Šibenski teolog te programski urednik festivala Festivala alternative i ljevice u Šibeniku Branko Sekulić ovim je esejističkim komentarom reagirao na izjave Marija Kovača, dojučerašnjeg kandidata DOMiNA i Hrvatskih suverenista za gradonačelnika Šibenika. Tekst je, po volji autora, tempiran dan nakon prvog kruga glasanja kako ne bi imao utjecaja na izborni proces. Kovač je jučer osvojio 5,50 posto glasova, odnosno 795 birača zaokružilo je njegovo ime, čime nije bio ni blizu drugog kruga. Slijedi Sekulićev tekst…

Ne želeći se ranije upuštati u kritički osvrt na izjave Marija Kovača (SKH, HSLS, Loza, DP, DOMiNO), koji posljednjih mjeseci nije propuštao priliku javno, difamacijski udariti na FALIŠ festival, njegove goste i mene osobno – kako mu, u predizborno vrijeme, dodatna medijska vidljivost ne bi stvorila lažan dojam o njegovoj društvenoj važnosti – činim to sada, post mortem. Kada je njegova izborna utrka na netom održanim lokalnim izborima završila derbijem začelja, u kojem je, za svega nekoliko promila, jedva prebacio kvalifikacijski prag za gradskog vijećnika, što je, u suštini, i brojka koja odražava pravu mjeru njegova permanentnog političkog konvertitstva. U skladu s ovim konvertitstvom, pak, jesu i njegovi stavovi izneseni u spomenutim „udarima“, koji, pojednostavljeno rečeno, odražavaju onaj legendarni Arsenov stih – doktori za ništa, eksperti za sve – dodatno ojačan za postulat tzv. Greenova zakona – kada nemate pojma o čemu pričate, sve je moguće. Mario Kovač je, u tom smislu, ekspert za sve kod kojeg je sve moguće.

Sumirajući sve ono što on, posljednjih mjeseci, neprestano spočitava – FALIŠ-u, njegovim gostima i meni osobno – došao sam do dvojakog zaključka: (1) prvo, Mario Kovač ima problem razumjeti da i žene koje netko drži svetima imaju muf; (2) drugo, Mario Kovač ima problem razumjeti da nijedna, pa tako ni hrvatska nacija, nije mogla postojati prije nego što se nacionalizam kao ideologija uopće pojavio. Prvo je razvidno iz njegova sablažnjavanja vezano za teološki stol „Tko se boji roda još?“ iz 2024. na kojem su gostovale Lana Bobić, Lucija Marković i Greta Grakalić Rački, a drugo je razvidno iz njegove konsternacije na moje predavanje pod nazivom „Bog, krv i tlo“ koje sam održao 2022. Uzrok, pak, ovog njegovog biološko-povijesnog iščuđavanja na sadržaj FALIŠ-evog festivalskog programa, prije svega se, naravno, temelji na njegovu obimnu neznanju po pitanjima koje uporno komentira, a potom i na njegovu okašnjelom vjerskom refleksu kojeg u poznim ministrantskim godinama nastoji nadoknaditi religijsko-političkim fundamentalističkim intenzitetom.

Načelno Kovačevu lupetanju se nema što reći, no s obzirom da je gorljiv u svojem pozivu da se odgovori na njegovo mišljenje koje on posve krivo doživljava kao argument, na koncu sam, na tragu one teze Ramba Amadeusa kako se razgovor uvijek odvija na nivou – recimo to finije – neinformiranijeg, pristao. Poglavito zato što u Kovačevoj žudnji za odgovorom osjećam neku njegovu nekovrsnu potrebu za znanjem, što mi, kao profesoru, logikom profesionalne deformacije, stvara osjećaj obveze. U tom smislu, sagledat ćemo ono što Kovaču kao takvom zadnjih mjeseci tišti grud, u dubokoj nadi da će nešto od gradiva i usvojiti.

Šalovanje betonskog himena

Prije svega, posve je promašena optužba da su kolegice na okruglom stolu „Tko se boji roda još?“ bile blasfemične zato što su, predstavljajući točke svog „Manifesta teologije ženskog tijela“, navele kako im je, između ostalog, i tendencija skinuti Djevici Mariji betonski himen. Ovakva optužba, naime, odražava duboko ukorijenjen teološki infantilizam – onaj koji svetost Marije svodi isključivo na biološku ravan, dok njezina konkretna ljudska i ženska patnja, ona koju je stvarno proživjela, biva zanemarena ili čak negirana. No, upravo je to kolegicama i bio cilj – raskrinkati apsurdnost infantilnog pristupa koji Mariju ne vidi kao proaktivno ljudsko biće, već kao sterilnu liturgijsku figuru – posve operiranu od stvarnog života i uzdignutu u apstrakciju teoloških ideala. Svrha betonskog himena, dakle, nije vrijeđati, već upozoriti kako se Marijina slika idealizira do te mjere da joj se uzima pravo na ljudskost, na ženstvenost – što je religijsko-fundamentalistički klasik koji ženu doživljava u punini njene uloge tek kada, da krajnje pojednostavnim, ona postaje sastavni dio kuhinjskog inventara, te u svojstvu inkubatora za razvoj etničko-konfesionalnog sjemena. Žena je tu, dakako, u potpunosti dehumanizirana, a kao svojevrsni pra-ideal te dehumanizacije biva postavljena upravo Marija, koja, opljenena od svoje ženstvenosti, postaje okamenjenim prikazom ultimativne čednosti, što je pak stav bliži idolopoklonstvu nego što će ikad biti kršćanskoj pobožnosti.

Upravo ovakvom stavu nasuprot – a što ujedno i jest suština kršćanskog vjeroispovijedanja – stoji činjenica da Marijina svetost ne izvire iz njezine fizičke „čistoće“, nego primarno iz njezine borbe, ranjivosti, predanosti i majčinske hrabrosti, izborene unatoč „prljavosti“ svijeta koji ju je okruživao. Kršćansko težište Marije, stoga, nije u tome što je bila sačuvana od života, nego upravo u tome što je prošla kroz njegovu punu kalvariju: (1) kao žrtva sistemske opresije, kad je – bježeći pred Herodovim progonom da bi spasila svoje još uvijek nerođeno dijete – mjesecima živjela u neizvjesnosti izbjeglištva (Mt 2:13-15), (2) te kao žrtva sistemskog zanemarivanja, jer je zbog izvanbračne trudnoće bila izložena društvenom odbacivanju (Mt 1:18-25), slijedom čega je bila prisiljena roditi u pećini kraj koje se u vrijeme poroda zatekla (Lk 2:1-7). Stoga, Marija nije svetica zato što je „neokaljana“, već zato što je kao ranjiva majka i odbačena žena, preživjela društvenu stigmu, progon, siromaštvo i bol, a usprkos svemu ostala nositeljica nade koju kršćani i dan danas u Kristu baštine. To je svetost koja ima lice stvarne žene, a ne nedodirljivog ideala, dakle, one dimenzije sakralnosti koju ni „betonski himen“ – kao svojevrsna religijsko-fundamentalistička nadgrobna ploča njezine ženstvenosti – ne može zatomiti.

Međutim, Marija Kovača – kao i većinu ljudi sličnog profila po ovom pitanju – ne brine činjenica što je Marija pod prijetnjom smrću, živjela na rubu ljudskog dostojanstva odbačena od onih koji su se ufali u svoju pravovjernost, već ga prioritetno brine stanje njenog spolovila, kao da o intaktnosti njezina himena ovisi čitava kršćanska poruka. Ovaj ginekološki pristup teološkoj problematici, vođen konceptom „nisam stručan, ali mogu pogledati“, mjesto kristovskog gaji akušerski koncept vjeroispovijedanja, zasnovan također na brzi za bližnje, ali poglavito u okviru radijusa kretanja njihova međunožja. Drugim riječima, koliko god se Mario Kovač trudio prikazati kao istinski kršćanin koji čuva Marijino dostojanstvo, on je, u principu, sastavni dio onih ljudi koji su joj kao mladoj trudnici bez bračnog statusa zalupili vrata pred nosom, jer se ogriješila o njihove kriterije čednosti – „povi ga i položi u jasle, jer za njih ne bijaše mjesta u svratištu“ (Lk 2:7) – čime su ti isti pak, kako vidimo iz priloženih stihova, odbacili i Boga samoga. Stoga, svratište o kojem je ovdje riječ, sinonim je za religijsko-fundamentalistički svijet onih koji svakodnevno uzurpiraju kristovsku vjeru, postavljajući sebe umjesto evanđelja za mjerilo svih stvari. Pritom, uporno, barem u ovom kontekstu, odbacujući i one žene koje svojim profilom u potpunosti odgovaraju Mariji iz novozavjetnog nagovora. Stoga, rušenje takvog svratišta ne samo da je neophodno na ljudskoj, već i na božanskoj razini, pa u tom smislu i „Manifest teologije ženskog tijela“ treba pozdraviti kao čin bogougodan.

Domovnica kneza Branimira

Što se pak tiče Kovačeve optužbe kako vrijeđam hrvatski katolički puk, jer u svojem predavanju „Bog, krv i tlo“ tvrdim kako papa Ivan VIII nije knezu Branimiru u 9. st. priznao pravo na hrvatsku državnost, već tek potvrdio gospodarstvo nad pašnjacima, njivama i ledinama – također je netočna. Naime, moj cilj nije bio uvrijediti, već demistificirati uzuse etnonacionalističke mitologije koja svoje opravdanje pokušava pronaći u religijskom diskursu, što ukratko znači – iznosim činjenice. A kako bi Ricky Gervais rekao: ako činjenice vrijeđaju nečije osjećaje, to ne znači da treba mijenjati činjenice, već osjećaje. Koji točno osjećaji prožimaju Marija Kovača pri suočenju s ovom vrstom činjenica – ne znam, ali one su neumorne i kažu sljedeće: papa Ivan VIII nije mogao svojim pismom upućenim knezu Branimiru priznati hrvatsku državnost i blagosloviti predanost hrvatske nacije katoličanstvu, iz dvaju razloga: (1) što pojam stato, što znači država, nije bio artikuliran sve do 16. st.; (2) te što se nacija kao pojam pojavila na tragu tzv. nacionalno-integracijske ideologije tek u okrilju 19. stoljeća. S druge strane, pašnjaci, njive, ledine, šume, ovce, stoka općenito, i sl. – možda su za Marija Kovača uvreda – ali su to, u ovom kontekstu, tehnički pojmovi koji su sačinjavali stanovitu teritorijalnu jedinicu u feudalno doba, čineći tadašnji društveni ustroj pravno i politički razumljivijim, te su kao takvi bili označeni sa pojmom terra, što znači zemlja, a ne pojmom stato, tj. upravo onako kako u pismu Ivana VIII knezu Branimiru i stoji. Stoga me istinski čudi – za razliku od njegova kvazi-teološkog lupetanja – kako jedan pravnik poput Kovača, koji autoritativno ulazi u raspravu ove vrste, to nije znao, s obzirom da je to svojevrsna osnova predmeta teorije prava i države. Čak je pomalo i neugodno da ja, kao spektakularno propali student prava, jednom svršenom pravniku objašnjavam elementarnu pravno-političku postavku, koja se, usput budi rečeno, danas drži i abecedom suvremene historiografske pismenosti.

Stvar je, naime, načelno jednostavna: nacije i države nisu bogomdane tvorevine koje postoje od pamtivijeka, već konstrukti formirani u određenom trenutku, slijedom stanovitih sociopolitičkih kretanja. Primijenjeno na hrvatski slučaj, hrvatska država u današnjim okvirima nastaje 1943. u Jajcu, a najrecentniju potvrdu njene državnosti dobivamo sa Domovinskim ratom kada je ona u tim okvirima od velikosrpske agresije i branjena. Hrvatski etnički genij pak, konture svojeg nacionalnog konstrukta, počeo je zadobivati nešto ranije, u drugoj polovici 19. stoljeća, dok je njegova izgradnja – slažu se neki teoretičari – još uvijek u tijeku. Shodno tomu, ljudi koji su u antičko i srednjovjekovno doba živjeli na prostorima koje obuhvaća današnja hrvatska država, ne mogu se smatrati pripadnicima hrvatske nacije u današnjem smislu, jer su oni bili članovi različitih plemenskih skupina koje je hrvatska historiografija, stoljećima kasnije – slijedom razvoja vlastite nacionalno-integracijske ideologije – učitala u okvire vlastite državnosti kako bi se suvremenoj hrvatskoj naciji dao snažniji povijesni legitimitet. To pak nije ništa neobično, jer su to radile gotovo sve nacije 19. st. u okviru svojih nacionalno-integracijskih aspiracija, pa će tako, primjerice, današnji Grci sebe poistovjećivati sa starim Helenima, a današnji Talijani sebe sa starim Rimljanima. Međutim, to što ovakve tendencije nisu ništa neobične, i dalje ne znači da su točne, odnosno da su činjenično utvrđene. Štoviše, one to nisu – prvenstveno iz razloga što se u mnogim suvremenim nacionalnim historiografijama nedostatak faktografskih podataka nastojao nadomjestiti upravo ovakvim intervencijama temeljenim na etnonacionalnim mitovima, i to po mogućnosti u religijskom ključu. Što, dakako, sagledavajući čisto literarno, i nije toliki problem, no ono što jest problem, počiva u činjenici kako je ovakvo tumačenje historiografije dovelo do etnonacionalističkih nadmetanja tko je stariji, prioritetniji narod na određenom prostoru, etablirajući time, u 20. st., politike etničkog čišćenja i genocida diljem europskog kontinenta. Posljedično je, suvremena historiografija, ispod ovakvog mitološkog poimanja historiografije 19. st., podvukla crtu, držeći je ostacima tzv. primordijalnog svjetonazora, koji, dakako, ima i dalje svoje mjesto u suvremenoj povijesti – ali isključivo kao romantičarsko, a ponajprije zaostalo sagledavanje socio-povijesnih kretanja. Mario Kovač se po tom pitanju ovdje savršeno uklapa.

Dodatna zaostalost Kovačevih stavova, pak, zrcali se u ideji da je hrvatska nacija katolička kao takva. Međutim, on bi, kao revni katekumen, predan kršćanskoj vjeroispovijesti, trebao znati kako se vjernikom postaje isključivo kroz osobni odnos s Bogom, čime osoba ulazi u zajedništvo Božjeg naroda – tzv. laosa – dok njena pripadnost nekom narodu na povijesnoj razini – tzv. etnosu – biva, u kristovskom smislu, posve irelevantna. Štoviše, povijest spasenja nas, u tom kontekstu, uči kako se ne spašavaju narodi, već pojedinci, jer ulazak u Kraljevstvo nebesko ne garantira domovnica, već pravovjernost. Što Mariju Kovaču, očito, nije baš najjasnije, jer je on, čini se, ona vrsta ljudi koju Petar Babić, alias Pit Babicki, križevački pjesnik i prozaik, naziva „penkalo katolicima” – onima koji se katolicima pišu bez dubljeg duhovnog značenja – a Kovač je, u tom duhu, kako stvari stoje, Parker olovka među penkalo katolicima.

Pokušaj trumpijade u Krešimirovu gradu

Sumarno, kada pospajamo Kovačev nivo znanja o ovdje iznesenim pitanjima sa stavom kojim o njima javno istupa, ne bi nas trebalo pretjerano čuditi što je, na jedan način, svojeg mentora pronašao upravo u Donaldu Trumpu – planetarno najpopularnijem otjelovljenju arogancije prožete neznanjem. Na tragu jedne takve arogantne praznine, Kovač, osim što se neumjesno i rasistički osvrće na migrante iz Nepala, Filipina i Bangladeša koji, u potrazi za boljim životom, dolaze u Hrvatsku, najavljuje i „zatvaranje špina“, odnosno obustavu financijskih potpora FALIŠ-u i sličnim festivalima – i to u roku od 24 sata po dolasku na vlast. Ta pseudo-autoritativna mantra pokušaja bivanja „Trumpom iz našeg sokaka“ samo zaokružuje društvenu i političku tragikomediju jedne ličnosti koja je – iz višedesetljetne ambicije da postane netko u društvenom životu naših krajeva – spala na aktivnost proganjanja dalekoistočne sirotinje i prijetnji lokalnim kulturnim sadržajima.

Stoga, sažeto i jasno – kao što se iz svega dosad izrečenog moglo zaključiti – ništa od svega navedenog nećete čuti od Kovača i njemu sličnih pamfletista. Ali, bez sumnje, hoćete u okrilju festivalskog programa FALIŠ-a. Jer sve ono na čemu spomenuti pamfletisti inzistiraju odražava ograničenost kvazi-domoljubno-religijske retorike, koja patetičnim moraliziranjem nastoji zamagliti činjenice – i time čitavo hrvatsko društvo gurnuti još dublje u duhovno i intelektualno siromaštvo. To je ideološka sfera u kojoj dominiraju političko konvertitstvo, jeftino dodvoravanje i pličina sitnih stranačkih interesa. FALIŠ, naravno, stoji upravo tomu nasuprot. I zato – voljeli ga ili ne – ne budite kao Mario, već dođite u prvom tjednu rujna na šibensku Malu ložu i pogledajte kako izgledaju ozbiljne teme kad se njima bave ozbiljni ljudi – na ozbiljan način. A Kovač, ukoliko želi, uvijek može hvatati bilješke – jer, na tragu ideje o cjeloživotnom obrazovanju, svakome – u svakom trenutku života – treba dati priliku da nešto nauči. Mariju, u tom smislu, moja puna podrška.

(Šibenski)