Bilo je koliko hoćeš slika koje su bolje od riječi definisale agendu pobjednika na izborima održanim prije ravno dvije godine, ali nema potrebe za prisjećanjem kad još visi transparent dobrodošlice patrijarhu Porfiriju u „srpsku Boku“. Sve bitno dalo se iščitati sa toga platna, iz načina na koji je dočekan poglavar Crkve Srbije i onoga što je taj gost/domaćin kazao i uradio.

„Srpska“ Crna Gora, to je ona Crna Gora iz nedorečene prijetnje da ćemo se na nju „morati navići“. Da je Boka „srpska“ već je više puta javno izrekao vodeći intelektualac svetosavskog primorja i istoričar iz hobija Marko Bato Carević. Realno, pobjednik tranzicije pod DPS-om i viner izbora sa DF-om bio je iskreni glas mnogo više glava nego što ih je podržalo koaliciju ZBCG. I vikend-voznesenje u zalivu svjedoči da se krug onih koji su ishod parlamentarnih izbora doživjeli kao povratak Crne Gore u orbitu Srbije nije se završavao na granicama najmoćnije od tri liste, preko kojih je Moskva (via Beograd) pokušala da kidnapuje državu članicu NATO.

Zar transparent sa „srpskom Bokom“ nije istaknut u Herceg Novom, gradu kojim vlada koalicija predvođena Demokratskom CG. Kad slušate Aleksu Bečića u intervjuima i skupštinskim nastupima, kad ga čujete kako zamišljene protivnike razgoni na buljuke i začikuje ima li koga da je veći Crnogorac od njega, strah vas obuzme da će, ako nas ko napadne, predsjednik Demokrata iste sekunde krenuti prsima na neprijateljske cijevi.

Ali, kad se iskušenije zbude, Aleksa ćuti kao zaliven dok komunalci grada na čijem je čelu njegov partijski štih Stevan Katić, postavljaju transparent koji negira teritoraijalni integritet Crne Gore. Eto slike razlike odnosa Demokrata prema Crnoj Gori na riječima i na djelu. Petparačko patriotsko busanje u prsa crnogorska očas se pretvori u podvijanje repa i držanje jezika za zubima.

Da nijeste, možda, čuli „paloma“ (marka maramica) premijera da je povodom ove provokacije zucnuo riječ u odbranu građanske Crne Gore. Jer, saglasićete se, ako je Boka srpska, u njoj Crnogorcima, Hrvatima i ostalima nesrbima mjesta nema. Ne, taj mali (nema veze s centimetrima), funkcije nedostojni čovjek nema petlje da reaguje ni na ovakav izazov. Niti će imati srama da opet prepozna „elemente fašizma“ u ovom i sličnim tekstovima. Pa će opet da pjeni što ga se naziva slugom Beograda.

A njegova potpredsjednica, u Vladi i stranci, ne vidi balvan-transparent u oku svom, nego se potresla zbog otkazivanja Europrajda u Beogradu. Što njenom prozapadnom predsjedniku ne smeta da večera sa komandantom snaga koje bi „i oružjem da ga imaju“ djejstvovale po LGBT osobama. Ima li pilota u Abazovićevom helikopteru ili su komande u rukama nekoga iz medijske kuće za koju se u zrakomlatu vazda nađe mjesto?

Da ne bude zabune, poenta nije u konstatovanju mizernosti, snishodljivosti, neprincipijelnosti, kukavičluku, lažljivosti, zatucanosti, anticrnogorstvu i antievropejstvu naših državnih i lokalnih lidera. Poenta je u zatiranju Crne Gore kao građanske i prozapadne države i njenom pretvaranju u srpski feud sa svetosavskim fanaticima kao kreatorima načina života i sistema vrijednosti – od velike i male metanije, do Mace Vukojičića i Ratka Mladića. To je tekovina 30. avgusta, na koji su i dalje jednako ponosni frontovci, demokrate, uraši i ostali.

Crna Gora je prije dvije godine morala pasti u mizerne ruke da bi srpski patrijarh danas mogao po njoj da hodi kao imperijalni posjednik, bez obaveze da pokaže pristojnost i poštovanje. Upravo tako je juče, a i svaki put dosad, gazio Bokom Porfirije Perić. Nije mu na um palo da azginoj „srpskoj omladini“ skrene pažnju kako nijesu sami u zalivu čija ga je ljepota očarala. Dok u Srbiji izigrava rokera, a po Zagrebu snishodljivo meluni o diskretnoj ljubavi između njega i Hrvatske, u Crnoj Gori se ponaša kao politički namjesnik maskiran u duhovnika. Padobranac, očito, zna da prebroji protivničke divizije i sukladno tome se ponaša.

Primijetite i da Porfirije svoju moć ne demonstrira samo nad degutantnim nosiocima državne i lokalne vlasti! On odabirom onih koje će pripustiti da mu celivaju ruku pokazuje trenutni rejting srpskih političara iz Crne Gore. Rejting, dakako, pred Aleksandrom Vučićem, koji poglavara Crkve Srbije koristi kao sredstvo za pokazivanje političke milosti Beograda prema GP URA i SNP. Za one kojima toga dana nije bilo mjesta u manastiru Savina (veze nema sa svetim Savom srpskim, koliko ima li sa pokojnim Dezmondom Tutuom) dobro je došao i Manastir Morača.

Poenta, naravno, nije u nezadovoljstvu što je patrijarh srpski došao u Crnu Goru. Poenta je u činjenici da je došao kao osioni gazda, drznik koji pozivanjem persone non grata (tzv. ambasadora Vladimira Božovića) na druženje poručuje da nema zere poštovanja prema državi Crnoj Gori.

A i zašto bi imao, kad ga za takav odnos prema ovoj državi njen predsjednik Vlade čašćava večerom, pitaće se neko? Pa zato što osobu sa hrišćanskim i(li) građanskim vrlinama tuđe posrnuće ne oslobađa obaveze da se ponaša civilizovano. Ako je naivno očekivati od Porfirija poniznost na koju ga obavezuje vjera i zahvalnost kao univerzalni etički standard, makar ne bi smio biti licemjer kome iz usta ispadaju kolači, a iz očiju kulja zlo.

Kad smo kod zahvalnosti – dominantno su kapitalni primjerci nezahvalnika okruživali prvosveštenika Prla, dok je tiho otpisivao Crnu Goru. Pravi Novljani vele da su za patrijarhom išli i o odbrani „srpskih“ svetinja u Boki mantali oni koji su pokazali najviši stepen nespremnosti da to urade u svojim zavičajima, u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu.

Desetine hiljada takvih je Crna Gora primila milosrdno, kad im je bilo najteže dala im hljeb i krov nad glavom. Odužili su joj se tako što joj sa strašću i mržnjom ruše državne temelje. Patrijarh ih ne uči da to nije ljudski, ni hrišćanski, nego im šifrovano blagosilja naum i obezbjeđuje logistiku. Nema suštinske razlike između nepoštovanja koje patrijarh Perić i Crkva Srbije pokazuju prema crnogorskoj državi i naciji, i onoga koje Pink pokazuje prema tragediji na Cetinju.

I to je tekovina 30. avgusta. Podstrekavanje na nezahvalnost, blagosiljanje rađenja o glavi državi koja ti je pružila utočište. Ukratko – vrijednosti koje su Crnu Goru održale vjekovima okrenute su naglavačke, da bi, kao kroz pješčani sat s rupom na dnu, iscurio njen sadržaj. Ali ne netragom, nego u novu posudu, u srpski svet, vječito gladan tuđe istorije i teritorije.

Uostalom, odnos prema zaostavštini katoličkog sveca Leopolda Mandića, našega Novljanina, svjedoči da „srpska“ Crna Gora nije dovoljna da utoli tu nezasitost. Samo se potraga za lovinom, tokom tri decenije, spušta južnije. Traži se neko dovoljno malobrojan da bi nakon četvrt vijeka poraza i velikosrpstvo uzelo tri boda u gostima. Pa da se, konačno, prekine štancovanje mitova, predanja i legendi, i snimi film po istinitom događaju.

Još jedna sličica iz albuma nevremena koje dvije godine pustoši Crnu Goru zaslužuje da bude pomenuta. Sjećate se učenika policijske akademije u Danilovgradu, kako su slavili pobjedu reprezentacije Srbije nad Crnom Gorom? Generacija birana po liku neponovljive Vesne Bratić da štiti red i mir u državi koju ne voli. E, ovih dana stiže nova klasa i, ako su tačne informacije koje dobijamo, u klupe će ideološki blizanci prošlogodišnjih. Za Danilovgrad se, tako, sprema momčić koji u svakoj prilici vitla zastavom Srbije, a „provjeru“ za njega (i ostale iz toga grada na sjeveru CG) piše – njegov otac, policijski inspektor!?

Zašto je ova slika toliko važna? Zato što pokazuje da je u nekim oblastima već uspostavljen sistem miniranja institucija na kojima počiva država. Ali i zato što je 30. avgust u velikoj mjeri posljedica problema u razmišljanju naših „zapadnih partnera“. Konkretno, uz dužno poštovanje, njihove idiotske teze da će Crnu Goru očistiti od kriminala i korupcije i za EU je prigotoviti, klerofašisti koji ovu državu ne mogu da smisle osim kao dio Srbije.

Da li je zaista bilo tako teško shvatiti da i u građanskom, prozapadnom bloku ima poštenoga svijeta, spremnog da se bori za vladavinu prava? Na čemu su bazirana očekivanja da se borci protiv kriminala i korupcije kriju među fanovima Ratka Mladića i Vladimira Putina? Jesu li vrane popile kolektivni mozak zapadnih lidera i stratega? Ili se neki od njih, pogotovo oni na važnim mjestima, mogu kupiti kao vreća krompira. Eto, jednoga takvoga slušamo kako svakoga dana brlja Aljbina Kurtija.

A jednoga njihovoga favorita vidjeli smo kako u ANB instalira Artana Kurtija, respektabilnog poznavaoca najtežih krivičnih djela, samo s pogrešne strane zakona. No, na sva pitanja o sumanutoj ekonomskoj, bezbjednosnoj, zdravstvenoj ili kadrovskoj politici postdepeesovske vlasti, odgovor je: a Vesna Medenica, a Blažo Jovanić, a cigare iz Luke, a kokain iz kontejnera… Takvi odgovori ne mogu dugo držati vatru. A kad nemaš drugi – ugasio si ga…

Relativno brzo, jer šta su dvije godine u odnosu na vječnost, pokazalo se da nova generacija partijskih lidera ima prilično patuljast politički potencijal. Problem je što se ispostavilo da ni država nema života za ovako stresno testiranje na duži rok. Najkraće – pukla je po svim šavovima, toči na sve strane i zrela je za hitnu sanaciju.

Poenta za kraj: Crna Gora jeste bila dospjela za ozbiljnu popravku, ali za izvođače radova nikako nije trebalo angažovati firme čiji su vlasnici u Beogradu i Moskvi.

(Antena M, Foto: GP)