Ovo je odavno prestala biti priča o Dinku Gruhonjiću i Ani Lalić, ako je, uvjetno rečeno, ikad to i bila.

Jer, kako stvari stoje, oni su samo poslužili kao simboli obračuna jednog propalog političkog sustava sa obrazovanim i nepotkupljivim ljudima u generalu, onim ljudima koje države nastale raspadom Jugoslavije posebno ne trebaju, jer ih svakodnevno, iznova podsjećaju na sve ono što one nisu – smislene, konkretne i uspješne.

Ljudi poput Dinka i Ane su, ukratko, ona lica koja postjugoslavenskim vlastima govore kako nemaju budućnosti, pa čak i onda kad šute. A vlastima je ta vrst šutnje posebno nepodnošljiva, jer je ona jasan znak kako im se glas ljudskosti uopće ne obraća, takvima on naprosto nema što reći.

Rečene vlasti su pak, u pokušaju da umanje civilizacijsku tragičnost takve tišine koja ih okružuje, pribjegli raznim metodama kompenzacije. Pa su tako osnovali svoje klubove, svoja udruženja, svoja društva, svoje fakultete, dijele svojima ordenja, nagrade, doktorate… Ali džaba, jer tupež i borniranost nisu nikad uspjeli proizvesti pamet i humanost.

Stoga, kako se svako novo multipliciranje navedenog, nedvojbeno ukazuje samo još jednim dodatkom sveopćoj duhovnoj i intelektualnoj praznini kojom vlasti i njihovi pobornici zrače, pribjeglo se onom jedinom što im je preostalo – zastrašivanju i nasilju. Naime, u nemogućnosti da ubiju prazninu u sebi, nastoje ubiti puninu u drugima, te je upravo iz tog razloga, od izuzetne važnosti, preko Ane i Dinka, stati u obranu te punine i ne oklijevati to učiniti.

(autor je politički teolog, a ranije intervjue s njim za Autonomiju možete pročitati na ovoj i na ovoj adresi.

(Autonomija)