Skip to main content

BORO KONTIĆ: Grob u snijegu

Stav 07. nov 2022.
5 min čitanja

Koja su dva najveća crnogorska pisca, pitam jednom prilikom Marka Vešovića kojeg u ličnom registru vodim kao: najveći živi crnogorski pisac.

Vešović ozaren odgovara: Proza Lalić, poezija Zogović.

Marko Vešović je doktorski rad o poeziji Radovana Zogovića odbranio na sarajevskom Univerzitetu. Pisao je o Zogovićevoj poeziji nastaloj nakon decenija izolacije u koju ga je poslao režim čiji je i on stvaralac jedno vrijeme bio i u njemu estetski arbitrirao. A onda… u trosobnom stanu u Beogradu živio tako da je koristio dvije sobe. Jer se u trećoj nastanilo uniformisano lice koje ga je nadziralo.

O Zogoviću Marko Vešović može satima da priča sa divljenjem kakvo valjda ispoljava samo veliki pjesnik prema velikom pjesniku.

Te nije čudno da smo Vešović i ja svoj zajednički kratki boravak u Prištini i po ovom pitanju oposlili. Bio januar 2008. Prištinska promocija književnog časopisa „Sarajevske sveske“.

Ono slobodnog vremena koje nam je preostalo iskoristili smo „Marku za dušu“. Odvezli se iz Prištine do Dečana.
Radovan Zogović je sahranjen u Dečanima.

Testamentarno je tražio da mu grob bude „među Albancima“.

Kome nije jasno, trebao bi pročitati njegovu poemu „Došljaci – Pjesme Ali Binaka”. Potresno je to svjedočanstva o stradanju kosovskih Albanaca u Kraljevini Jugoslaviji čiji će rasplet uslijediti nakon šest decenija.

Zbog državnog terora je desetine hiljada Arbanasa iselilo u Tursku. Bilo je to vrijeme realizacije plana opečaćenog rukopisom istoričara Vasa Čubrilovića i beogradskog Srpskog kulturnog kluba. „Rješavanje arnautskog pitanja” opredjelilo se (skromna kataloška ponuda?) za „etničko čišćenje“ .

Uslijedilo je naseljavanja Crnogoraca, Hercegovaca i Ličana na ispražnjene prostore. Zogovićev otac se 1925. godine iz pitome doline Lima, iz sela Mašnice, preselio u plodnu Metohiju, u selu Dubrava, nedaleko od Dečana. Ali, dok je većina kolonista kuću i imanje dobila od beogradskih vlasti „po zasluzi”, Zogovićev otac je nekoliko rala zemlje i šume kupio. Kada je TV Crne Gore svojevremeno uputila u Dubrave, našlo se još svjedoka, Albanaca, koji su s poštovanjem govorili o Zogovićima.

Radovan Zogović je još prije svoje 30. godine objavio prvu verziju poeme „Došljaci – Pjesme Ali Binaka”. Danas se poema vodi kao jedinstven „lirski dokument o stradanjima albanskog naroda u bivšoj Jugoslaviji“.

U to vrijeme, stati na stranu Albanaca, bio je čin izuzetne moralne hrabrosti.

I u okruženju enormne nepismenosti, Zogovićevo je djelo postalo svojevrsna himna kosovskih Albanaca, autentičan glas protiv nepravde, ili kako je rekao Mihajlo Lalić (onaj Lalić kojeg Marko Vešović cijeni kao najvećeg crnogorskog proznog pisca) „umjetnička slika o opštoj tiraniji”.

Ne treba objašnjavati zašto je Zogović ovim, u određenim krugovima, stekao titulu izdajnika. A i zbog njegovih kristalno jasnih stavova o crnogorskom identitetu i kulturi.

Poemu je tri decenije nakon nastanka preveo Esad Mekuli te je tako učinio poznatom široj albanskoj javnosti. Nije slučajno što je to bilo samo dvije godine nakon pada Aleksandra Rankovića koji je na Kosovu sprovodio u djelo Čubrilovićev plan.

Zogovićeva poema, nastala kao stvaralačka reakcija na sudbinu Albanaca u Kraljevini SHS, nadživjela je izvorni razlog i kontekst- univerzalna je za sve obespravljene kojih na planeti nikada ne manjka.

Ako se ne varam, svojevremeno je pedeset crnogorskih književnika, intelektualaca i javnih ličnosti uputilo zahtjev da se Njegoševa nagrada dodijeli posthumno Radovanu Zogoviću. Jednom od „velikana crnogorske i jugoslovenske književnosti“. Živom mu nije, kako su naveli, pripala iz političkih razloga. Dodjelom se mogla ispraviti istorijska nepravda, ne samo prema pjesniku, njegovom djelu, nego i prema Crnoj Gori.

“Ime Radovana Zogovića je za sva vremena ispisano zlatnim slovima preko našeg postojanja i postajanja, pa takvim slovima treba da bude upisano i na Njegoševoj Biljardi, među dosadašnje dobitnike ovog priznanja”, apelirali su potpisnici .

Zahtjevu nije udovoljeno. Neko je tada napisao: Zogović je i za života bio navikao na čekanje. Čekaće i mrtav.

A sada da se vratim januaru 2008. Krenusmo Marko Vešović i ja iz Prištine u Dečane potražiti Zogovićev grob. Nađosmo se na malom groblju, nekoliko stotina metara udaljenom od manastira a i od kontrolne tačke koju su nadgledali predstavnici međunarodnih vojnih snaga. Po groblju skrivenom od sunca i pokrivenom stvrdnutim naslagama snijega, Markove i moje stope su te zime, po svemu sudeći, ostavile prvi trag .

Pronađosmo samo jednu grobnicu Zogovića. Posljednja promjena bila je doduše upisana krajem osamdesetih (Radovan Zogović je umro 1986), ali ne uz Radovanovo ime. Nekoliko grobova bilo je doslovno okovano otvrdlim snijegom, zapravo ledom koji je „armiralo“ lišće i granje. Nemoguće nam je, golorukim, bilo otkriti imena na njima. Vratili smo se u Prištinu ostavivši za sobom dolazeći i odlazeći trag u dečanskom snijegu.

A u Prištini smo sa tamošnjim piscima i intelektualcima najviše razgovarali o nezavisnosti Kosova koja je bila, „around the corner“ (tik iza ćoška) kako je formulisao jedan visoki zvaničnik međunarodne zajednice na Kosovu. I bi tako. Vijest o priznanju Kosova zatekla nas je u Sarajevu, par sedmica kasnije, 17. februara 2008.

Na naša pitanja domaćinima kako će se tolerisati prava drugih, prava manjina, a posebno onih koji su do juče bili na netolerantnoj strani, u Prištini su nam dati podaci da u kosovskom Parlamentu ima 20 mjesta za manjine, što je skoro petina Skupštine. Manjine su tada činile sedam odsto kosovske populacije. Takođe imaju i tri ministarska mjesta iz manjinskih naroda što je u to vrijeme bilo trećina Vlade Kosova.

Iz neformalnih razgovora pamtim kako Anton Berisha govori da smo gotovo sto godina živjeli zajedno a da ih nismo htjeli upoznati.

Na Kosovu sam boravio i par godina prije 2008. Bio sam dio međunarodnog tima koji je istraživao mogućnost uspostave održivog kosovskog javnog radio-televizijskog servisa, naročito programa za manjine. Boravio sam uglavnom u Prištini i Gračanici. Tu sam saznao da mnogo više Srba živi u središtu Kosova, dakle u enklavama koje su okružene Albancima, a manje na sjeveru gdje graniče sa Srbijom. Drugim riječima, najveći dio srpske populacije na Kosovu živi i radi unutar te države i koristi se svim pravima koja joj pripadaju. Od pozicija u političkim tijelima, do radnih mjesta koje im pripadaju. Sjever Kosova, barem tada, bio je prevashodno prostor u kojem se vozi bez auto tablica i gdje cvjeta međugranični šverc.

I evo me danas (novembar 2022.) dok pišem ovaj tekst, jednim okom pratim onaj skup u Kosovskoj Mitrovici gdje opet „Srbi poručuju Evropi i čitavom svetu“.

„Poručuju“ da je njihova „jedina država Srbija“. Reporter RTS komentira da je to izgovoreno pred „puno okupljenih ljudi“. Da je u pitanju radio prenos, reporter bi se vjerovatno odlučio za odvažniju formulaciju. Veličanstveno, nepregledno mnoštvo…ili nešto tome slično. Nad „puno okupljenih ljudi“ stoji bronzani knez Lazar i prstom pokazuje prema Gazimestanu. Ali, ako je suditi po onim kišobranima, „puno okupljenim ljudima“se po takvom vremenu bo’me prije žuri kući. Gazimestan neka pričeka. Onaj teatar iz 1989. ipak se transformisao u manje pompeznu farsu. A poslije će „puno okupljenih ljudi“ uz kućne ekrane, uveče, u 21 čas pratiti uživo obraćanje „svog Predsednika“ iz Beograda. Posredovaće ga televizija znakovitog naslova, a silikonskog naboja, Pink.

I da ne zaboravim…2008. pred priznavanje Kosova, upoznao sam Mehmeta Kraje, scenaristu filma „Kukumi“ (režija Isa Qosja). Film sam gledao tri godine ranije, na Sarajevo film festivalu . Priča je to o tri odbjegla pacijenta bolnice za mentalno oboljele koji nakon ratnih 90-tih lutaju Kosovom. I ne bi me iznenadilo da još uvijek lutaju. Ne samo Kosovom, nego regionom. Sada sa olakšicama ustanovljenim nedavnim potpisivanjem onog dogovora: već sa ličnom kartom preko granica. Cijelim regionom.

A Marko Vešović, januara 2008. na promociji „Sarajevskih svesaka“ u Prištini, nevičan političkim marifetlucima, geostrateškim teorijama i praksama i tome slično, ali s kristalnim osjećajem za pravdu, za zlo i dobro, je rekao, i to sam doslovno zabilježio:

„Kosovo treba biti samostalno. Tako bi bilo javljeno Velikoj Srbiji da se ponekad zločin ne isplati“.

(Gradski.me)