Zli čarobnjak iz Srbije, drugi po redu, je otišao, tačno nakon 40 godina i mjesec dana od kada je prvi zli čarobnjak iz Srbije, na Osmoj sjednici CK republičkog Saveza komunista došao na vlast. I, 26 godina i 20 dana nakon što je prvi nepomenik pao sa vlasti. Samo zbrajanje ovih silnih prohujalih godišnjih doba izaziva jezu. Nadam se da će sve generacije novodolazećih političara i građana u Srbiji, ali i u Bosni, staviti prst na čelo i zapitati se zašto je Srbija tu gdje jeste. Možda je vrijeme da se postavi pitanje: da li će sa padom zlog čarobnjaka 2.0 pasti koprena i magija zloduha devedestih sa očiju i srca većinske Srbije i njene mladosti!? Odnosno, da li će se dolazeća vlast Srbije uspjeti suočiti sa ulogom svoje države, crkve i društva u ratovima i zločinima devedesetih, kako nije mogla ili htjela vlast poslije 5. oktobra!?

Studentski pokret 2024-2026. je promijenio društvo i političko lice Srbije. Na način, na koji se to nije desilo 2000. godine. Tu nema povratka na staro. Zašto je tomu tako, tema je za neku drugu kontemplaciju. Traži se odgovor na pitanje da li ovaj društveno-političkih talas promjena može doprijeti i do političkog naličja Srbije – do tamnog laguma politika i interesa, koji drže građane Srbije taocima rata i genocida devedesetih počinjenog u ime pansrpstva!?

Ja sam ubijeđen da je mladost Srbije, svojim poletom i porukama, jasno demonstrirala da većina građana Srbije želi i može da se suoči sa i oslobodi od prtljaga rata i zločina počinjenih u ime ujedinjenja etnički očišćenih „vjekovnih srpskih zemalja“. Njihova generacija ima pravo da se sa tim obračuna sa distancom od 30 godina na svoj (trans)generacijski način, koji će biti sigurno drugačiji od načina moje ili starijih generacija. Ono što će biti isto jeste etički zahtjev empatije, lične katarze i društvene emancipacije.

Društvo u Srbiji mora proći purgatorij devedesetih, ukoliko želi da bude uistinu slobodna i pravedna zemlja. Studenti i mladost Srbije, predstavnici Studentske liste, s pravom ponavljaju da žele istinu i pravdu za žrtve režima, političku odgovornost i lustraciju režima zlog čarobnjaka 2.0. No, moraju biti svjesni da žrtve zločina zlih čarobnjaka Srbije ne stanuju samo u Srbiji. Zapravo daleko najveći broj njih je u Bosni i na Kosovu. I oni čekaju istinu i pravdu – i vladavinu prava i političku odgovornost, i obeštećenje! Zapamti, mladosti, čekaju je mnogo duže od vas.

Ono što nad ovaj mladalački polet nadkriljuje sive oblake jesu, za sada rijetke, ali ipak prisutne poruke u javnom prostoru: „da se stav nove vlasti o devedesetim neće mijenjati“, „da će nova vlast poštovati sadašnji ustav Srbije glede kosovske nezavisnosti“, „da se stav o i odnos prema Republici Srpskoj neće mijenjati“… One dolaze od pojedinaca koji se trenutno u javnosti percipiraju kao budući nosioci političkih funkcija u novoj vlasti, od ljudi sa ili bliskih Studentskoj listi, kao i od desno-konzervativnog krila studentskih plenuma.

Kada neki pripadnici starijih generacija koji su četiri decenije meškali muda zlim čarobnjacima Srbije, kažu mladosti koja je umjesto njih i za njih poturila leđa i izvojevala etički jasnu političku pobjedu, da se stav nove vlasti o pansrpskim ratovima i ratnim zločinima neće ili ne treba mijenjati – to nije ništa drugo do pokušaj najave granice dopuštenog otriježnjena i emancipacije postavljena mladim generacijama kao povodac. Do ovdje možete, ali dalje ne.

Mladosti, izgleda mi da pojedini iz generacije vaših očeva – a neke ćete možda birati za ključne funkcije – žele unaprijed odrediti okvire i granice vaše slobode propitivanja recentne istorije i državnih politika Srbije. Od katarzičnog pitanja, šta si tata/deda radio kada je bio rat u Hrvatskoj, Bosni i Kosovu, jesi li rat podržavao, jesi li u njemu učestvovao, jesi li nekog ubio ili zatvorio ili mučio, ili zakopavao – pa do kompleksnijih prosuđivanja političke i međunarodnopravne uloge i odgovornosti srpske države, crkve i inteligencije za desetine hiljada mrtvih i milione prognanih nesrpskih civila u Bosni, Kosovu, Hrvatskoj.

Bizarno je da sada stariji postavljaju mladima granice dozvoljene emancipacije od grijeha njihovih očeva – od zločina državnog vrha kojeg je predvodio prvi zli čarobnjak Srbije, a čiji je važan šraf bio drugi zli čarobnjak – kojeg je upravo ta mladost slobodnom voljom i svojim žarom svukla sa vlasti.

Ako želite da živite u normalnoj zemlji moraćete nadmoćati snage i nasljeđe oba zla čarobnjaka Srbije. I više od toga. Promiskuitetna diplomatija ponekih sila Zapada i Istoka htjeće da ne preispitujete uloge stranih i međunarodnih aktera u ratovima devedesetih i njihove odnose sa zlim čarobnjacima Srbije. Htjeće da Srbija ostane vječnim taocem sopstvenog zločina, a region vječnim zarobljenikom dejtonskog neoimperijalnog poretka, koji je legitimizirao genocid.

Novodolazeći političari Studentske liste i mladost Srbije trebaće puno učiti ne bi li ispravno razumijeli zašto su ratovi devedesetih odnijeli oko 130 hiljada žrtava, a u toj brojci oko 72 do 75 hiljada civila, i zašto su samo pansrpske i srbijanske oružane formacije odgovorne za oko 55 do 60 hiljada ubijenih i nestalih civila – u sva tri rata za srpske zemlje. Trebaće naučiti i da njihova država, kao ni druge države bivše Jugoslavije nikada nisu izašle sa zvaničnim i cjelovitim spiskovima ni vlastitih vojnih žrtava, a kamoli civila. Da nisu htjeli osnovati regionalnu međudržavnu komisiju koja bi to utvrdila. Ali i da su neki hrabri ljudi, aktivisti i organizacije diljem postjugoslovenskog prostora uspjeli na tom planu razbistriti dosta vode. Moraće učiti da je važno počistiti ispred svog praga, prije nego se pogleda i progovori susjedu. A to se posebno odnosi na Srbiju i tvorevinu genocida koju zovu Republika Srpska. Studentska lista i svi koji pretenduju da obavljaju političke funkcije u novoj vlasti Srbije, moraće učiti geografiju srpskih moralnih poraza i monstruoznih pobjeda: Srebrenica, Potočari, Foča, Višegrad, opsada Sarajeva, prijedorske logore smrti Omarsku, Keraterm i druge, Korićanske stijene, Biljane kod Ključa… A to je samo Bosna. Moraće naučiti da je nadomak njihovog glavnog grada otkrivena jedna od tri najveće masovne grobnice ratova devedesetih u kojoj su skrivane žrtve pansrpskih zločina: Batajnica, u blizini baze specijalne antiterorističke jedinice srbijanske policije (više od 740 albanskih leševa); druge dvije su Tomašica (više od 850 bošnjačkih leševa) i Crni Vrh (više od 600 bošnjačkih leševa).

Mladost Srbije ima iz čega i odakle učiti. Ratovi i zločini 1991-1999. godine su, za sada, pravno-sudski, novinarsko-reporterski, akademsko-istraživački, literarno i istorijski najdokumentovaniji, najfiksiraniji, najobrađivaniji ratovi i zločini u ljudskoj istoriji. Jedino se još rat u Sriji 2011-2024. godine, za sada, smatra audio-video najdokumentovanijim ratom. Mladost Srbije ima i od koga učiti – od Antiratne Srbije, generacije najhrabrijih koji su prvog dana pružili intelektualni i ljudski otpor zlu i zločinu.

Trebaće se učiti kako je Beograd radikalizirao i gurnuo hrvatske i bosanske Srbe u zlo nad svojim komšijama, u pobune, pogibelj i izbjeglištvo. Kako je Beograd, militarizirajući sunarodnike u Hrvatskoj, stavljao njihovu glavu na panj hrvatskih radikalnih nacionalističkih frakcija u toj državi, koje su to jedva dočekale. Kako su državne i paradržavne formacije Srbije i susjedne Crne Gore ubijale i terorisale bošnjačke civile u Sandžaku tokom 1992. i dobrog dijela 1993. Na koncu, kako i zašto je zli čarobnjak 1.0 terorisao Albance na Kosovu, kako je došlo do vojne intervencije NATO saveza na Srbiju i zločina protiv civila u samoj Srbiji. I koje sile zapada i istoka su imale svoje adute i interese u ovom našem bratoubilačkom ratu.

U javnosti u Srbiji i regioni danas se, nakon odlaska drugog zlog čarobnjaka Srbije sa vlasti, čuju izjave eskapizma, kako nije sada vrijeme hvatati se u koštac sa zločinima devedesetim, kako će to doći kasnije, kako se odnos prema ratovima devedesetim neće mijenjati.

Ovo nije ništa novo. To su, nažalost, bili dominantni politički stavovi i postpetooktobarskih političkih snaga. I tada se moglo čuti: „sada je važno da se skine Milošević i uklone ostaci režima, pa izgrade demokratske institucije, pa vladavina prava, pa borba protiv kriminala; jednom riječju sada nije vrijeme da se bavimo odgovornošću Srbije za ratove i zločine u susjedstvu – to suočavanje i otriježnjenje poslije zločina, to će doći kasnije“. To kasnije nikada nije došlo. Poslije Koštunice i Tadića, ljubaznih i legalističkih čuvara nacionalističke vatre i stečevina rata i genocida u regionu, došao je zli čarobnjak 2.0.

Većina postpetooktobarske generacije nije smogla moralnog kompasa, katarzične riješenosti, političke volje i institucionalne snage (i pored dobronamjernih upozorenja Antiratne Srbije) da se što prije nakon 5. oktobra režimu zada udarac u izvorište njegove snage – a to su upravo pitanja odgovornosti režima za ratove i zločine.

Nije Milošević postao veliki vođa jer je vodio i branio Srbiju. Postaće veliki vođa jer je poveo Srbe u osvajački rat i istrebljivački pohod protiv komšija – Bošnjaka, muslimana, katolika, Hrvata i novonastalih međunarodno priznatih država. Na Kosovu ih je poveo u uvođenje aparthejda i srpske supremacija nad Albancima, a kada to nije polučilo rezultat, u neskriveno etničko čišćenje i njihovo fizičko uništenje. Režim zlog čarobnjaka 1.0 je bio zavjereničko blato čaršijsko-intelektualnih, partijskih, crkvenih, velikodržavnih uloga, interesa i nacionalističkih strasti u ratnim osvajanjima, profiterstvu i zločinima oko Srbije – a u Srbiji u državno sponzorisanom kriminalu, apsolutističkom vladanju, progonu neistomišljenika i ratnohuškačkoj propagandi. Milošević nije pao na unutrašnjim pitanjima, poražen je tek kada je izgubio sve ratove koje je započeo u okruženju.

Nažalost, nakon 5. oktobra većina je odlučila da se iz tog blata izvuče na način da se uglavnom bavi unutrašnjim problemima i zločinima u Srbiji: Ibarska magistrala, ubistva Ćuruvije i Stambolića, i drugim. Svakako, to je bilo legitimno i nužno, ali ni sa tim se nisu uspjeli ophrvati do kraja. Neki, poput crkve, su bili bijesni, jer im zli čarobnjak 1.0 nije isporučio veliku Srbiju. O zločinima Srbije i njenih paradržavica u okruženju, nova vlast je razmišljala ili kao o valuti kojom se trgovalo sa međunarodnom zajednicoma za političke ustupke i zapadne finansijske injekcije ili kao o izbjegavanju odgovornosti, saradnje i ispunjenja obaveza prema međunarodnopravnim konvencijama i sudskim instancama.

Nova vlast i njene institucije u postpetooktobarskoj demokratskoj Srbiji su aktivno sakrivale i štitile najveće ratne zločince koje su potraživali međunarodni i nacionalni sudovi: političke lidere i ratne komandante oružanih formacija Republike Srpske, Republike Srpske Krajine, Srbije i krnje Jugoslavije, pripadnike paravojski…; arhive i dokumenti o ratovima i zločinima su sistematski uništavani i sakrivani od međunarodnih sudova i javnosti; negirano je bilo kakvo učešće i dogovornosti institucija Srbije za ratove i zločine. Dublje društveno suočavanje sa istinom o ratovima i zločinima u DOS-ovskoj i DS-ovskoj vlasti, osim u krugovima Antiratne Srbije, nije ni razmatrano. Od Tadića jesu stizala neka izvinjenja, dok je istovremeno njegov aparat skrivao zločince i negirao svaku odgovornost.

Bilo bi porazno da isti recept namjereva da ponovi i nova vlast u Srbiji. Neprestano raditi iste stvari, a očekivati drugačiji rezultat je definicija gluposti.

Hoće li, na primjer Bosna, opet ugošćavati na potočarskom mezarju, nekog novog srbijanskog premijera koji bi se klanjao sjenima bošnjačkih žrtava onog zločina kojeg negira i za koji neće preuzeti dokazanu odgovornost države Srbije?

Ilustracije radi, poslije 5. oktobra patriotsko-crkveno-antihaška čaršija u DOSu je u sadejstvu sa ostacima režima zlog čarobnjaka 1.0, osigurala kontinuitet ideja i ciljeva prethodne ratne politike Srbije u regionu. Stvorili su uslove i zajedno sa ostacima režima radili na negiranju bilo kakve odgovornosti, uništavanju dokaza i likvidaciji nezgodnih svjedoka, koji bi imali štošta izreći o ulozi Srbije u ratovima i zločinima devedesetih. Nasljednik notornog Jovice Stanišića, još notorniji Radomir Marković je održavan na čelu DB-a skoro četiri mjeseca nakon promjena, sve do 25. januara 2001. godine, tačnije – dok se nije završilo sa uklanjanjem najopasnijeg svjedoka beogradskih ratnih i zločinačkih namjera i osvajanja Željka Ražnjatovića Arkana. Najopasnijeg, jer je kao loosse cannon režima, prvi mogao, a neki kažu i trebao propjevati o ratnim zločinima pred međunarodnim instancama. Ubrzo nakon toga, taj čaršijsko-inteletkualni amalgam nove i stare vlasti je jednoj manje bitnoj kriminalnoj grupi nasilnika i psihopatoloških ličnosti koja je bitisala onkraj surčinskog klana pridružila pripadnike JSO, i od nje izgradila političko-kriminalni klan i brigadu za likvidacije nezgodnih svjedoka ratnih zločina i organizovanog kriminala iz devedestih godina. Taj i takav tzv. zemunski klan, doći će glave i premijeru Srbije koji je bar održavao tu nadu da je korijenita promjena Srbije kao političke zajednice moguća. To je bio epilog onog „nije sada vrijeme“. Unutar te i takve zavjereničke čaršije je, kao što mi tih godina reče dobro upućeni drugar iz beogradske policije, „50 ljudi je 40 dana otvoreno planiralo ubistvo premijera“ – garancija da do korijenitih promjena u Srbiji nikada ne dođe.

Ne mijenjati stav o devedesetim znači produžavati agoniju Srbije – društva i građana koji uporno odbijaju da (sa)znaju zločine počinjene u njihovo ime – a s tim u vezi odbijaju i da (sa)znaju granice svoje države.

Nova vlast bi trebala shvatiti da je upravo sada vrijeme da se stvore politički i institucionalni uslovi i stvori političko-pravni impetus, unutar kojih bi se državni organi Srbije morali obračunati sa ključnim akterima i osumnjičenicima za ratne i zločine protiv čovječnosti. Pravne i tehničke avenije i dobre (regionalne i svjetske) prakse za tako nešto postoje, a Srbija već ima solidne zakonske osnove za to. To su, na koncu, i međunarodne obaveze Srbije. Po Srbiji se slobodno, čak kao heroji, šetkaju lica koje druge države potražuju kao optuženike za najteže zločine protiv čovječnosti, a legion im je ime (T. Kovač, M. Savičić, M. Savić, N. Đukić, LJ. Ećim, M. Pelemiš, D. Kornjača, S. Kosorić, Z. Obrenović Maljić i dr.). U srbijanskim zatvorima leže neki od ključnih aktere ratova devedesetih (R. Marković, M. Ulemek, Z. Jovanović i dr.), ali ne za ratne zločine, iako su dokazi o njihovom učešću i komandnoj odgovornosti za neke od najvećih zločina obilati. Drugi ključni ratni akteri, poput J. Stanišića, S. Župljanina, F. Simatović i drugih, koji ili izdržavaju ili su izdržali kaznu, trebali bi biti podvrgnuti mehanizmu suočavanja sa istinom o svojoj ulozi u ratovima i zločinima.

Draga mladosti Srbije, vaša država je depo ratnih zločinaca. Ne znati to je tragedija uma, znati to, a ne uvrstiti to u svoj politički program je tragedija volje – i farsa.

Zli čarobnjak 2.0 ponikao je u falangama zlog čarobnjaka 1.0, kojeg su činila između drugih i gore nabrojana lica. Možda bi na jednom takvom suđenju, ili pak mehanizmu i taj zli čarobnjak Srbije, kojeg ste upravo otjerali sa vlasti, imao šta reći sudiji ili nekom vijeću istine.

Poslušajte dijalektiku ako nećete nikoga drugog. Sa ovim se treba početi danas. Sutra je već prekasno.

Ako se to ne desi, istorijski dokazano i pouzdano vam se sad već može kazati: džaba ste krečili. I još jednom: dža-ba ste kre-či-li, Srbija će čekati nekog novog zlog čarobnjaka Srbije 3.0. Ali region će otići svojim evropskim putem, ma kakav on bio.

(Autonomija)