U Hrvatskoj živi gotovo milijun stanovnika manje nego 1991. godine. U trideset godina državne samostalnosti, zemlju je napustila gotovo petina njezinih stanovnika. To je podatak s kojim je Hrvatska dočekala 15. siječnja 2022, tridesetu obljetnicu međunarodnog priznanja i 24. obljetnicu zaokruživanja svojega državnog teritorija, okončanjem mirne reintegracije istočne Slavonije, 15. siječnja 1998. godine.

Porazni podaci objavljeni su samo dan uoči te obljetnice: u petak, 14. siječnja, Državni zavod za statistiku objavio je prve službene rezultate popisa stanovništva 2021, redovitoga statističkog postupka kojim se u Hrvatskoj, tradicionalno još iz Jugoslavije, svakih deset godina popisuje broj stanovnika.

Premda uvelike očekivani, rezultati su šokirali javnost: prema službenim podacima, u Hrvatskoj je 2021. živjelo 3.888.529 stanovnika, devetsto tisuća ljudi manje nego 1991. godine, kada je Hrvatska imala gotovo 4,8 milijuna stanovnika. Današnji broj ljudi u Hrvatskoj gotovo je podjednak onome iz – 1948. godine: tada, tri godine nakon najrazornijeg rata u povijesti čovječanstva, u Hrvatskoj je živjelo 3,75 milijuna ljudi, samo sto tisuća manje nego danas.

Hrvatska izgubila deset posto stanovništva

A tu razočaranjima nije kraj: šokantno je svakako i to da je Hrvatska, samo u posljednjem desetljeću, od kojega je osam godina članica Europske unije, izgubila čak deset posto stanovništva: dok je 2011. u Hrvatskoj živjelo 4,281 milijun stanovnika, danas ih je 3,88 milijuna, što je gubitak od oko 400 tisuća ljudi. Najveće smanjenje, gotovo dvostruko veće od hrvatskog prosjeka, zabilježeno je u području najteže pogođenome ratnim razaranjima: u Slavoniji. Vukovarski kraj, primjerice, napustilo je gotovo dvadeset posto ljudi. I sve to u samo deset godina, u desetljeću koje je Hrvatska najvećim dijelom provela kao članica Europske unije.

Premda to nitko od hrvatskih političara ne želi priznati, podatak da je Hrvatsku, u tri desetljeća državne samostalnosti, napustila gotovo petina stanovništva, ozbiljno kompromitira jedan od temeljnih aksioma hrvatske državotvorne ideologije, kako ju je početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, pokrećući projekt državne samostalnosti, postavio utemeljitelj HDZ-a i prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman: da je samostalna nacionalna država sama po sebi jamstvo prosperiteta i blagostanja. Sada, s ovim podacima, postaje jasno da to naprosto nije tako – a spoznaja je još neugodnija, jer je stigla baš u vrijeme kada se HDZ-ova vlada spremala trijumfalno proslaviti 30. obljetnicu međunarodnog priznanja samostalne i neovisne hrvatske države.

Povrh svega toga, tri važna događaja ovih su dana potvrdila kako je hrvatska današnjica utemeljena na tri politička mita, za koje je krajnje vrijeme da ih se počne razgrađivati racionalnim i pragmatičnim političkim uvidima i konstruktivnim politikama: na mitu o nacionalnoj državi kao panaceji za sve društvene probleme; na mitu o uspješnosti Hrvatske u EU, te na mitu o tome kako regija bivše Jugoslavije za Hrvatsku nije važna.

Sada, kada znamo da je petina Hrvata napustila vlastitu zemlju usprkos tome što nisu živjeli u jugoslavenskoj “tamnici naroda”, nego u u samostalnoj Hrvatskoj, biva jasno da državna samostalnost nije dovoljna da bi ljudi ostajali u vlastitoj zemlji. Povrh državne samostalnosti – ako ona, u kaosu nasilnog raspada Jugoslavije devedesetih, i jest bila postala uvjet mira i stabilnosti – ljudi u današnjem otvorenom i mobilnom svijetu zahtijevaju i mnogo drugih socijalnih vrijednosti, da bi ostali živjeti u vlastitoj zemlji, i nema te državotvorne ideologije koja će ih u njoj zadržati, ako im se negdje drugdje ponudi perspektiva mirnoga, produktivnog i prosperitetnog života za njih i njihove obitelji. Samostalna nacionalna država, dakle, sama po sebi ne vrijedi mnogo; ako nije mirna, pravedna, učinkovita i humana, ljudi će iz nje odlaziti, pa da je ne znam koliko puta “razultat tisućljetnog sna” – kako današnjoj Hrvatskoj tepaju dužnosnici HDZ-a, ponavljajući unedogled političku kič-frazu svojega utemeljitelja Franje Tuđmana.

Napuštanje Hrvatske

Dodatni je paradoks hrvatske samostalnosti u tome što je možda najviše ljudi, izuzmemo li ratne godine, Hrvatsku napustilo u razdoblju koje se smatra razdobljem njezinoga najvećeg prosperiteta: u osam godina članstva u Europskoj uniji, od 2013. do danas. To je, dakle, drugi mit koji valja razgraditi: da je Hrvatska uspješna članica EU. Ona to naprosto nije.

Štoviše: sada se vidi da Hrvatska za EU služi tek kao rezervoar radne snage, a jedan njezin dio, hrvatska obala, tek povremeno, ljeti, kao veliko europsko odmaralište. Za razliku od toga, hrvatska administracija, koja bi Hrvatsku u EU trebala pozicionirati kao energičnu, učinkovitu i snalažljivu mladu članicu, tragično je zakazala. Tu je istinu posljednjih dana naročito neugodno potvrdio podatak da je Hrvatska, iz europskog Fonda solidarnosti, od dostupnih 5,1 milijardi eura raspoloživih za saniranje šteta od dva razorna potresa koji su 2020. pogodili Zagreb i Baniju, dosad iskoristila tek – 2,3 posto, odnosno 119 milijuna kuna. Pritom, Europska komisija odbila je odobriti produženje roka za korištenje tog novca, a rok istječe 17. lipnja ove godine. Dakle, Hrvatska je u godinu dana iskoristila 2,3 posto dostpunog novca, dok joj za preostalih 98 posto preostaje još – šest mjeseci. Hoće li stići, prosudite sami.

To je, dakle, prava istina o uspješnosti Hrvatske kao članice EU: politički nevažna, Hrvatska je i administrativno nesposobna da iskoristi novac koji joj EU stavlja na raspolaganje. Pribroje li se tome ozbiljne sumnje u zloupotrebu dijela europskog novca, zbog kojih je i bivša ministrica europskih fondova u sadašnjoj hrvatskoj vladi nedavno završila u pritvoru, postaje jasnija i naizgled nelogična činjenica da su ljudi pohrlili iseljavati iz Hrvatske baš kada je ona, kako to običavaju nazvati dužnosnici vladajućeg HDZ-a, “ostvarila svoj nacionalni cilj”, odnosno postala članicom EU.

Ljudi su, naprosto, nezadovoljni vlastitom zemljom, bila ona članica EU ili ne – o vrijednosti nacionalne države kao takve, ali i EU kao takve, ne treba više reći ni jednu jedinu riječ.

Uza sve to, ideologija vladajućeg HDZ-a godinama je hranila još jedan, ništa manje kontraproduktivan mit: da se Hrvatska može mirno i snažno razvijati neovisno o tome što se događa u njezinom neposrednom susjedstvu. Takvu, već na prvi pogled nelogičnu pretpostavku, pothranjivao je već i Franjo Tuđman, no ona je svoj vrhunac dosegla u mandatu predsjednice Republike Kolinde Grabar Kitarović, koja je, gotovo naprasno, prekinula hrvatsku regionalnu vanjsku politiku, i pokušala Hrvatsku preusmjeriti prema državama srednje Europe. Tu politiku bivše predsjednice, bez ikakvog preispitivanja, preuzela je Vlada Andreja Plenkovića i nasljednik Grabar Kitarović na Pantovčaku, današnji predsjednik Republike Zoran Milanović.

Može li Hrvatska biti izolirana od regije

A onda se, pretprošlog tjedna, dogodilo nešto što je u dahu kompromitiralo cijelu tu politiku, te gotovo uzdrmalo vladajuću koaliciju. Milorad Pupovac, predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS), ključnog partnera u vladajućoj koaliciji predvođenoj HDZ-om Andreja Plenkovića, gostovao je u subotu, 8. siječnja, u Banjaluci, na proslavi Dana Republike Srpske, koji je Ustavni sud BiH proglasio neustavnim, jer obilježava dan proglašenja Republike Srpske, u kojoj su počinjeni jezivi zločini nad nesrpskim stanovništvom.

Taj potez Milorada Pupovca jednodušno su osudili hrvatski političari i mediji s cijeloga spektra svjetonazorskih uvjerenja, od krajnje ljevice do krajnje desnice. No za ovaj tekst, nije važan postupak čelnika srpske zajednice u Hrvatskoj, nego spoznaja da događaji u regiji bivše Jugoslavije – naročito oni u Daytonskom trokutu Srbije, BiH i Hrvatske – itekako utječu čak i na unutarnjepolitičke odnose u Hrvatskoj, te da je posve nerealno očekivati kako Hrvatska može biti stabilna i mirna ako takvo nije i njezino njezino neposredno susjedstvo.

To je, dakle, treći hrvatski nacionalni mit koji je ovih dana temeljito kompromitiran: uvjerenje da Hrvatska može biti izolirani otok od svoje vlastite regije, sviđala joj se ona ili ne. Stvarnost, dapače, stoji izravno suprotno: usprkos tome što je Hrvatska članica NATO-a i EU – koje joj, o tome nema spora, ulijevaju sigurnost i zaštitu – ona je istodobno itekako izložena utjecajima političke situacije u regiji, pa umjesto da, kao sada, nastoji iz nje pobjeći, baš bi joj njezin vanjskopolitički povoljan položaj članice EU i Sjeveroatlantskog saveza mogao ulijevati dovoljno samopouzdanja da u regiji bivše Jugoslavije konstruktivno i autoritativno djeluje na europeizaciji, pa i atlantizaciji, susjednih vlada, država i društava. To, međutim, aktualna hrvatska vlast ne radi: opsjednute tuđmanovskim “miteleuropskim” maštarijama, nepotrebno rasipaju vanjskopolitički kredit koji bi Hrvatska itekako mogla iskoristiti.

U cijelome tom neveselom ozračju današnje tridesete obljetnice međunarodnog priznanja Hrvatske, sudbine običnih ljudi – onih koji uporno odlaze – opet bivaju zanemarene. To su pokušali promijeniti Zaklada Friedrich Ebert u Zagrebu i nevladina organizacija Europski dom Vukovar, obilježavajući – skromno ali dostojanstveno – 24. obljetnicu dovršenja mirne reintegracije istočne Slavonije, koja je svečano okončana 15. siječnja 1998. Tim su povodom objavili brošuru “Lica mirne reintegracije – priče običnih ljudi iz neobičnog vremena” koju je napisala hrvatska samostalna novinarka Barbara Matejčić.

Zašto Vukovar nije postao “svjetski centar mira”

Ta jezgrovita knjižica, ma koliko skromna, krije mudrost koja bi mogla, samo da je sluha, biti putokaz Hrvatskoj kako da prekine ovu višegodišnju spiralu nezadovoljstva i odlaženja. Ona ukratko opisuje sudbine sedmoro Vukovaraca koji su se vratili u svoj grad. Jedna je od njih i novinarka Marija Molnar. Barbara Matejčić o njoj piše ovako: “Marija se sjeća slike nekih trinaest godina nakon mirne reintegracije: glavni gradski trg je prepun, sviraju tamburaši, ljudi se uhvatili u veliko kolo, i Srbi i Hrvati, i svi razdragano plešu. To kolo je bilo kao nadrealna filmska scena nakon koje kreće katastrofa. Nije puno prošlo i krenuli su prosvjedi, skidanje ćiriličnih natpisa, etnička prepucavanja i odnosi su se počeli zaoštravati pa i kidati. Marija kaže da se izgradio lijep grad, ali da su to ponovno kulise, samo ovog puta nema poleta novog početka. Mladi ljudi odlaze, nema posla, podijeljenost nije ugasla. Vukovar nije postao svjetski centar mira.”

Zašto nije? Zašto Vukovar nije postao “svjetski centar mira” – grad koji je, samo sedam godina nakon što je potpuno srušen i okupiran a njegovi stanovnici pobijeni i raseljeni, smogao snage da se obnovi, regenerira i mirno vrati matici zemlji? Zašto i Hrvatska nije postala “svjetski centar mira”, zemlja koja se obranila, a potom i mirno reintegrirala? Zašto, naposljetku, Hrvatska nije postala suvremena, uspješna i sretna zemlja zadovoljnih ljudi, nego nacionalistička, korupciji sklona država iz koje odlaze svi koji mogu?

Pitanja kompleksna, odgovori još složeniji. No, na današnju 30. obljetnicu međunarodnog priznanja Hrvatske i 24. godišnjicu zaokruživanja državnog teritorija, možemo podsjetiti na simbolički važan trenutak suvremene hrvatske povijesti, te predočiti sliku koja simbolički naznačuje odgovore na njih. “Imamo Hrvatsku!”, razdragano je uskliknuo prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman 24. svibnja 1992., pred desecima tisuća okupljenih građana na središnjem zagrebačkom trgu, nakon što se vratio iz New Yorka, gdje je samostalna Hrvatska primljena u Ujedinjene narode. Danas, trideset godina kasnije, mnogi bi hrvatski građanin na taj Tuđmanov trijumfalizam vjerojatno odmahnuo rukom: “Da, imamo Hrvatsku – samo što ne znamo što bismo s njom.”

(Al Jazeera Balkans, foto: Lupiga.com)