio ju je i ja treba da se potpišem ovom velikanu. Da mu napišem posvetu. A šta da napišem??? Mali sam ja dam pišem doktoru Jaganjcu posvetu, mislim se. Napisah nešto nemušto, ali onda se desi ono najvažnije – nestade treme moje.

Gledam doktora Edu i kažem sebi, evo o ovome trebam pisati i pričati! Kad ti živa legenda dođe na promociju i posveti ti vrijeme, valjda nešto vrijediš.

PS: Za sve neispričane priče velikih heroja oko nas, za sve ljude koji čine čuda. I najviše za Edu i njegove anđeoske ruke koje vraćaju iz smrti. Za anđela Sarajeva koga upoznah u Pragu.

Znamo li ga?

Ne, nemam više tremu!

(radiosarajevo.ba)