Dobro je da se sjetimo Kaluđerskog laza. I odamo poštu nevino stradalima. Da osjetimo grižu savjesti, da nikad ne zaboravimo da se to dogodilo u Crnoj Gori. Plemenito je i pokretanje inicijative za podizanje spomen obilježja poginulim u toj bezumnoj operaciji. Ali, još je važnije da osvijetlimo uzroke te tragedije, jer će nas to odvesti do odgovornih i njihovih motiva. Ipak, nijesmo svi u Crnoj Gori imali isti odnos prema izazovima tog vremena, uključujući i događaje na Kaluđerskom lazu, rekao je bivši predsjednik Crne Gore Milo Đukanović odgovarajući na upit CdM-a da kao politički akter tog vremena prokomentariše inicijative koje su se danas čule

“Taj zločin se dogodio u vrijeme rata koji je državno rukovodstvo SRJ povelo protiv NATO. Rata koji je unaprijed bio osuđen na poraz i kasniji gubitak prava Srbije da Kosovo smatra svojom teritorijom. Beograd je želio da pošto-poto uvuče i Crnu Goru u taj rat. Mi smo od prvog dana bili čvrsto protiv. Kada je počelo bombardovanje SRJ obratio sam se javnosti i kazao da je to rat koji je Slobodan Milošević isforsirao da bi na platformi sukoba sa medjunarodnom zajednicom učvrstio svoju vlast u Srbiji. Kazao sam da to nije naš rat, da shodno tome ne prihvatamo proglašeno ratno stanje i vojnu obavezu i da u Crnoj Gori važi radna obaveza”, rekao je Đukanović.

Prema njegovim riječima suočeni sa takvim odlučnim otporom u Beogradu smišljenom scenariju masovne pogibije naših građana režim je povukao za njega logičan potez – zloupotrijebio je Vojsku Jugoslavije.

“Generali II armije i admirali Jugoslovenske ratne mornarice su činili sve da zaplaše i disciplinuju Crnu Goru. Tražili su da oni uređuju program RTVCG, da kontrolišu saobraćaj umjesto policije… Ko se ne sjeća zlokobne poruke tadašnjeg premijera SRJ Momira Bulatovića da će se policija Crne Gore potčiniti VJ ili je neće biti. Ništa im nijesmo prihvatili. Uslijedile su nove prijetnje. Artiljerijske cijevi VJ bile su nedjeljama okrenute ka zgradi Predsjednika Crne Gore. Prije polijetanja vladinog aviona sa aerodroma u Golubovcima uzletjeli bi borbeni avioni da pošalju poruku državnom rukovodstvu što bi im se moglo dogoditi. Kad smo zbog toga odlučili da polijećemo iz Dubrovnika pokušali su da onemoguće prolaz koloni vladinih automobila na izlasku iz Cetinja i u Kumboru. Na sve te bedastoće imali su nedvodmislen i dostojanstven odgovor državnih organa Crne Gore. Nažalost, u napetoj atmosferi odnosa između dvije oružane formacije – Policije Crne Gore i Vojske Jugoslavije bilo je i ljudskih žrtava”, podsjetio je Đukanović.

On naglašava da je taj pokušaj zavođenja reda u Crnoj Gori imao zdušnu podršku prosrpskih političkih partija, na čelu sa tada najmoćnijom među njima – SNP.

“Nije im bila dovoljna zloupotreba VJ, već su inicirali i obezbijedili formiranje dodatne formacije – tzv. 7. bataljona Vojne poliicije VJ”, kazao je Đukanović.

Suštinski, dodao je Đukanović, to je bila paravojna formacija koju su činili politički aktivisti SNP i drugih srpskih partija.

“Neobučeni i nekontrolisani ljudi pod plaštom Vojske Jugoslavije dali su na volju svojim najnegativnijim strastima prema Crnoj Gori i njenoj vlasti”, napomenuo je on.

I danas su, upozorio je Đukanović, na političkoj sceni Crne Gore ljudi koji su organizovali tu paravojsku i regrutovali podobne ljude za njen sastav.

“To je bila i ostala najveća sramota u istoriji političkog života naše države. Ostalo je zapamćeno i da su funkcioneri SNP iz Bara pucali na NATO avijaciju sa krovova zgrada ne bi li je isporovocirali da bombarduje Crnu Goru. Što i nas ne gađate – nijesmo gubavi, čuvena je poruka takvih patriota iz tog vremena. Nažalost, ne bi me iznenadilo da se neki od njih i dalje ponose svojom sramotom. U takvoj atmosferi se dogodio Kaluđerski laz. Čitam danas u medijima da nije jasno zašto su tog dana pripadnici rezervnog sastava brigade VJ u Beranama zapucali na nenaoružane izbjelice, na žene i djecu. Zašto su ubili 22 osobe i ranili njih sedam”, ističe on.

Kome to još nije jasno?, upitao je Đukanović.

Naglašava da iz istih razloga iz kojih i danas rade sve da naude nacionalnim interesima Crne Gore kad god nijesu po volji Srbije.

“Trebalo je tada narušiti primjerne međunacionalne odnose u Crnoj Gori; poremetiti naše prijateljstvo sa susjedima, u ovom slučaju sa Kosovom, iz kojeg je oko 100.000 ljudi tih dana našlo utočište u Crnoj Gori; trebalo je bombama razoriti Crnu Goru da bi se manje uočile posledice tragično pogrešne politike zvaničnog Beograda. Kao i danas što treba zaustaviti Crnu Goru na putu ka EU. Da se ne bi vidjelo da se Srbija ne kreće u tom pravcu – zato što neće. Lakše je to prikriti ako se niko ne pomjera ka EU, a posebno nije dobro ako napreduje Crna Gora”, rekao je Đukanović za CdM.

On poručuje – prestanimo da budemo zapitani nad očiglednim.

“I tada je odgovorna, patriotska, civilizovana Crna Gora odreagovala primjereno. Tadašnji Predsjednik Vlade g-din Vujanović i ja poslali smo svog predstavnika na Kaluđerski laz. Bio je to dr Dragiša Burzan, potpredsjednik Vlade. Obavio je i taj zadatak kao i svaki drugi, ljudski, dostojanstveno i profesionalno, uz iskreno saosjećanje sa porodicama stradalih. Prepoznali su to i nevoljnici sa Kosova i to je posebno doprinijelo da su i danas odnosi između naših država zasnovani na punom povjerenju. Siguran sam da ih ni ove nepogode kroz koje prolazi Crna Gore prethodne gotovo četiri godine ne mogu ugroziti”, zaključio je Đukanović.

NVO iz Crne Gore pozvale državu da obezbijedi pravdu za žrtve zločina iz 1999.

Povodom 25 godina od ratnog zločina u Kaluđerskom lazu, iz Centra za građansko obrazovanje (CGO) su pozvali institucije Crne Gore da obezbijede pravdu za žrtve i njihove porodice, a društvo da njeguje kulturu sjećanja na nevine žrtve.

U Kaluđerskom lazu, blizu Rožaja na sjeveru Crne Gore, su 18.aprila 1999. pripadnici Vojske Jugoslavije ubili su šest i ranili pet osoba, piše u optužnici Vrhovnog državnog tužilaštva podsjeća CGO.

U naredna tri dana, na više lokacija, ubijeno je još 11 lica.

Prema Akciji za ljudska prava, na ovom području je ubijeno 22, a ranjeno sedam civila.

Sve žrtve su bile izbjegle sa ratom zahvaćenog Kosova, albanske nacionalnosti. Među njima je bilo maloljetnih lica, žena i starijih osoba.

Bilo je to u vrijeme NATO intervencije, koja je počela 24.marta 1999.kako bi se sprečio egzodus albanskog stanovništva sa Kosova, zbog terora srpskih vojnih i policijskih snaga.

Vrhovno državno tužilaštvo (VDT) Crne Gore je 2008. taj zločin kvalifikovalo kao ratni zločin i podiglo je optužnicu protiv penzionisanog pukovnika Predraga Strugara i još sedam pripadnika Vojske Jugoslavije, ali su nakon sedam godina svi oslobođeni.

Optužnica ih je teretila da su, kršeći pravila međunarodnog prava, nečovječno postupili prema civilnom stanovništvu, dok ih Apelacioni sud oslobodio zbog nedostatka dokaza.

Iz Akcije za ljudska prava su saopštili da očekuju od VDT da preispita procesuiranje zločina, da Vlada nađe način da se žrtve obeštete, te da se žrtvama u Kaluđerskom lazu podigne spomenik.

Za podizanje spomen obilježja žrtvama se založio i predsjednik Crne Gore Jakov Milatović, koji je takođe apelovao na nadležne da ne odustanu od utvrđivanja potpune istine i odgovornosti počinilaca.

U CGO navode da su ubijeni u Crnu Goru došli bježeći od rata, nasilja i progona, što ukazuje da je zločin motivisan isključivo etničkim razlozima.

„Većina izbjeglih je sigurno ušla u Crnu Goru, ali je u nekoliko slučajeva Vojska Jugoslavije pucala na kolone izbjeglica u zoni odgovornosti Podgoričkog korpusa, što je rezultiralo sa više mrtvih tokom dužeg vremenskog perioda na graničnom području opštine Rožaje“, navodi se u studiji slučaja Kaluđerski laz koju je objavio CGO.

I u analizi Akcije za ljudska prava se navodi da je rožajski kraj predstavljao spas za izbjeglice sa Kosova.

„Mještanin Kaluđerskog laza, Brahim Ljaljić, čiji je sin ranjen u napadu vojske na civile, svjedočio je da su svakodnevno, oko 20 dana prije pucnjave, kroz Kaluđerski laz prolazile kolone izbjeglica sa Kosova – civili, žene, djeca i starci. Prolazili su putem preko mosta na Crnji, blizu vojnika gdje se dogodila pogibija. Niko od vojnika nije dirao izbjeglice sve do 18. aprila“.

Tokom NATO bombardovanja SR Jugoslavije, od marta do juna 1999. godine, sa prostora Kosova je u Crnu Goru ušlo oko 100.000 izbjeglica.

U Izvještaju Evropske komisije objavljenom krajem 2023.godine se konstatuje da su rezultati Crne Gore u krivičnom gonjenju ratnih zločina ograničeni.

Navodi se da tokom te i prethodne godine nije bilo novih optužnica, a da je Specijalno tužilaštvo obradilo dvanaest predmeta ratnih zločina, od čega je devet u fazi istrage, a za jedan je suđenje u toku.

Navodi se da je i dalje aktivna potraga za 51 nestalim licem tokom ratnih dešavanja devedesetih godina.

(CdM, RSE, Foto: Antena M)