Skip to main content

DAVOR GJENERO: Što Balkanu donosi naredna godina – Pravih je pitanja tek nekoliko

Stav 25. дец 2022.
7 min čitanja

Kad su 24. ožujka 1999. godine poletjeli NATO-vi avioni iz baze u Avianu, kako bi zaustavili agresiju Miloševićeva režima na Kosovu i spriječili rizik ponavljanja genocida, ovog puta nad kosovskim Albancima, tog je trenutka turistička sezona u Hrvatskoj bila završena i prije nego što je počela. Europa je cijeli prostor bivše Jugoslavije vidjela kao jedinstven, kao prostor visokog rizika.

Iako je očito da je socijalna dinamika, što ju je režim Aleksandra Vučića pokrenuo na sjeveru Kosova silno nalik onome što je Vučićev učitelj Milošević radio 1990-91. u Hrvatskoj, a 1992. u Bosni i Hercegovini, te iako režimski „izvođači radova” dolaze iz istog miljea obavještajnog podzemlja i kriminalnog taloga, danas se u Hrvatskoj na to što se događa gleda kao na nešto daleko i egzotično.

Mediji procese prate površno, nitko u tome ne vidi nikakvu opasnost za Hrvatsku, a Putinova agresija na Ukrajinu u daleko se većoj mjeri osjeća kao nešto što izravno pogađa i ugrožava Hrvatsku, nego li kaos što ga u susjedstvu stvara režim iz Beograda.

Makedonska vrlina i potencijal Slovenije

Vrlo je jasno zašto je tome tako. Uostalom, odgovor možemo nazrijeti i iz činjenice da je 1999. Slovenija bila daleko manje pogođena nestabilnošću nego li ostale države na prostoru bivše Jugoslavije. Razlog tome bio je isti onaj koji danas Hrvatsku čini zaštićenom od Vučićeva kaosa – europeizacija.

Već je tada Slovenija prodrla u „Delorove krugove” i o njoj se razmatralo kao o potencijalnoj članici EU, a danas, dok se kaos koji stvara agresivni režim u Beogradu postepeno zaoštrava, lako možemo očitati to kako ideja europske integracije kao mirovnoga procesa i danas funkcionira. Naime, što je država čvršće uključena u proces europske integracije, manje je izložena nestabilnostima kakve stvaraju agresivni nacionalistički režimi.

Iako je silno blizu prostoru na kojem prijeti zaoštravanje konflikta, Sjeverna Makedonija ne pokazuje nikakve znake ugroženosti od širenja sukoba na njen prostor. Posve je jasno zašto. Odgovor nije čak niti u tome što je ta država konačno dobila status kandidata za članstvo i što postoji relevantna politička volja unutar EU da joj se omogući i stvarno pokretanje institucionalnoga dijaloga, stvarni početak pristupnih pregovora.

Ključ njene vrline je u kolovozu daleke 2001. godine, kad je sklopljen Ohridski mirovni sporazum. Tada je Makedonija pokazala da je prihvatila temelj europske mirovne filozofije – granice su nepromjenjive, valja dijeliti vlast, a ne teritorij. Podjela društvene moći između dvije nacionalne zajednice dominantne u Makedoniji/Sjevernoj Makedoniji pokazala se vitalnom sad već više od 20 godina, a unatoč tome što je u jednom razdoblju Makedonija zapala u ozbiljnu europeizacijsku krizu, kad su javne vlasti na grčku blokadu odgovorile posizanjem za „kvazihelenizmom”, temeljni europejski odnos u Makedoniji nije dolazio u pitanje.

Zato i ne treba smatrati da je realno kako bi režim u Beogradu (koji je još nedavno, u travnju 2017, sudjelovao u uroti usmjerenoj na sprečavanje uspostave proeuropske administracije u Makedoniji) mogao krizu preliti s Kosova i na makedonski prostor.

Crna Gora izgubila momentum

Drukčije je s Crnom Gorom, i to ponovno samo zato što je ta država izgubila europeizacijiski momentum, što ga je imala do izbora u kolovozu 2020. godine. Tada je uspostavljena minimalna parlamentarna većina, što ju je činila koalicija triju kolona, koje su sve tri na ovaj ili onaj način pod kontrolom režima u Beogradu, a nove su vlasti zaustavile europeizaciju, dovele u pitanje euroatlantski identitet Crne Gore i započele razaranje državnih institucija.

Isti su cilj imali neizbor sudaca Ustavnog suda i uvođenje u sigurnosni sustav države ljudi koji su već prije bili osuđivani za špijunažu u korist Rusije. Finale udara na institucije nije bilo Abazovićevo potpisivanje Temeljnog ugovora s institucijom što je crnogorski konstitucionalisti sustavno nazivaju Crkvom Srbije, što je bio udar na nacionalni kulturni identitet, nego njegov ples na rubu državnog udara, kad je u Skupštini nametnuo pokušaj derogiranja ustavnih ovlasti predsjednika Republike zakonom usvojenim običnom većinom.

Predsjednik Republike jedina je funkcionalna institucija u Crnoj Gori, jer Ustavni sud ne postoji, Skupština ne može donijeti niti jednu „pozitivnu” odluku, a Vlada nema niti naznake političkog legitimiteta. Vlasti to ne rade slučajno, jer je prezir prema crnogorskoj državnosti jedino što povezuje tri koalicijske kolone.

Kad se državu pretvori u teritorij bez zajedničke političke volje, kad se zatre ideja integracije u širi stabilni ekonomski, politički, društveni prostor mira, stabilnosti i održivog ravnomjernog razvoja ravnopravnih državnih subjekata, ništa destruktivno više nije problem.

Bosanskohercegovački pesimizam

I na kraju, ali ne manje važno, gdje je tu u balkanskim odnosima Bosna i Hercegovina? Kroz desetljeća nakon rata navikli smo se da diskursom o BiH prevladava pesimizam. Naučili smo i to da političke klase ne obavljaju svoj posao, da nisu dorasle sklapati kompromise, dogovarati se, da ne gledaju na zajedničku državu kao na vrijednost koja je veća od pukog zbroja triju nacionalnih identiteta, koji prevladavajuće obilježavaju BiH.

Ipak, dvije su se važne stvari dogodile u BiH u nedavnom razdoblju. Kao prvo, BiH je dobila status kandidata za članstvo u EU, neki kažu „na pravdi Boga”, iako nije ispunila za to predviđene kriterije, a drugi tvrde da je taj status dobila, kad već nije zbog svoje tragedije devedesetih, onda zbog sadašnje tragedije u Ukrajini. Druga je prijelomnica činjenica da su održani opći izbori, da je objavljena Schmidtova zakonska i ustavna intervencija koja osigurava stabilnost izbora Doma naroda i otklanja manevarski prostor blokada sustava.

Naravno, u BiH ništa ne ide glatko, pa tako uspostavljanje institucija prati više „čaša žući”, od ugrađivanja suspektnih ljudi pod sankcijama u zajedničke institucije, do opasnih kompromisa zapostavljanja euroatlantskog identiteta u programskim dokumentima budućeg Vijeća ministara BiH. Neizvjesnost koja će BiH pratiti u idućoj godini, prije svega, vezana je uz pitanje do koje će mjere akteri s obavezama prema Putinovom totalitarnom režimu (dakle, prije svega oni povezani s Miloradom Dodikom, ali isto važi i za one povezane s Draganom Čovićem) u narednom razdoblju kompromitirati bosansko -hercegovačku europeizaciju.

Sreća za BiH prije svega je u tome što je unutar EU prevladalo uvjerenje da se Unija mora vratiti na vrijednosti Britansko-njemačke inicijative iz 2014, odnosno prije toga na projekt Taylormade pristupa Bosni i Hercegovini. Dakle, ako ne ide kroz vrata, zahvaljujući radu bosansko-hercegovačkih političkih klasa, Europska unija mora ovu državu u europsku integraciju uvući „kroz prozor”, i to uz pomoć civilnog društva, akademske zajednice i medija, koji imaju europeizacijske potencijale.

Jedino važno, dakle, ostaje da javne vlasti budu ograničene i kontrolirane, kad već ne pridonose javnom dobru koliko bi trebalo, da barem na stvaraju štetu.

Opasnost prognoziranja

U socijalnim znanostima i društvenim analizama nema rizičnijeg posla od davanja prognoza, pokušaja najavljivanja procesa koji će se odvijati u narednom razdoblju. Jedan je razlog tome što su društveni i politički procesi jednadžbe s ogromnim brojem nepoznanica, a drugi je to što pokušaj „prekognicizma” može pokazati ograničenost uvida i znanja onih koji pokušavaju predviđati budućnost.

Akademik Vladimir Ibler, nestor hrvatske međunarodno – pravne znanosti, uvijek je svojim mladim suradnicima govorio da se ne daju nagovoriti da u pravu ili politici bilo što prognoziraju. Koliko je stari profesor bio u pravu, pokazuje sramota kojoj su se izložili članovi SANU, pisci Memoranduma, koji je, doduše, postao matricom političkog djelovanja Miloševićeva režima, a na neki način je živ i danas, u djelima režima Aleksandra Vučića i posredstvom famoznog Memoranduma II, koji se ovog puta nisu odvažili publicirati.

Sramotno za navodnu elitu znanosti i kulture u Srbiji nisu bile samo vrijednosti na kojima je bio zasnovan njihov „programatski dokument”, nego sa stručnog stanovišta daleko više činjenica da se pokazalo kako ti navodni znanstvenici ne korespondiraju sa (univerzalnom) znanošću i kako nisu razumjeli temeljne procese koji su se odvijali u vrijeme dok su oni stvarali „nacionalni program”. Zasnivali su ga na rigidnom komunističkom unitarističkom etatizmu, a istovremeno se u cijeloj Srednjoj i Istočnoj Europi rigidni komunistički poredak urušavao u prah i pepeo.

Vučićeva pozicija izazivanja kaosa na Balkanu sliči, vrijednosno i motivacijski, onoj Miloševićevoj, a kao ni Milošević, niti Vučić ne razumije temeljna načela europske integracije, a ono što o tome zna, kao i Putinu, iskreno mu se gadi.

Putinova agresija na Ukrajinu metodološki je razjasnila odnose: danas možete biti ili za princip europske integracije kao mirovnog pokreta, ili za neku od varijenti „Ruskoga sveta”, bilo Putinovu izvornu, bili Vučićevu inačicu „svih Srba pod njegovim jedinstvenim vodstvom”, ili pak za neki drugi više ili manje otvoreni „velikodržavni” projekt „ispravljanja starih nepravdi”. Opredjeljivanjem za Europu ili protiv nje, opredjeljujete se ili za svijetlu ili za mračnu stranu povijesti.

Vučićeva ‘miloševićevska epopeja’

Ako je ova nova postagresijska paradigma već u 2022. postala dominantnom, možemo pretpostaviti da će u narednoj godini biti samo zaoštrena. Ono što Vučić trenutno radi, stvarajući kaos na Balkanu, između ostaloga je i pokušaj prikrivanja vlastitoga političkog identiteta i opredjeljenja.

Otkako je pokrenuo novu „miloševićevsku epopeju” na Kosovu, manje se postavlja pitanje o tome hoće li se i kad Srbija pridružiti zajedničkoj europskoj politici prema agresorskom Putinovom režimu. Doduše, kao što trenutno Unija ne zaoštrava pitanje o tome kad će te srbijanske sankcije Rusiji, tako se i manje govori o suspenziji njenog pristupnog procesa, kojeg, uostalom ionako već godinama nema.

Europska politika griješila je u odnosu prema Miloševiću, kad je njegovoj „Jugoslaviji” prijetila ukidanjem pristupnih šansi, kao da je Miloševiću bilo stalo do Europske unije. Vučiću je do europske integracije stalo točno toliko koliko i Miloševiću, jer ako nešto zna, zna to da bi za njega i njegov režim europeizacija Srbije bila suicidalna. Bez korupcije, oslanjanja na mafijske strukture u vladavini, bez monopola vlasti i nasuprot slobodnim medijima i autonomnom građanskom društvu Vučićev režim ne može funkcionirati.

Uz sve svoje mane Slovenija i Hrvatska jasno pokazuju susjednim državama da se europeizacija isplati, a da ona nije samo rast standarda i jačanje ekonomije. Kad se devijacije dogode, Europska unije je i mehanizam ograničavanja, ako već ne i sprečavanja pojave „ludih rimskih careva”. Nakon serije loših godina, tako, Slovenija u iduću ulazi sa snažnim liberalno – demokratskim kabinetom premijera Roberta Goloba, koji ima i velike europeizacijske ambicije u odnosu na Balkan.

Doduše, ni tamo slika nije idilična, pa je na predsjedničkim izborima Slovenija dobila predsjednicu Republike, koja je svojevrstan simbol slovenskog crony kapitalizma. Unatoč napetostima koje valja očekivati, one neće biti niti nalik na one koje se odvijaju između hrvatske proeuropske vlade i proruskog predsjednika republike.

Ipak, unatoč složenoj unutarnjoj dinamici, vlada uspijeva Hrvatsku gurati prema središtu europske integracije, a u novu godinu Hrvatska ulazi, s mnogo simbolike, s dva golema iskoraka – pristupanjem Schengenskoj zoni i Europskom monetarnom prostoru, čime se dramatično smanjuju neizvjesnosti u hrvatskom društvu.

Jasne poruke ostatku ex Jugoslavije

Slovenska i hrvatska poruka ostatku bivše Jugoslavije je jasna: čim je više europeizacije i integracije s Unijom, tim je više i sigurnosti i smanjenja neizvjesnosti za građane ovih država. Sve ostalo je pitanje izbora. Najjasniji je izbor što ga pokazuju makedonski građani, ali i njihove političke elite.

Manje su jasni, ali svejedno u zoni proeuropskog stava, građani BiH, a nažalost to ne možemo trenutno reći niti za Srbiju, niti za Crnu Goru. Crna Gora je podijeljena, kao nekoć na zelenaše i bjelaše, sada na konstitucionaliste i zagovornike vazalnog odnosa prema Rusiji i Srbiji. Problem je i u tome što opcija koja trenutno ima minimalnu parlamentarnu većinu ne dozvoljava da se kriza razriješi na jedini način na koji se krize rješavaju u demokratskim porecima – izborima.

Socijalna dinamika pokrenuta na sjeveru Kosova, pak, blokira istovremeno i Srbiju i Kosovo – Kosovo, da počne integrirati sve svoje građane i uspostavljati se kao država u pravom smislu riječi, a Srbiju da odgovori na ključna pitanja svog budućeg opredjeljenja, a ono se trenutno prelama kroz samo jedno pitanje svih pitanja – kad će sankcije Rusiji.

(Al Jazeera, Foto: N1)