„Kad su došli po 70 hiljada nesrba u Banjaluci, ćutio si! Kad su došli i vodili nevine ljude u logor na Manjači, ćutio si! Kad su ubijali nesrbe, ćutio si! Kad su uništavali džamije, ćutio si. A sad su došli po još jednu manjinu, ti i dalje ćutiš! Ti si sljedeći i nećeš imati to kome reći!“

Sinoć je fašistička rulja napala LGBTQ aktiviste u Banjaluci. Za one koji poznaju Banjaluku, ovo je na žalost, bilo očekivano. Ako postoji išta gore od bubuljičavih eksponenata fašizma koji flašama i kamenjem napadaju aktiviste, makar u moralnom smislu, to je ponašanje policije i Banjalučana, koji su mirno gledali i siledžijama na tacni izručili nevine ljude.

A to nam govori jednu važnu stvar-ne možeš biti na pola čovjek. Ili jesi ljudsko biće koje štiti manjine ili si licemjerni ološ.

Ne možeš biti malo na strani manjina, a negirati genocid. Ne možeš biti ekolog, a podržavati Putina. Ne možeš biti „borac protiv korupcije“ dok si u političkoj koaliciji sa zlotvorima pronacističkim. Ne možeš biti NVO evropejac i imati prijatelje četnike i ustaše.

Ili možeš?

Preciznije, možda smo mogli do sinoć.

A onda će doći po sve nas. Da nam šipkama broje rebra, da nam bokserima razdavanju krtinu oko zglobova i da nam pivskim flašama tretiraju otpor lobanje na usmjereni pritisak. I neće pitati, da li si ekolog, borac protiv korupcije, LGBTQ osoba, da li si NVO aktivista…Samo će udarali, brate mili! I ne, nije ovo počelo 18. marta 2023. nego 4. aprila 1992. kad su četnici napravili barikade po Banjaluci i ozvaničili etničko čišćenje i urbicid.

Sinoć napadnuta novinarka Vanja Stokić kaže:

„Mene su stigli i bacili preko jednog zida, povrijeđen mi je lakat, dok su Ajdinu razbili flašu o glavu. Sve su gledali ljudi iz obližnjih zgrada koji su kada sam se umješala između njih da se sakrijem da bi oni rekli huliganima da ja nisam njihova!“

E vidite, upravo zato nije najveći problem u onih tridesetak huligana, nego u „dobrim građanima“ koji prokazuju, odaju i izručuju ljude. A ti „dobri građani“, e oni su lice i pogonsko gorivo fašizma i oni su, na žalost, lice današnje Banjaluke. Oni su ti koji daju smisao fašizmu, oni su ti koji mu otvaraju vrata i drže ideološki okvir. Bez njih bi onih tridesetak bubuljičavih, krezavih i nesretnih dječaraca bili samo to-bubuljičavi, krezavi i nesretni dječarci, ali uz „tihog građanina“ koji povlađuje sili, dječarci postali prvo huligani pa naci-falange.

Vidite, kao što je „tiha većina“ ćutila na konc-logor na Manjači, kao što je ćutila na rušenje 14 banjalučkih džamija, kao što je mučala na ubijanje Murta Badića, kao što je bila nijema na protjerivanje 70 hiljada nesrba, tako danas ćuti kad treba prebijati neistomišljenike. Ili još gore, ta „tiha većina“ potkazuje, špijunira i izdaje ljude zarad sigurnosti svog prkna.

E tako vam je danas u Banjaluci. Organski fašizam buja, toliko buja da je podrazumijevajuća građanska norma. Toliko buja da se latentni fašisti pecaju u mrežu onih slobodnijih-manifestnih. Evo vam primjera:

Latentni fašisti u noći dok huligani jure aktiviste kao zvijeri po Banjaluci kažu, ali NE NISU SVI BANJALUČANI homofobi, ne treba generalizovati. Na šta im „tiha većina“ odgovara hiljadama komentara-O DA JESMO, UBIJ ZAKOLJI DA PEDER NE POSTOJI!

Pa onda ne treba da čudi saopštenje gradonačelnika Banjaluke Draška Stanivukovića, koji pomnije „tradicionalnu porodicu“, kao „bedem društva“, koji nagovještava uvođenje zakona kojim se NVO svrstava u strane špijune. Kad to pročitate, jasno vam je da su pretučeni aktivisti još i dobro prošli. A dobro su prošli jer su, pazite sad, u svoja 4 zida gledali filmove i družili se. Više ni famozna 4 zida neće biti sigurna i dovoljna.

Banjaluka, ostaje opskurna maketa u kojoj Draško Stanivuković-Mali Dodik i originalni mu ideološki otac Mile igraju igru Dart Vejdera i nesretnog Luka Skajvokera. Banja Luka ostaje proto-naci kasabica, koja kasni za normalnim svijetom decenijama i vjekovima. Ali, mladost kojoj je uzor Stanivuković, ne treba se plašiti za budućnost Dodika.

I eto vidite kako se Lesi, čuj mene četnik uvijek vraća na mjesto zločina, pa u svom karnivorskom piru, kad nema tuđeg mesa, srlja u kanibalizam.

Neko izračuna, a na osnovu novinskih napisa da Banjaluka kasni za Sarajevom 10 godina glede sloboda građanskih i ljudskih, pa slijedom matematike izračuna da će Parada ponosa u gradu na Vrbasu biti održana negdje oko 2030. Samo što tada neće biti grada na Vrbasu-biće to jedna seoska kasabetina, predgrađe predgrađa, digitalni Martićev Knin i analogno Karadžićevo Srpsko Sarajevo u incestuoznom baku, koji je porodio rusku kaljavu gubernijicu na Vrbasu.

A pripadnici LGBTQ pokreta, a novinari, a aktivisti, a NVO sektor? Neće toga biti, ako bude na poziciji sile ovih što batinaju i ovih što im u sebi i na glas aplaudiraju dok prokazuju ljude u nevolji.

Ili!

Ili neće biti njih, ako bude nas.

Sredine, a posebno pregovora sa naci-zlikovcima nema. Pitajte ona mrtva usta što ne govore ili ona živa usta što su pobjegla od ovog zla?!

Kaže mi prijatelj, emocije su mi podijeljene i podržavam svaku manjinu bez „ali“, pa i LGBTQ, samo mi se nekako čini da je tri decenije šutnje, došlo na naplatu. I vjerujem mu.

Stigli su po tebe. A tek je počelo, ni zagrijali se nisu!

(Radiosarajevo.ba)