Unatoč činjenici što postjugoslavenski prostori još uvijek pate od nepotpune demokratizacije, autoritarnih tendencija etnopolitičkih režima, korupcije, klijentelizma, nepotizma, ograničenja slobode medija, institucionalne nestabilnosti, ovisnosti o međunarodnim strukturama, neriješene prošlosti, ekonomske nepravde i selektivne pravde – postkomunistička tranzicija je ipak dovršena. Njenim dokončiteljima ukazali su se ratni zločinci, ratni profiteri i privredni kriminalci, kojima sljednici paravojnih „patriotskih“ organizacija, te lažni ratni veterani služe kao pretorijanska garda, dok svi zajedno bivaju obavijeni gustim dimom tamjana kao duhovnom potporom i legitimacijom postojećeg poretka. Ostali pak, koji ne spadaju u jednu od ovih kategorija ili nisu njihovi pridruženi članovi, mahom su, spoznavali to ili ne, gubitnici novonastalih društvenih promjena. To je ujedno i najsurovija poruka koju je raspad jugoslavenske federacije, na koncu drugog milenija, odaslao svijetu budućnosti – zločin se isplati. Više od tri desetljeća kasnije, od rusko-ukrajinskog konflikta, preko „politike novog kursa“ Sjedinjenih Američkih Država i stanovitih mijena na području Dalekog Istoka, pa do političkih kretanja na Bliskom Istoku, Južnoj Aziji, afričkom kontinentu, možemo vidjeti kako je ova poruka, unatoč stanovitim kontekstualnim specifičnostima, načelno generalno usvojena, jer se jedna nova epoha obnovljenih osvajačkih (etno)nacionalističkih ambicija, u svoj svojoj punini, upravo otvara pred nama.

Posebnu ulogu u tom čitavu procesu pak, barem što se tiče našeg postjugoslavenskog prostora (mada ne i isključivo samo njega), odigrala je, i još uvijek igra, sama religija, točnije religijska institucija, koja je sakralizirajući agende, ali i posljedice ubilačkih političkih ideologija, dala prostim svjetovnim interesima svetačku pozlatu, čineći ih još rezistentnijima na svaku potencijalnu i daljnju kritiku. Preciznije rečeno, ponašanje jednog dijela institucije Srpske pravoslavne crkve, te Katoličke crkve u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, već desetljećima zorno svjedoči o tom, kako su dotični crkveni krugovi, ufajući se u etnonacionalističku matricu srpskog, odnosno hrvatskog naroda, postepeno postali svojevrsnom liturgijskom kulisom u ime te matrice počinjenih zlodjela, što ih možda i ne čini tvorcima zločinačkih partitura, ali ih svakako čini njihovim pojcima.

Posljedica je to, prije svega, pojave onog što je fra Špiro Marasović nazvao „etničkom eklezijalnom sviješću“, tj. stanjem duha koji crkvu ne doživljava u parametrima laosa, dakle, Božjeg naroda, već u kontekstu etnosa, dakle, slikovito rečeno, pukog svjetovnog načina bivanja definiranog (etno)nacionalnom simbolikom i njome pripadajućoj mitologiji. Takva svijest nije usmjerena služiti Bogu, već prioritetno etnonacionalnim interesima, čime svećenička služba, ne samo da postaje podređena ideološkim obvezama tog usko profiliranog zajedništva, već ona i ideju samog Boga prevodi na profanirani vazmeni jezik muke, smrti i uskrsnuća naroda, jer se drži kako je etnička pripadnost ontološki združena sa onom konfesionalnom, doživljavajući obrede inicijacije u samu vjeru, inauguracijskim činom sakraliziranog ulaska u narodnu zajednicu. Osim toga, ovakav svjetonazor nedvosmisleno potkopava i sam koncept demosa, kao politički, a ne etnički definiranog naroda, tj. kao zajednice slobodnih i ravnopravnih građana, sposobnih za samoodređenje i samostalno donošenje odluka bez režimskog tutorstva. Međutim, kada se pak, kao u postjugoslavenskom slučaju, demos zamijeni etnosom kao neprikosnovenom političko-crkvenom kategorijom, tada demokracija ustupa mjesto etnokraciji sa pijetetom od posebne religijske važnosti.

Upravo pojava ovog tipa svijesti, na postjugoslavenskom prostorima, neposredno utječe i na osnaživanje koncepta koji je Željko Mardešić okarakterizirao kao „teologiju nacionalnog oslobođenja“, podrazumijevajući pod tim vid pučke religije koja nastaje posljedicom otpora određenom sociopolitičkom poretku, što se u slučaju bivše Jugoslavije, za razliku od, primjerice, onog Latinoameričkog, ne odvija u socijalnom (klasnom) ključu, već onom etnonacionalnom. Generalno, riječ je o stanovitim težnjama određenih društvenih slojeva, koji u nedostatku adekvatnijih društvenih institucija, streme kanalizirati svoje nezadovoljstvo kroz obrasce religijskog karaktera. Time, ne samo da religijski diskurs postaje podložan potencijalnim političkim manipulacijama, već se i sam kadar religijskih institucija, u želji da što bolje koncipira težnje i nezadovoljstvo dijela naroda, gura u okrilje ideoloških sukoba, gdje postoji bojazan zamjene crkvene misije onom režimskih obilježja.

Kroz drugu polovicu osamdesetih godina, u okviru srpskog-pravoslavno i hrvatskog-katoličkog korpusa, obje spomenute stavke – „etnička eklezijalna svijest“, te „teologija nacionalnog oslobođenja“ – stasale su kao jasno profilirana etničko-religijska koncepcija, prioritetno usmjerena ka rušenju jugoslavenskog komunističkog poretka. Njihova spremnost na iskorak iz socioreligijskih u sociopolitičke okvire pak, zadobiva svoje posve konkretne svjetovne parametre početkom devedesetih godina, u susretištu sa etnonacionalističkim agendama, koje su u okviru teze o „Jugoslaviji kao tamnici naroda“, dotičnim crkvenim krugovima, dale obrazac pogodan za ispoljavanje neke njihove varijante „izlaska iz jugoslavenskog Egipta“. Ozbiljenjem ovakvog stava, osim samog dokončanja tranzicije na materijalnoj razini, dovršena je ona na duhovnoj i to transformacijom Jugoslavije iz navodne tamnice u posve nenavodnu sakristiju naroda. Drugim riječima, s obzirom da su i demos i laos ugurani pod skute etnosa kao ultimativnog ovozemaljskog i onozemaljskog kriterija, stječe se dojam da se tu radi, ne samo o narodu od posebne povijesne, već i od iznimne eshatološke važnosti, što svjetovnim i crkvenim strukturama stvara lažan i opasan osjećaj kako je njihova uloga od ultimativnog mesijanskog značaja. Ujedno je to i jedan od ključnih razloga zašto etničko čišćenje, genocid, pljačka društvenog vlasništva, i sl., na teritoriju bivše Jugoslavije, od istih ne biva doživljeni zločinom, već misijom svetačkog karaktera, čije kolateralne žrtve bivaju tek nužnim dodacima tog procesa svekolike sanktifikacije etnosa.

Slijedom toga, objedinjavanjem svjetovnih i duhovnih tranzicijskih segmenata, dolazimo do paradoksalnog zaključka da u potpunosti razbijena Jugoslavija, za spomenute ratne profitere, ratne zločince, privredne kriminalce, njihovu pretorijansku gardu, te njihovu liturgijsku okrijepu, nije nikada bila veća, s obzirom da monopol koji uživaju u okrilju navedenog teritorija (a ne izostaje ni međunarodna potpora), svima navedenima pruža dovoljno manevarskog prostora za izbjegavanje bilo kakve vrste međusobnog sukoba. Ukratko, zasebna postjugoslavenska klasa sakrosanktnog etnonacionalističkog habitusa je rođena, združeni jedinstvenim duhom krvavog nasljeđa, a do sukoba dolazi isključivo kad se u pitanje dovede njihova vlastodržačka neprikosnovenost, podižući tad na stražnje noge čitavu ovu klasu i sve njene pobornike, koji braneći zločinom stečene privilegije, ubijaju svaki pokušaj promjene i to po mogućnosti u samome začetku.

U tom duhu i ne iznenađuje odviše što su dotični ostali posve imuni, primjerice, na tragedije koje su se dogodile padom rampe na trajektu Lastovo u luci Mali Lošinj (11. kolovoza 2024.), vodenom stihijom u Donjoj Jablanici, Fojnici, Konjicu (4. listopada 2024.), ili pak urušavanjem nadstrešnice na željezničkoj stanici u Novom Sadu (1. studenoga 2024.), jer ljudi koji su ovdje nastradali, za njih su tek unesrećeni, dok činjenice upućuju na to kako su oni ubijeni. Naime, ovdje se ne radi o pukoj kronologiji nesreća, već se zbog korupcije, nepotizma, sistemske neodgovornosti, institucionalnog nemara, političkog pokroviteljstva, selektivne pravde, i sl. ovdje radi o čistokrvnoj kronici zločina, a ona pak zahtjeva prokazivanje i adekvatnu osudu počinitelja.

Upravo je to ono što se u Srbiji sa studentskim protestima i događa, jer on je, kakav god bio i kako god završio, ipak prvi konkretni masovni ustanak protiv normalizacije kriminala u javnom prostoru i to ne samo Srbije, već, shvaćali mi to ili ne, čitavog teritorija bivše Jugoslavije, s obzirom da ovaj protest, kroz neposredno prozivanje srpskih vlasti, posredno kao odgovornu proziva čitavu prethodno spomenutu novonastalu klasu sakrosanktnog etnonacionalističkog habitusa. Uočava se to, recimo, u blagoj nelagodi s kojom mainstream politika na čitavom postjugoslavenskom (ali zanimljivo, i zapadnoeuropskom) teritoriju pristupa ovim zbivanjima, dok se pak puna snaga studentskog otpora normalizaciji zločina najbolje očitava u nervozi i nasilju, primjenjenih od strane Vučićevog režima prema istima, bilo putem njegovih službenih ili neslužbenih poslušnika. U okrilju tih poslušnika pak, najviše upada u oči angažman jednog, dominantnijeg dijela krovne institucije srpskog pravoslavlja, koja putem svojih protagonista, a na tragu spomenute „etničke eklezijalne svijesti“ i u tom ključu formirane „teologije nacionalnog oslobođenja“, nastoji dati nekakvu teološku potporu režimskim agendama, pa se tako, u svoj sili izrečenih teza, kao dvije, tobože najefektivnije ukazuju, ona, već toliko puta izlizana, „o poslušnosti vlastima“, te ona, posebno zanimljiva, „o spašavanju kršćana preko osobe patrijarha“.

Tako, što se tiče Rim 13 i teze „o pokoravanju vlastima“, može biti točna samo utoliko ukoliko vlasti odišu duhom evanđelja, a odisati duhom evanđelja u ovom kontekstu znači, prije svega, držati se Božjih zakona, a ako se držiš Božjih zakona, tada se držiš i šeste zapovijedi koja glasi „Ne ubij!“. S obzirom da je Vučićeva vlast, kao sastavni dio prevladavajućeg postjugoslavenskog tranzicijskog koncepta „trojednog kraljevstva“ ratnih zločinaca, ratnih profitera i privrednih kriminalaca, ovaj zakon prekršila, svaka odanost njoj, može biti samo izraz odanosti ideologiji zločina, a nipošto Božjim postavkama. Stoga, kada stanovit kadar Srpske pravoslavne crkve inzistira na potpori trenutnim vlastima u Srbiji, on, sažeto rečeno, ne radi probožanski, nego protubožanski posao, što ukratko znači da se taj kadar (samo)desakralizirao, te više ne posjeduje evanđeosku kvalitetu koja joj je potrebna kako bi se smatrala sastavnim dijelom kristovski impregniranog svetačkog korpusa, a samim time, to znači i da mu može biti suđeno kao posve svjetovnoj sastavnici vučićevske ideologije.

Upravo u tom kontekstu treba sagledati i drugu tezu „o spasavanju naroda preko Porfirija“, koja jednako tako boluje od kvazi-teološkog govora. Osim što su se ovdje zagovaratelji ove teze opako približili, njima mahom mrskoj prokatoličkoj svijesti, koja zahtijeva potpunu podložnost papi kao svojevrsnom preduvjetu spasenja, ova teza pati i od kardinalne netočnosti. Naime, mjerilo spasenja čak nije ni crkva, već evanđelje, jer je Isus iz Nazareta naviještao evanđelje, a ne crkvu, što znači da u okvirima crkve ima spasenja isključivo ako ona živi duh evanđelja, ako pak ne živi, onda jedino van crkve, spasenja i ima. Primijenjeno na ovaj konkretan slučaj, patrijarh nipošto nije mjerilo kršćanske vjere, već isključivo Krist, što znači da patrijarh može biti relevantan za kršćansku vjeru isključivo ako slijedi Krista, a ukoliko pak to ne čini, on je samo običan čovjek čija odežda gubi značaj svetačkog poziva, te postaje tek ornamentikom od puka folklorna značaja, koja, u ovom specifičnom slučaju, služi tek kao modni dodatak režimu kojeg dotični zagovara. Pojednostavljeno rečeno, ovdje je spasenje moguće samo van Porfirijeva blagoslova. Kao kontra-argumentacija tomu, ne može poslužiti čak ni katolička skolastička koncepcija koja tvrdi kako je svetost svećenika objektivno valjana i učinkovita po samom Kristovom obećanju, neovisno o eventualnoj koruptivnoj narav same osobe koja blagoslov udjeljuje (ex opere operato), s obzirom da je ova formulacija, u okrilju pravoslavne teologije, načelno odbačena s tvrdnjom kako sakramenti ne djeluju „automatski“, bez unutarnje preobrazbe (metanoje), čime sakrament može ostati „tehnički valjan“, ali nipošto ne može postati spasonosan, jer kao takav manjkav, ne donosi nikakve plodove.

Stoga, shodno svemu rečenom, na jednak način kako studenti u maniru demokratskih i socijalnih ideja, poručuju Vučiću da nije nadležan, tako trebaju, u kristovskom maniru, poručit i dotičnim crkvenim strukturama da nisu vlasni, jer što god ti i takvi mislili, oni su se svojim postupcima svrstali, ne na Božju, već na stranu kriminalnih politika, čime se u njihovim rukama, da budem potpuno slikovit, kruh i vino na liturgiju ne pretvaraju u tijelo i krv, već najdalje u poškropljene lunch-pakete SNS-a, a tu ideološku splačinu pak vrijedi uzeti u usta samo kako bi je mogli ispljunuti – pojcima zločina u lice, ponajprije, pa onda redom.

(Autonomija)