“Kao politički predstavnici na principu ustavnog ustrojstva BiH i konsenzusa mi moramo uvažavati i legitimnu političku volju Republike Srpske, odnosno srpskog konstitutivnog naroda. Bez njih institucije ne mogu funkcionirati i ne mogu se donositi odluke.” To je prije dva mjeseca, u utorak, 21. ožujka, pred Odborom za vanjsku politiku Europskog parlamenta izjavila predsjedateljica Vijeća ministara BiH, političarka HDZ-a BiH Borjana Krišto.

U toj je rečenici sažet sav paradoks politike hrvatskih političkih predstavnika u Bosni i Hercegovini, koji na sav glas govore o Europi, dok istodobno pogoduju razornom utjecaju Putinove Rusije u BiH i na Balkanu. Nejasno je pritom samo čine li to namjerno, sa skrivenim ali promišljenim namjerama, ili iz političke nemoći da se uistinu suprotstave moćnome Miloradu Dodiku, najotvorenijem Putinovu eksponentu na Balkanu.

Mnogi tvrde da je riječ o ovome prvom: da HDZ BiH, na čelu s Draganom Čovićem, predsjednikom stranke i najmoćnijim hrvatskim političarom u BiH, svoje tvrdnje o privrženosti euroatlantskom putu BiH koristi samo kao paravan za ono što uistinu čini: da u suradnji s Miloradom Dodikom, dokazanim razbijačem BiH i agentom “ruskog svijeta” na Balkanu, obnavlja velikodržavlje devedesetih, razara koncept nedodirljivosti granica na Balkanu, te time stvara uvjete za teritorijalno-etničku rekompoziciju regije, ali i Putinu daje političke i geostrateške argumente za razbijanje Gruzije i Ukrajine – a potom, možda i Europske unije same.

Mnogo argumenata u prilog takvoj tezi moglo se pronaći otkako je Putinov režim 24. veljače prošle godine napao Ukrajinu, a ruski predsjednik zonu ruskog utjecaja odredio sve do zapadnih granica Balkana, uključujući i Bosnu i Hercegovinu pa i Hrvatsku. Za razliku od jedinstvene reakcije članica EU na Putinov vojni upad u suverenu europsku zemlju, Dragan Čović i njegov HDZ BiH nisu eksplicitno osudili agresiju, kao što nisu ni Milorad Dodik i Srbija. Čović je to učinio tek posredno i zakašnjelo, kada je vlada u Zagrebu, nakon sastanka Čovića s hrvatskim premijerom Andrejem Plenkovićem 1. ožujka prošle godine priopćila da je „Dragan Čović ponovio kako je stav hrvatskih dužnosnika u BiH u potpunosti usuglašen sa stavovima EU te da snažno osuđuje rusku agresiju i kršenje državnog suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti Ukrajine“. No to je izjavila hrvatska vlada, a ne Dragan Čović. Njega je na tom sastanku, tjedan dana nakon što je Putinova vojska provalila u susjednu državu, hrvatski premijer morao doslovno disciplinirati kako bi pristao na izjavu europske solidarnosti s Ukrajinom.

Ne tako dugo prije Putinova napada na Ukrajinu, još početkom 2020., Čović je otvoreno zagovarao jačanje ruskog utjecaja u BiH. “Uloga Ruske Federacije nezamjenjiva je i temeljna: ona uravnotežuje, stvara ravnotežu snaga u svijetu i ne može se izbjeći u rješavanju bilo kojeg međunarodnog problema. U isto vrijeme, BiH, za koju je privilegija imati partnera Ruske Federacije, želi proširiti sveobuhvatnu suradnju s Moskvom, uključujući jačanje međuparlamentarne suradnje”, izjavio je Čović u intervjuu ‘Rossiyskoj Gazeti’, dodajući, između ostalog, kako bi BiH u postizanju unutarnje stabilnosti “morala puno naučiti od multinacionalne Rusije”. “Moramo učiti od Rusije kako se štite i brane vlastiti interesi”, poentirao je u tom intervjuu Čović.

Na Čovićevo “poslovno partnerstvo” s Rusijom, koje da se nadopunjuje s njegovim političkim savezništvom s Putinovim balkanskim agentom Dodikom, neposredno poslije Putinove agresije na Ukrajinu upozoravao je bivši član Predsjedništva BiH i bivši gradonačelnik Sarajeva Ivo Komšić, ugledni kritičar hercegbosanske politike HDZ-a. U intervjuu hrvatskom tjedniku Nacional dvadesetak dana nakon početka invazije na Ukrajinu, Komšić je upozorio na Čovićevo prijateljstvo s Borisom Vladimirovičem Gusovom, predsjednikom ruske institucije pod nazivom Međunarodna inženjerska akademija, koje je rezultiralo Čovićevim prijemom u tu organizaciju, usprkos tome što je Čović potpuno nepoznat na međunarodnoj sceni znanstenika i inženjera.

Čović je, prema podacima Ive Komšića, blisko surađivao s ondašnjim ruskim veleposlanikom u BiH Petrom Ivancovim, sastajući se s njim nekoliko puta 2016. i 2017. godine, a rezultat tih susreta bio je dogovor da će ruski investitor novcem ruske državne banke Sberbank privatizirati rudnik boksita u Posušju i mostarski Aluminij. Na jednom od tih sastanaka, prema Komšićevim informacijama, bili su i visoki dužnosnici hrvatske obavještajne službe, bliski tadašnjim čelnim ljudima desne struje hrvatskog HDZ-a. Ivo Komšić iznio je i podatak da se Dragan Čović u svibnju 2018., u jednom hotelu kod Trogira, sastao s bivšim šefom ruske obavještajne službe (FSB) Nikolajem Petruševim, današnjim tajnikom Vijeća sigurnosti Ruske federacije, koji je prvi primio Milorada Dodika za njegovog posjeta Moskvi 22. i 23. svibnja ove godine, a na sastanku su sudjelovali i bivši potpredsjednik hrvatskog HDZ-a Milijan Brkić te tadašnji gradonačelnik Zagreba Milan Bandić, kojega je u studenome iste godine odikovao osobno Vladimir Putin.

Godinu i pol kasnije, u veljači 2020., Čović je bio gost Valentine Matvijenko, predsjednice Vijeća Federacije Federalne skupštine Ruske Federacije. Vrhunac Čovićeva proruskog angažmana, uz već spomenuti intervju Rossiiskayoj Gazeti, bio je njegov zahtjev vlastima BiH, koordiniran s ruskim veleposlanstvom ali ne i s vlastima Bosne i Hercegovine, da ruski vojni tim pomogne  u suzbijanju epidemije koronavirusa koja je izbila u veljači 2020. Rusko veleposlanstvo u BiH objavilo je tada kako je Dragan Čović tražio dolazak 24 ruska vojnika i pet specijaliziranih vozila snaga atomsko-kemijsko-biološke zaštite (ABHO) u BiH kako bi pomogli bolnici u Mostaru. Mediji u BiH otkrili su kako je isti taj ruski vojni tim prethodno dezinficirao prometnice u Republici Srpskoj, a njegov se zapovjednik, general-major Mihail Černišov, u Beogradu sastao s predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem. Sarajevsko “Oslobođenje” objavilo je da su ti vojnici u BiH ušli preko aerodroma Mahovljani kod Banjaluke koristeći službene putovnice, ali da su skenirane putovnice samo dvojice od njih, “dok se fotografije preostala 22 člana ovog tima ne nalaze u sistemu Granične policije BiH”. Te su informacije, dakako, dodatno osnažile sumnje kako je Čović, svojim deklarativnim zahtjevom Rusima za pomoć u borbi protiv epidemije koronavirusa, zapravo omogućio da u BiH uđu Putinovi vojni špijuni.

Nakon sastanka s hrvatskim premijerom Andrejem Plenkovićem u ožujku prošle godine, s kojega je hrvatska vlada objavila kako Čović “snažno osuđuje rusku agresiju i kršenje državnog suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti Ukrajine”, najmoćniji hrvatski političar u BiH nastoji ostaviti dojam da je zauvijek odustao od simpatija prema Putinu i njegovu režimu. Tek, međutim, treba vidjeti je li to uistinu tako. Još u ožujku prošle godine, primjerice, predstavnica HDZ-a BiH u izaslanstvu BiH pred Vijećem Europe Borjana Krišto – današnja predsjedateljica Vijeća ministara BiH – ostala je suzdržana u glasanju o izbacivanju Rusije iz Vijeća Europe (VE), pa je njezina neutralnost bila ključna za odluku da BiH glasa protiv izbacivanja Rusije iz VE, jer su dva bošnjačka člana izaslanstva glasala “za”, a dva srpska “protiv” – da je Krišto bila “za”, bila bi to i BiH.

No sada, poslije formiranja vlasti na temelju općih izbora u BiH u listopadu prošle godine, Čovićev HDZ BiH bit će prisiljen da pokaže istinsku prirodu svoje politike. Dobio je, naime, mjesto predsjedavajućeg državne vlade, Vijeća ministara BiH, i na to je mjesto postavio blisku Čovićevu suradnicu Borjanu Krišto. Vladajuću koaliciju formirali su HDZ BiH, Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) Milorada Dodika i koalicija pretežno lijevih bošnjačkih stranaka predvođenih Socijaldemokratskom partijom BiH (SDP BiH). U takvim okolnostima, više ne bi trebalo biti moguće da HDZ BiH govori jedno, a radi drugo: očito proruskoj – a time i prosrpskoj i protubosanskoj – politici svog koalicijskog partnera Milorada Dodika HDZ BiH morat će se ili suprotstaviti, ili joj se prilagoditi; trećeg nema.

Prvi potezi Vijeća ministara sugeriraju kako se nova bosanskohercegovačka vlast kreće prema ovome drugome: BiH, čini se, ni s novim sazivom Vijeća ministara ne kani uvesti sankcije Putinovoj državi, ostajući time, uz Srbiju i Bjelorusiju, parija Europske unije. Istina, Borjana Krišto kao da pokušava ekvilibrirati: ona je 10. svibnja, u povodu sto dana svojeg Vijeća, izjavila kako je cilj Vijeća ministara “otvoriti pregovore o članstvu s Europskom unijom i ispuniti 14 postavljenih reformskih prioriteta” koje je postavila EU. Sankcije Rusiji, i novonastalu političku situaciju na kontinentu nakon Putinove agresije na Ukrajinu, nije ni spomenula. Spomenula je, zato, ucjenu kojom Milorad Dodik uvjetuje djelotvornost Vijeća ministara: ako to tijelo ne usvoji odluku o spajanju BiH na plinovod iz Rusije, takozvanu “južnu interkonekciju”, Dodik će blokirati rad bosanskohercegovačke vlade. Toj se ucjeni odmah pridružio HDZ BiH, zahtijevajući spoj na “istočnu interkonekciju” prema Hrvatskoj. Bude li u takvom tonu protjecao mandat Vijeća ministara BiH s političarkom HDZ-a BiH na njegovu čelu, postat će jasan odgovor na pitanje s početka ovog teksta: da ono što Borjana Krišto zove “konsenzusom” i “uvažavanjem legitimne političke volje Republike Srpske” neće biti drugo nego europski ples na Putinove note. A zapjeva li Bosna na tu falš melodiju, postat će još glasnija sirena za opću opasnost koja od fatalnog 24. veljače 2022. upozorava da je u Europi baš sve postalo moguće – pa i ono najgore.

(Autonomija, foto: Lupiga.com)

Tekst je deo projekta “Analiza antizapadnih narativa u Srbiji” koji sprovode Nezavisno društvo novinara Vojvodine i portal Autonomija. Projekat je podržala Ambasada SAD u Srbiji.