Skip to main content

BORIS PAVELIĆ Rusija u Hrvatskoj: Okolo kere, pa na mala vrata

Autonomija 06. апр 2023.
7 min čitanja

Najistaknutiji "putinovac", savezništva i neprijateljstva

“Proputinovske” izjave hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića, kojih se proteklih mjeseci naslušala cijela Europa, nisu jedini izraz onoga što bismo u Hrvatskoj, čvrstoj euroatlantskoj saveznici Ukrajine, mogli shvatiti kao “ruski utjecaj”. Dapače, te su izjave možda najbenigniji dio mutne i skrivene, premda razgranate mreže utjecaja Moskve u Hrvatskoj koji seže od politike, preko ekonomije, do medija.

“Milanović sada već posve otvoreno radi u interesu ruske agresije i Putinova nedemokratskog režima, a protiv Ukrajine, Europe (koju je opet obasuo uvredama) i Zapada. Želi Hrvatsku u ‘ruskom svetu’.” Tako je vladajuća hrvatska Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) 27. siječnja ove godine komentirala Milanovićevu izjavu, jednu u nizu koja se uistinu može čitati tako kako ju je pročitao HDZ. Predsjednik se, naime, tog dana nedvosmisleno suprotstavio isporuci suvremenih tenkova napadnutoj zemlji. “Isporuke zapadnih tenkova Ukrajini produžit će rat”, izjavio je. “Ako se Amerika i Rusija ne dogovore, a to zasad nije na vidiku, rat se neće zaustaviti. Nadam se da se neki razgovori vode ili ćemo lagano prema trećem svjetskom ratu, za koji neki misle da je već počeo. Što se tiče tenkova, i ruski i američki jednako gore”, dodao je sarkastično, poput kakvog Medvedeva.

Nije to bila ni prva ni jedina izjava kojom se Milanović otvoreno suprotstavio politici NATO-a i EU, potkopavajući – za dobro ili za zlo – savezničku odlučnost u oružanoj potpori Ukrajini. U prosincu prošle godine, primjerice, uložio je veto na odluku Vlade da Hrvatska primi na obučavanje do stotinu ukrajinskih vojnika u sklopu misije vojne pomoći EUMAM (Military Assistance Mission of the European Union to support Ukraine), koju je EU uspostavila 15. studenoga 2022., za obuku oko 1,100 ukrajinskih vojnika u državama članicama.

Povrh toga, Milanović je u više navrata minimizirao važnost solidarnosti s Ukrajinom, izjavljujući kako “Ukrajina nije naš saveznik”, kako “ovo nije naš rat”, pa sve do tvrdnje kako Ukrajini nije mjesto u NATO-u. Htio on to ili ne, takvim je izjavama izazvao ljutnju velikog dijela hrvatske javnosti koja još itekako pamti nespremnost Zapada da pomogne Hrvatskoj kada je bila napadnuta 1991. – sam Milanović, uostalom, često na to s gorčinom podsjeća – ali je navukao i gnjev Ukrajinaca, uz istodobne pohvale ruskih medijskih huškača. Tako se, na primjer, Putinov obožavatelj Vladimir Solovjov Milanovićevih izjava uhvatio tvrdnjom kako “to ne govori neki zadnji čovjek u Europi, nego predsjednik Hrvatske”.

Valja, ipak, priznati da Milanovićeve “proputinovske” izjave, za razliku od nekih drugih, nisu naprosto iracionalne; imaju stanovitog političkog rezona, bio on prav, bio kriv. Zoran Milanović, naime, hrvatski je predsjednik, čiji je posao, uz ostalo, sačuvati zemlju od rata i razaranja. “Možda njemački tenkovi izgore, a možda dođu i do Krima, ali bez Hrvatske. Ja ću to uvijek zagovarati. Oni koji se žele svidjeti nekome u Bruxellesu možda će to zagovarati, ali ja neću”, izjavio je Milanović suprotstavljajući se u siječnju isporuci zapadnih oklopa Ukrajini. Njegov je načelni stav dosljedan: rat u Ukrajini nije hrvatski rat, i Hrvatska se treba držati po strani. Gledan izolirano, posve teoretski, taj se stav može činiti ispravnim, dosljedno pacifističkim; promatran, međutim, u aktualnom kontekstu, on potkopava savezništvo NATO-a i EU, i ne koristi nikome drugome doli Vladimiru Putinu. Utoliko, Zoran Milanović u današnjoj hrvatskoj politici uistinu jest najistaknutiji “putinovac”, sviđalo se to njemu ili ne.

Ali i regionalno je Milanović saveznik Putinovih miljenika. Njegovo politički apsurdno prijateljstvo s predsjednikom Republike Srpske Miloradom Dodikom, koji je, pak, politički saveznik s predsjednikom HDZ-a BiH Draganom Čovićem, kao da tvori ništa manje nego nekakvu regionalnu političku osovinu koja fetišizira Daytonski sporazum, potkopava Bosnu i Hercegovinu, i ide naruku samo Putinovoj Rusiji. Na toj razini, štoviše, dio je te osovine i Andrej Plenković sa svojim HDZ-om Hrvatske. Politički, na djelu su uvelike paradoksalna i teško objašnjiva istodobna savezništva i neprijateljstva: u Hrvatskoj, Plenković i Milanović posvađani su do stupnja na kojemu ugrožavaju skladno funkcioniranje političkog sustava; regionalno, njih su dvojica saveznici s Beogradom i Banja Lukom u sporom, ali efikasnom procesu korozije susjedne države – a sve to, ovako ili onako, štetno je za interese i Hrvatske same, s njezinim prirodnim euroatlantskim kontekstom, ali i njezinih susjeda, kojima bi isti taj euroatlantski kontekst mogao biti spas i utočište, samo kad bi njihove političke elite smogle inteligencije i uvida da to konačno razumiju.

Ruski politički utjecaj u HDZ-u mogao se otčitati na još jednom, danas gotovo zaboravljenom, ali zato ne manje znakovitom primjeru: 2016. godine, tadašnji predsjednik HDZ-a i potpredsjednik hrvatske vlade Tomislav Karamarko, poznat po svojem ultrakonzervativizmu koji je prelazio čak i u otvorenu institucionalnu rehabilitaciju ustaštva, bio je prisiljen na ostavku nakon što se doznalo da je tvrtka njegove supruge surađivala s tvrtkama pod ruskim utjecajem, kao i da je HDZ primio novac za kampanju od zaklade koju su financirale ruske tvrtke. Te veze nikad nisu podrobnije istražene jer je Karamarko politički propao, ali u javnom se prostoru i danas može naći niz intrigantnih indicija koje sugeriraju kako mreže suptilnog utjecaja i danas plutaju hrvatskim političkim morem.

U ekonomiji, ruski utjecaj u Hrvatskoj snažniji je nego što se na prvi pogled čini. Već godinama je golem ruski novac u najvažnijim granama hrvatskog gospodarstva: u energetici, proizvodnji hrane, lancu opskrbe, možda i u medijima… Pritom valja imati na umu da novac ima tendenciju skrivanja, naročito primjerice u medijima, pa je praktički nemoguće ustanoviti tko je istinski vlasnik nekih hrvatskih novina, za koje se već godinama spekulira da su im nominalni vlasnici uistinu samo to: nominalni. Ima li se pritom još na umu da su neki od tih medija nakon ulaska netransparentnog kapitala neočekivano i naglo skrenuli snažno udesno, opravdanima se čine pretpostavke kako je zapravo riječ o rukavcima razgranatog i mnogostrukog putinovskog utjecaja – ali za to dosad, nažalost, nitko još nije podastro uvjerljive dokaze.

U energetici, ruski je utjecaj u Hrvatskoj konstanta; mijenjaju se samo njegovi komercijalni oblici. Do 2010, Gazprom je plin prodavao ključnoj hrvatskoj kompaniji Ini. No kada je vlada hrvatske premijerke Jadranke Kosor 2010. javnim natječajem prekinula suradnju s Gazpromom i potpisala ugovor s talijanskim ENI-jem, činilo se da je Gazprom izguran s hrvatskog tržišta. Međutim, samo nakratko: otprilike u to vrijeme, 2010., malo poznati hrvatski biznismen Pavo Vujnovac kupio je tada malo Prvo plinarsko društvo (PPD) od mađarske podružnice njemačkog E.ON-a. U samo osam godina, 2010. do 2018, prihod PPD-a porastao je s pedesetak milijuna kuna 2010. na 7,6 milijardi kuna – i sve to na nabavci prirodnog plina od ruskog državnog Gazproma. Posljednjih godina uoči napada na Ukrajinu, Hrvatska je gotovo sav plin izvan vlastitih izvora posredstvom PPD-a nabavljala od Gazprom-a, a plinski biznis s Rusima Pavla Vujnovca u samo nekoliko godina pretvorio je u najmoćnijeg poslovnog čovjeka u Hrvatskoj. No nije to, naravno, izuzetak u Europi: ovisnost o ruskom plinu danas je jedno od općih traumatskih mjesta cijele Europske unije.

No koliko je moćan poslovni kompleks vezan uz Vujnovca, pokazalo se u ljeto prošle godine, kada je većina hrvatskih novinskih portala najprije objavila, a potom misteriozno povukla naizgled rutinsku vijest o izlaganju Sandre Benčić, parlamentarne zastupnice ljevice, u hrvatskom Saboru. Benčić je pred parlamentom problematizirala kompliciranu, ali intrigantnu priču – klasičnu balkansko-tranzicijsku sagu, moglo bi se reći – o kupnji i preprodaji skupog zemljišta u Dalmaciji i u Zagrebu, u koju su, prema analizama medija, uključeni neki od sadašnjih i bivših šefova hrvatskih tajnih službi, zajedno s poduzetnicima, među kojima je i Pavo Vujnovac. O govoru Sandre Benčić u Saboru rutinski je izvijestila državna agencija Hina, pa je vijest objavila većina hrvatskih portala, ali se vrlo brzo nakon toga dogodilo nešto posve neuobičajeno: vijest je u tišini s većine tih portala “skinuta”, što u javnosti jest primijećeno, ali nikad nije do kraja istraženo, pa se ni do danas ne zna je li uistinu riječ o tihoj, ali nedvosmislenoj cenzuri, na što ova stvar itekako zaudara.

Paralelno s osvajanjem velikog dijela energetskog tržišta, ruski je novac ulazio, ništa manje vehementno, i u opskrbu hranom u Hrvatskoj. Agrokor, svojedobno najveća regionalna tvrtka za proizvodnju i prodaju prehrambenih proizvoda u vlasništvu hrvatskog tajkuna Ivice Todorića, prve je goleme kredite od ruskih banaka počela uzimati još polovinom prošlog desetljeća. No kada ni ti krediti nisu bili dovoljni da pokriju apetite svog vlasnika, koji i danas još živi u dvorcu ponad Zagreba i čiji je utjecaj počeo nadilaziti moć hrvatske vlade, Agrokor je 2017., u kompliciranoj akciji spašavanja od bankrota, promijenio vlasnike, i to tako da su ruske banke, VTB i Sberbank, na ime duga postale vlasnici gotovo 50 posto nove tvrtke, koja je ime promijenila u Fortenova. Već su tada, u vrijeme kada čarkanja na istočnoj granici Ukrajine, pa čak ni rusku okupaciju Krima, još nitko nije razumijevao kao otvorenu rusku agresiju na susjednu zemlju, u Hrvatskoj mnogi upozoravali kako možda nije bilo najpametnije toliko velik dio vlasništva u najvećoj hrvatskoj prehrambenoj tvrtki predati u ruke političko-poslovnom carstvu Vladimira Putina. Ali bilo je kasno – Rusi su samo vlastite kredite pretvorili u vlasništvo; izbora naprosto nije bilo.

Daljnji razvoj vlasničkih odnosa u Fortenovi, naročito onaj nakon fatalnog 24. veljače prošle godine, pokazuje koliko je teško osloboditi se utjecaja novca Putinovih ljudi, čak i kada protiv njih djeluju žestoke sankcije Europske unije. Prošle godine, nakon što je Rusija napala Ukrajinu a EU uvela sankcije, Fortenova je dospjela u težak problem: kako prodati gotovo pedesetpostotni vlasnički udio ruskih banaka s kojima nitko izvan Rusije ne smije i ne može poslovati. Pa je potkraj prošle godine u Hrvatskoj snažno odjeknula nenajavljena vijest, da ruski dio vlasništva u Fortenovi kupuje tvrtka SBK Art saudijskog investitora Saifa Alketbija, za kojega nitko u Hrvatskoj dotad nije bio ni čuo. Nekoliko je mjeseci moralo proći prije nego što je hrvatska Vlada, šokirana činjenicom da s polovinom vlasništva najveće hrvatske tvrtke mešetare igrači posve izvan njezinog dosega, ipak uspjela spriječiti tu sumnjivu transakciju, te od Vijeća Europske unije isposlovati da Alketbijevu tvrtku uvrsti na popis sankcioniranih ruskih firmi. Pokazalo se, naime, da je Alketbi nastupao kao paravan za rusko-hrvatskog poduzetnika i tajkuna Krešimira Filipovića, koji je svoju akciju, osim preko Alketbija, pokušao provesti i uz pomoć Miodraga Borojevića, hrvatskog menadžera s unosnim poslovima u Rusiji.

Prelazak vlasničkog udjela u Fortenovi iz ruskih u ruske ruke tako je, zasad, zaustavljen, ali priča nije završena. Zagrebački tjednik Nacional, primjerice, u posljednjem je broju otkrio kako su spomenuti Miodrag Borojević i najbliži članovi obitelji Krešimira Filipovića, prema jednoj presudi suda u Zagrebu, u Hrvatsku u posljednje dvije godine, preko fiktivnih ugovora o zajmu, plasirali gotovo 30 milijuna eura. U iskazu sudu, Borojević je izjavio kako je brat Krešimira Filipovića te goleme svote novca uplaćivao na njegov hrvatski račun zato što su bile namijenjene nekim “trećim osobama” u Hrvatskoj, a to je potvrdio i sam brat Krešimira Filipovića. Ostalo je neodgovoreno kojim to “trećim osobama”, jer to sud nije zanimalo. Čini se, dakle, da je tridesetak milijuna eura u kratkom razdoblju otišlo u privatne džepove u Hrvatskoj, a da nadležne institucije o tome pojma nisu imale. Pa neka čitatelj sam procijeni jesu li takve neobične transakcije – možda i višestruko veće od ovog “sitniša” – i ranije mogle služiti kao model putinovskog financijskog mešetarenja u Hrvatskoj. Baš onako kako naš dobri narod običava reći: “Okolo kere, pa na mala vrata”.

(Autonomija)

Članak je deo projekta “Analiza antizapadnih narativa u Srbiji” koji sprovode Nezavisno društvo novinara Vojvodine i portal Autonomija. Projekat je podržala Ambasada SAD u Srbiji.