Skip to main content

BORIS PAVELIĆ: Snežana, snažna žena, i čuvanje dragocjenosti

Autonomija 29. окт 2022.
5 min čitanja

Nisu je slomili

Devedesetih, kritički novinari morali su se nositi s prijetnjama; danas, i s prijetnjama i s javnim zamorom. Trideset godina poslije ratne apokalipse, i vlasti i novinari znaju da prijetnje ne mogu istini oduzeti važnost: ali zamor može.

Vlasti u državama bivše Jugoslavije tu su lekciju dobro naučile, i zato zamor njeguju pažljivije nego što tetoše nasilnike koji su spremni i mlatiti za njihov cilj. Zamor, rezignacija, zaborav i slijeganje ramenima učinkovitije su metode za skrivanje neugodnih istina, naročito ratnih, nego što su to prijetnje, sudske tužbe i nasilje. Postoje, međutim, novinari koji odbijaju odustati; postoje oni koji znaju da istina s vremenom ne gubi ni vrijednost ni značenje ni kontekst; da žrtva s vremenom ne postaje manje žrtvom, a da manjina, time što nestaje, ne postaje manje važnom i manje dragocjenom. Među takvima, novinarkama je najteže: povrh toga što su izvrgnute svemu što trpe i njihovi muški kolege – nacionalističkim provokacijama, sudskim tužbama, prijetnjama, javnom linču na društvenim mrežama – meta su i svih zamislivih izraza mržnje prema ženama.

Kritičke novinarke – one koje imaju hrabrosti zastupati žrtve i boriti se za manjine, tu najveću dragocjenost demokratskog društva – zajedno s feminističkim aktivistkinjama, izvrgnute su simboličkome nasilju zapanjujućih, posve neprepoznatih razmjera. Nezaobilazna je zato svaka javna gesta ohrabrenja, podrške i solidarnosti: a među takvima – uz nagradu “Osvajanje slobode”, nedavno dodijeljenu koordinatorici “Žena u crnom” Staši Zajović – nije najmanje važna nagrada za etiku i hrabrost kojom su Nezavisno udruženje novinara Srbije i Fondacija Dušan Bogavac u četvrtak u Beogradu odlikovali novinarku Danasa Snežanu Čongradin.

U slučaju Snežane Čongradin, nije bez značenja činjenica da se njezino ime može čitati kao anagram od “snažna žena”. Potpuno je sama protiv ciničnog državno-medijskog sistema koji – djelujući suprotno smislu vlastitog postojanja – omogućuje, umjesto da onemogući, da vjerodostojna kritička novinarka postane žrtvom kontinuiranog vala otvorenih prijetnji i mučnih uvreda, koje su paroksizam dostigle u ukoričenoj mržnji osuđenoga ratnog zločinca, promoviranoj, bez ikakve spomena vrijedne reakcije, na privatnoj nacionalnoj televiziji.

To što se, u srpnju ove godine, dogodilo Snežani Čongradin – da je osuđenom ratnom zločincu omogućeno da u obliku knjige objavi izljeve mržnje prema njoj, pa da to još, uz uvrede, promovira na TV Pink – svjedočanstvo je etičkog sloma društvenosti i potpune degradacije pravosuđa i vlasti; i da je u Europi imalo političke, moralne i civilizacijske čestitosti, taj bi događaj Vučićevu vlast kompromitirao jednom za svagda. No to se, naravno, nije dogodilo. A opet, usprkos svemu, Snežanu Čongradin nisu slomili. Ona ustrajno, godinama, kako je na dodjeli nagrade dobro formulirao predsjednik Nezavisnog udruženja novinara Srbije Željko Bodrožić, “piše o strašnim devedesetim godinama, podseća na počinjene ratne zločine i zverstva i javno ukazuje na ratnohuškačku i kompromitovanu prošlost ljudi koji su danas direktno ili indirektno na vlasti“, zbog čega je “napadana, blaćena i vređana od onih koji žele da to sakriju, kao i od novih generacija, zatrovanih šovinističkom propagandom”.

Kolegica Čongradin jedna je od rijetkih pripadnica mlađe generacije naše profesije na području bivše Jugoslavije koja uspijeva izdržati pritisak i prijetnji, i mržnje, i zamora, te koja uspijeva zadržati fokus na zaštiti žrtava i manjina, tih najvećih dragocjenosti ovdašnjih društava, koje su u posljednjih trideset godina nacionalističke vlasti pretvorile u neprijatelje, i to baš sve odreda: od ratnih žrtava i nacionalnih manjina, preko žena i rodnih manjina, do izjeglica i migranata, radnih i klasnih manjina. Lijepo je zato od Snežane na dodjeli bilo čuti kako javno priznanje bar donekle rastjeruje tminu u koju je mrzitelji guraju. “Hvala vam”, kazala je na dodjeli, “zato što mi ova nagrada daje samopouzdanje, koje je poljuljano jer u ovom poslu nikada ne znate kome se obraćate, ne znate kakav doprinos dajete i kakve posledice prouzrokujete. Zato mi je nagrada satisfakcija – da znam da se ne krećem u mraku“.

Na suprotnom kraju etičke skale od javnog djelovanja Snežane Čongradin, ondje gdje politički cinizam i zluradost otimaju prostor solidarnosti i empatiji, smjestio se gradonačelnik Vukovara Ivan Penava. Taj desni disident HDZ-a, današnji predsjednik Domovinskog pokreta, stranke nastale odvajanjem desne frakcije HDZ-a, demografsku agoniju srpske manjine u Hrvatskoj odlučio je iskoristiti – da je gurne još dublje. Na stranu to što demografski slom ne proživljava samo srpska zajednica u Hrvatskoj, nego cijela zemlja: prošlogodišnji popis stanovništva pokazao je, naime, da je Hrvatska u deset godina, od popisa stanovništva 2011., izgubila 400 tisuća stanovnika – njih deset posto.

U takvim okolnostima, zdrav razum političarima bi nalagao da učine sve, baš sve što mogu, da život u Hrvatskoj učine takvim da ljudi prestanu odlaziti, te da se, ako bude sreće, u nju počnu i vraćati; u nacionalno miješanim sredinama to bi, među ostalim, moralo značiti i stvaranje uvjeta da se svi osjećaju što bolje, dobrodošli, i kod kuće. Gradonačelnik Vukovara, međutim, ni trideset godina poslije rata nije sposoban usvojiti zdravorazumski princip dobre politike o što boljem životu što većeg broja ljudi; njega i danas vodi načelo katastrofe zbog kojega je ova regija i propala: što komšiji gore, to nama bolje.

Dok je Hrvatska u deset godina izgubila deset posto stanovnika, broj Srba u Hrvatskoj smanjen je čak triput više – za trećinu. Prema popisu iz 2011, Srba je u Hrvatskoj bilo 186.633, a danas ih je 123.892 – pad veći od 33 posto. Smanjenje nije dramatično samo na nekadašnjim ratnim područjima, nego i u velikim gradovima, u kojima dosiže i do 40 posto. U zemljama dobrih političara, mira, solidarnosti i građanskog povjerenja takvi bi podaci signalizirali općenacionalnu tragediju; ne, međutim, i u Hrvatskoj, a naročito, žalibože, ne u Vukovaru, gradu kojemu politika iscjeljenja i međunacionalnog povjerenja treba više nego igdje drugdje.

Umjesto da pokrene politike pomirenja i istine, gradonačelnik je odlučio stati na čelo svih koji rezultate popisa stanovništva žele pretvoriti u instrument dodatnog rezanja prava srpske manjine u Vukovaru. Samo nekoliko dana nakon što su rezultati popisa objavljeni, većina u Gradskom vijeću, uz zdušno prevodništvo gradonačelnika Penave, odlučila je promijeniti gradski statut koji je Srbima omogućavao da službenu komunikaciju s gradskim službama obavljaju na ćirilici, kao i da službeni natpisi budu i na latinici, i na ćirilici. Time će gradonačelnik, čiji se mandat prepoznaje uglavnom po konfrontaciji s ostacima srpske zajednice u Vukovaru, okruniti svoj višegodišnji trud da dijelu vlastitih sugrađana onemogući korištenje benignog, samorazumljivog prava koje je potvrdio i Ustavni sud.

Penava se, naime, već godinama protivi korištenju dvojezičnosti u Vukovaru: uporno je tvrdio čak i da je popis stanovništva 2011. netočan, možda i namjerno krivotvoren, kako bi Srbi u Vukovaru prešli zakonski minimum od trećine stanovništva, i time stekli pravo na dvojezičnost. Sada, poslije popisa 2021, ne mora više tvrditi ni to: Srba više nema dovoljno da bi im zakon jamčio dvojezičnost – premda se ni taj zakon, uvelike i Penavinom odgovornošću, godinama već ne poštuje. To je, dakle, prava slika loše i zlonamjerne politike: koristiš zakon kako bi vlastitim sugrađanima demonstrirao da nisu dobrodošli u vlastitom gradu.

A mogao bi Vukovar, naravno, i drugačije. Onako kako je, na primjer, postupila Istra: premda ni u Istri Talijana nema dovoljno da bi im zakon jamčio dvojezičnost, nikome ne pada na pamet da ospori Statut Istarske županije, usvojen još davne 1994, i to samo zato što je Talijana manje od zakonskog minimuma koji jamči pravo na dvojezičnost. Štoviše; nakon što je, poslije objavljivanja posljednjeg popisa stanovništva, postalo očito da će Srbi izgubiti zakonsko pravo na dvojezičnost ne samo u Vukovaru, nego u čak četiri županije te nekoliko gradova i općina, istarski političari, ali i predstavnici talijanske manjine u Hrvatskoj, jasno su u javnosti naglasili kako Istra ostaje privržena pravu na dvojezičnost i zaštiti svih svojih manjina, onako kako je zapisano u njihovom Statutu: “U Istarskoj županiji hrvatski i talijanski jezik su u ravnopravnoj službenoj uporabi u radu županijskih tijela u samoupravnom djelokrugu. (…) Autohtone etničke i kulturne, te druge osobitosti Istre, zaštićene su sukladno odredbama ovog Statuta i drugim propisima.”

Ivan Penava i hrvatski radikali dobro znaju da se ratne rane mogu zaliječiti samo uzajamnim praštanjem i obnovom povjerenja, a ne kriminalizacijom pismenosti i kolektivnim sumnjičenjem. Krivci i zločinci odavna su napustili Vukovar; a ako i nisu – jedna je od češćih tvrdnji hrvatskih zagovornika konfrontacije da “zločinci i danas slobodno šeću Vukovarom” – za to može biti odgovorno samo tužiteljstvo, a nikako ne cijela zajednica; naročito ne sada već druga, pa i treća poslijeratna generacija. U tome je nesreća politike aktualnog gradonačelnika Vukovara: umjesto da vlast koristi kako bi na obje strane ublažio traumu, on traumu perpetuira da ostane na vlasti.

To nije politika mira, nego politika pritisaka i netrpeljivosti. To je politika koja zajednice na ovim prostorima već desetljećima drži u uzajamnoj zavadi, i kojoj se uvjerljivo, s hrabrošću dostojnom divljenja, suprotstavljaju tek rijetki, poput Snežane Čongradin, neovisno o tome kojem narodu pripadali. Ili će prije biti da svi oni ipak pripadaju jednom drugom narodu, narodu različitom od onih iz kojih dolaze odgovorni za sve naše kolektivne nesreće: narodu snažnih žena, narodu koji zna kako se čuvaju dragocjenosti koje nam, eto, nestaju pred očima.

(Autonomija)