Skip to main content

DANICA NIKOLIĆ: Kako je posjeta Bosni i Hercegovini ogolila Zdravka Krivokapića

Stav 29. maj 2021.
6 min čitanja

Moja generacija se živo sjeća rata u Bosni i Hercegovini. Sjećamo se scena rušenja mostarskog mosta, granata koje padaju po Sarajevu, Markala, Srebrenice, Tuzle… Ko kaže da „nije bio informisan“ – laže. Sjećamo se i poziva rodbini i prijateljima u Bosni ko zna kakvim kanalima i preko kakvih veza, sjećamo se i slanja paketa preko Karitasa, umotavanja hrane u posljednji broj tada časnog „Monitora“, da vide da na „ovoj strani“ ima još razuma i časti.

Ja se sjećam i svog prvog poslijeratnog odlaska u Sarajevo, početak marta 1999, sa Crnogorskim narodnim pozorištem, prvom državnom institucijom koja je gradila mostove sa komšijama. Sjećam se tišine u avionu iz Ljubljane za Sarajevo kada smo stigli iznad Butmira, izraza lica članova ansambla CNP koji su prije rata živjeli u Sarajevu, suza tu u avionu, kasnije na trgu ispred hotela „Evropa“, srdačnog dočeka naših domaćina iz pozorišta…

Najživlje se sjećam jeze koju sam osjećala kad na ulici naiđem na ožiljke od granata koje su padale po gradu. Jedan pravilan krug, kao šestarom nacrtan, a oko njega mnogo malih, pravilno raspoređenih tačaka. Takvih je ožiljaka bilo previše, posebno za grad kakav je Sarajevo. Ne možete da pomislite ništa drugo osim „Ko je ovdje poginuo? Koliko njih? Je li svaka ova sitna tačka nekoga ubila?“.

Malo kraće od 4 godine, tri puta duže od opsade Staljingrada, 44 mjeseca, 1425 dana, u prosjeku 329 granata dnevno. Samo 22. jula 1993. godine na grad je palo 3777 granata. Tri hiljade sedam stotina sedamdeset i sedam puta huk granata i isto toliko smrtonosnih pravilnih krugova sa tačkama oko njih. U samo jednom danu. Cilj je bio ubiti grad na svaki način i tome najbolje svjedoče riječi ratnog zločinca Ratka Mladića koji u jednoj komandi za granatiranje Sarajeva doslovce kaže „Gađajte dok im pamet njihovu ne razvučete“.

Dakle, ne samo ubiti, masakrirati, iskasapiti, to je za njih bilo malo. „Razvući pamet“, terorisati, strahom dovesti do ludila, uništiti razum i sve ljudsko. Tokom te četiri godine, granate i snajperi su ubili 11.541 građanina Sarajeva, među njima 1601 dijete. I ne možeš da ne misliš o svemu tome dok prolaziš Sarajevom i svuda oko sebe vidiš svjedočanstva smrti i raspamećivanja. Zato Sarajlije i Sarajevo jesu veliki, jer su se izdigli iznad sebe, i daleko iznad nas ostalih, gradeći svoju ljudskost i hrabrost na ličnoj patnji. Koliko je Srebrenica paradigma genocida, toliko je Sarajevo paradigma stradanja čitave Bosne i Hercegovine.

Crna Gora je od 1997. godine uspješno obnavljala veze sa susjedima, paralelno se suočavajući i sama sa sobom i svojom ulogom u ex yu sukobima. To je ipak priča za neku drugu vrstu analize, mnogo obuhvatnije i detaljnije. Suštinski, već duže od 20 godina Crna Gora nema otvorenih pitanja sa susjedima, prepoznata je kao građanska država sa kojom svi žele da budu u prijateljskim odnosima, balkanska oaza multietničkog i multikulturnog sklada, utemeljena na antifašističkoj tradiciji. Sve dok „srpski svet“ i SPC nijesu umiješali svoje prste u unutrašnje stvari Crne Gore, ali i Bosne i Hercegovine. Znamo kako to danas izgleda.

Dok nas već devet mjeseci Zdravko Krivokapić, Dritan Abazović i Aleksa Bečić, zajedno sa svojim medijima i hordama svojih agresivnih botova na društvenim mrežama, na riječima ubjeđuju da su zapravo oni građanska opcija u Crnoj Gori, a da su njihovi politički oponenti „“desničari“ i „fašisti“, ono što čine iz dana u dan govori o sasvim suprotnim duboko ukorijenjenim stavovima i namjerama. Nabrajati sve takve primjere je, opet, za drugu i tužnu analizu. Danas se pozabavimo samo zvaničnom posjetom crnogorskog premijera Zdravka Krivokapića Bosni i Hercegovini, Sarajevu i Banjaluci.

Prvo i osnovno, najava posjete koja je stigla iz kabineta premijera je skandalozna sama po sebi, najavljujući „posjete Sarajevu i Banjaluci“. Profesor Zdravko Krivokapić može da ide gdje god hoće, da se srijeće s kim god hoće i koliko god hoće puta, da preferira ili ne preferira neku državu. Predsjednik Vlade Crne Gore Zdravko Krivokapić, čelni čovjek izvršne vlasti koja vodi unutrašnju i spoljnu politiku države, međutim, mora da se pridržava osnovnih pravila diplomatije i bilateralnih odnosa dvije države – u zvaničnu državnu posjetu se ide u glavni grad i srijeće sa čelnicima države, predsjednicima države, Vlade i Skupštine.

Država BiH se sastoji od dva entiteta, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske i distrikta Brčko. Premijer Krivokapić je mogao diplomatski da bira nekoliko opcija – da se sretne samo sa čelnicima države, da se sretne sa čelnicima države i oba entiteta, da se sretne sa čelnicima države, oba entiteta i distrikta. Ipak, profesora Zdravka Krivokapića i njegove savjetnike je „prenijelo srce“, odlučili su se za najgoru varijantu – da se na brzinu sretne sa čelnicima države i da se detaljno posveti susretima u samo jednom entitetu – Republici Srpskoj, stavljajući tako do znanja i vlastima u Sarajevu, i javnosti u Crnoj Gori, ali posebno onima u Srbiji, da je za njega, i za vlast koju predstavlja, Republika Srpska zapravo posebna država. Što su jasno pokazali svima i on i njegovi domaćini, time što nigdje na vidiku nije bilo zastave države čiji su sastavni dio, već isključivo zastava entiteta. „Srpski svet“ na djelu.

I dok je kroz Sarajevo gotovo protrčao, prepričavajući kafanske anegdote iz svojih vojničkih dana, držeći lekcije o navodnoj zolupotrebi srebreničkih žrtava u političke svrhe i morališući o tome kako je žrtava bilo na sve strane, Krivokapić je u Banjaluci uspio čak, prema sopstvenim riječima, da svrati i do crkve gdje su mu se veoma obradovali, ali i da se usput fotografiše sa navijačkom grupom „Lešinari“, poznatoj po fašističkim stavovima i veličanju ratnog zločinca Ratka Mladića.

U Sarajevu, premijer Krivokapić nije obišao niti jedan spomenik stradalim građanima, čak ni onaj posvećen djeci poginuloj tokom opsade grada. U Banjaluci je pak položio cvijeće na spomenik bebama koje su preminule zbog nemogućnosti dostavljanja kiseonika u banjalučko porodilište tokom rata, naglašavajući da su bebe bile „djeca koja su pripadala porodicama različitih nacionalnosti“. Zdravko Krivokapić ne vidi apsolutno nikakav problem u svemu ovome. I to jeste problem, što on ne vidi problem.

Pravdao se time da su ga „Lešinari“ zaustavili na ulici i da nije znao o kome se radi, a ni jednog momenta mu ne pada na pamet da kaže „ljudi, izvinite, ja ne dijelim takva uvjerenja, prevaren sam“. On objašnjava da je tog momenta išao ka crkvi, kao da bi sam pravac njegovog kretanja trebalo da bude neko prihvatljivo opravdanje za to što se premijer Crne Gore, nasmijan, na fotografiji našao okružen grupom fašista koji veličaju ratnog zločinca. On nam govori da su stradale bebe „pripadale porodicama različitih nacionalnosti“, kao da je nacionalnost nešto što je trebalo da odredi te male živote ili im omogući da udahnu kiseonik, ne shvatajući da za njih nacionalnost nikad nije postala važna, a za njihove porodice je sigurno posljednja stvar na svijetu na koju pomisle kad ih se sjete.

Zdravko Krivokapić ne shvata da vjera i nacija ne igraju nikakvu ulogu u smrti, posebno ne u tako tragičnim smrtima kao što su dječje u ratu. Zdravko Krivokapić ne shvata da su sva stradala djeca u Bosni i Hercegovini samo žrtve ideologije onih koji su njegovi politički očevi i ispod čije je slike pjevao zajedno sa Nikolom Kavajom, a nikako pripadnici bilo koje nacionalnosti. Možda bi, da nije bilo Radovana Karadžića, Ratka Mladića i ostalih i da su poživjela, ta djeca izabrala da pripadaju Džedajima ili Klingorcima, da i na taj način pobjegnu od balkanskog ludila u koje nas stalno uvlače razni krivokapići razvrstavanjem na „različite nacionalnosti“.

On nam govori da su stradale bebe „pripadale porodicama različitih nacionalnosti“, kao da je nacionalnost nešto što je trebalo da odredi te male živote ili im omogući da udahnu kiseonik

Zdravko Krivokapić ne razumije da je upravo on, preskakanjem odavanja počasti žrtvama rata na jednom mjestu, a polaganjem cvijeća na drugom, podijelio žrtve na dvije strane. Zdravko Krivokapić ne shvata da žrtava jeste bilo na svim stranama, a da se u Srebrenici dogodio genocid. On ne shvata da za to niko ne optužuje čitav jedan narod, već ratne zločince koji već jesu ili će tek odgovarati pred licem pravde. Predsjednik Vlade ne shvata da pristajanjem na srdačan susret sa onima koji te ratne zločince veličaju i proglašavaju herojima upravo on i njemu slični navlače stigmu na čitav narod.

Krivokapić ne razumije da u Sarajevu ne može govoriti o zloupotrebi žrtava u političke svrhe i učenju na greškama iz prošlosti, jer je Sarajevo te lekcije savladalo mnogo prije nego što se Krivokapić „slučajno zatekao“ pored Nikole Kavaje ispod fotografije Radovana Karadžića. Zdravko Krivokapić ne shvata da njegov ministar Leposavić nije problem sam po sebi, već je problem sasvim očigledna identična ideologija čitave njegove Vlade, koja samo nije u stanju, zbog straha od evropskih partnera, da glasno kaže ono što je Leposavić rekao.

Konačno, Zdravko Krivokapić ne shvata da je odnos prema ratnim sukobima na prostoru bivše Jugoslavije, Bosne posebno, civilizacijska granica koja razdvaja njega i parlamentarnu većinu koju predstavlja od istinski građanske i antifašističke Crne Gore. Koja je jednako građanska i antifašistička bila i te famozne 1999. godine kada je današnji premijer „zalutao“ u zagrljaj Nikole Kavaje i pod fotografiju Radovana Karadžića, gdje je ideološki ostao i danas. Ne shvata, jer su to njegova duboka ljudska i politička uvjerenja, koja nikad nije doveo u pitanje ili preispitao, bez obzira na retoričko zalaganje za evropske vrijednosti.

Ne postoji medijski spin, ni broj botova koji to ikad mogu promijeniti, jer će Zdravko Krivokapić nastaviti da sopstvene riječi demantuje sopstvenim djelima, nadajući se da je dovoljno lukav, ili da je „divni narod“ dovoljno glup da ne shvati njegovu i igru njegovih koalicionih partnera. Koji su i opasniji od samog Zdravka Krivokapića, jer njemu zasljepljujuća uvjerenja ne dozvoljavaju da shvati, a njegovim koalicionim partnerima goli politički interes zatvara oči pred jezivim urušavanjem svake moguće građanske vrijednosti u ovoj državi koju su, na njenu nesreću, oni zapali kao vlast.

(Portal Analitika)