Tačno prije godinu dana bio sam u sarajevskoj Vijećnici. Razlog je bio izložba, posvećena godišnjici kada su barbari zapalili Vijećnicu i biblioteku u njoj. Pripremili su je ljudi iz Mediacentra i Narodne i Univerzitetske biblioteke.

Noć uoći izložbe, čitao sam sjećanja Oskara Danona.

Nevjerovatna biografija, veliki dirigent, svjetsko ime, Titov partizan.

Čak i „rođeni Sarajlija“. Jedna od tisuću njegovih priča dešava se mnogo godina nakon Drugog svjetskog rata.

Tih dana sahranio je majku, jednu od zadnjih veza s rodnim gradom, i poželio je, prije odlaska, da u tišini, sam, prošeta Sarajevom, zapravo mjestima koja su ga podsjećala na mladost i roditelje.

„Sumnjičavi domaćini“

I tako se popeo na drugi sprat zgrade gdje se tih 1970-tih nalazio muzej „Mlade Bosne“, i kuću koja je do rata bila vlasništvo njegovog djeda, Elijasa Baruha.

Zamolio je nepoznate stanare da ga puste na balkon te zgrade.

„Mrzovoljno su me pustili u stan“, piše Danon.

Ta kuća i balkon koji gleda na Miljacku, Bistrik, Trebević… imali su posebno mjesto u njegovom djetinjstvu. Sjećao se portreta na zidovima u prirodnoj veličini rađenih u Beču, odlikovanja predaka od „carigradskih sultana, arapskih šeika, austrougarskog cara, njemačkih kneževa i prinčeva uključujući i Napoleona“, igara sa djedom, bakinog pjevanja dok je u kuhinji pripremala „rustikas“ – slatko pecivo od oraha i grožđica. Nije se mogao sjetiti koliko je ostao na tom balkonu?

Očigledno dugo. Zahvalio se „brojnoj porodici koja nije prestala da me sumnjičavo posmatra“, napustio tu zgradu i iste večeri otputovao za Ljubljanu.

Imao je ranije zakazan koncert sa Davidom Oistrakhom i Slovenskom filharmonijom.

Kad sam sutra ujutro stigao u Vijećnicu doznao sam da će naša izložba potrajati samo sat ili dva nakon svečanih govora. Onda će biti uklonjena iz svečane aule. Toliko su nam „sumnjičavi domaćini“ dali vremena. Tako da mi je sinoćni Danon postao puno bliži.

Nije nam kazan razlog zašto se, dugo pripremana izložba, prikazuje tako kratko. Prilično sam siguran u zaključak da je namjera bila skloniti opasnog svjedoka. Dokumenti na izložbi govorili su „više od hiljadu riječi“ ko je bio višedecenijski vlasnik tog doma. I koji je brutalno istjeran iz svoje kuće.

Govorio sam pred tim skupom svoje sjećanje na dane kada je izgorjela Vijećnica. U to vrijeme bio sam novinar Radija BiH i u priču o spaljenoj Vijećnici uključio sam profesora Tvrtka Kulenovića.

„Knjige su duh a duh se ne može spaliti“ kazao je profesor i podsjetio na glasovitu rečenicu iz romana „Majstor i Margarita“ Mihaila Bulgakova, „Rukopisi ne gore“ podarivši nam ono neophodno zrno utjehe u trenutku kada je sve oko nas, na trenutak, izgledalo potpuno urušeno.

Vodio sam tu ratnu emisiju i sjećam se da sam, u tom trenutku očaja, nastojao zadržati onaj samopouzdani glas radijskog voditelja koji smiruje slušateljstvo, balansirajući rečenicom kako grad ne čine građevine i zidovi već nepokolebljivi ljudski duh koji ih nastanjuje.

„Neće nas sačuvati topovi i oružje već remek djela“

Kad sam već govorio pred prvim redom političara i njihovih izaslanika, iskoristio sam priliku da ih podsjetim na katastrofalnu situaciju sa očuvanjem arhiva i kulturne baštine Bosne i Hercegovine. I kako bi mogli pomoći, kad bi htjeli.

Samo za cijenu jednog automobila koje svake godine kupujete moglo bi se digitalizirati stotine hiljada stranica ovdašnje štampe i periodike i tako sačuvati od propadanja, govorio sam nasmiješenim licima u prvom redu, podsjećajući na mudre ljude i nauk da se „borba za budućnost naroda ne vodi u privredi nego u kulturi“.

Što rekao Norwid, neće nas sačuvati topovi i oružje već remek djela.

Nažalost, sve su to bile samo riječi koje su brzo iščezle u visokim svodovima Vijećnice.

Godinu dana kasnije ništa se nije promijenilo u društvu u kojem političari ne upravljaju nego vladaju i bogate se.

(Radio Sarajevo)