Skip to main content

BORIS DEŽULOVIĆ: Hvala Bogu na Srbiji

Stav 12. nov 2022.
4 min čitanja

Hvala Bogu da postoje Srbija i neke druge države jer, koliko god da nam je teško, oni su još gori od nas. To je kao ono u Americi, “hvala Bogu da postoji Mississippi” – šeretski je poentirao predsjednik Republike Zoran Milanović u govoru pred studentima novinarstva, na svečanosti povodom šezdesete godišnjice zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, i tako još jednom demonstrirao izvanredno poznavanje kafanskog jezika, narodnih poslovica i pučke aforistike. “Thanks God for Mississippi” dosjetka je koju Amerikanci koriste kao alibi, podsjećajući da uvijek ima netko gori: redovito posljednja u godišnjim izvještajima o BDP-u, ekonomskom rastu, životnom standardu, ljudskim pravima ili kriminalu, savezna država Mississippi u Sjedinjenim je Državama po prilici isto što je u Jugoslaviji bilo Kosovo.

“Mi na Mississippiju i dan danas se nadamo kako će dragi Bog, budemo li dobri, dopustiti da budemo gusari”, pisao je još dobri, stari Mark Twain. “Mi u Hrvatskoj i dan danas se nadamo kako će dragi Bog, koliko god da nam je teško, dopustiti da Srbiji bude gore”, kaže danas Zoran Milanović. “Thanks God for Mississippi”, rekao bi mister Milanovich da je, recimo, guverner susjedne Alabame, države od koje je u cijeloj Americi gori još jedino nesretni Mississippi.

Uzvanici na Fakultetu političkih znanosti od srca su se, naravno, nasmijali predsjednikovoj uspjeloj dosjetci. Budući novinari i politolozi ovdje se ionako od kratkih nogu uče temeljnoj doktrini hrvatske politike: da Mississippi bude gori. Da, pardon, Srbija. “Hvala Bogu što postoji Srbija.”

A napredniji studenti konačno su shvatili zašto je Zoran Milanović onako reagirao kad je prije sedam mjeseci Srbija podigla optužnice za raketiranje kolone srpskih izbjeglica kraj Bosanskog Petrovca u kolovozu 1995. godine, vičući kako bi “Srbija trebala paziti što radi ako želi u Europsku uniju”. Ili kad je nedavno zbog iste stvari poludio na srpskog predsjednika Aleksandra Vučića: “Ja ne znam što oni hoće. Hoće u Europsku uniju? Na ovaj način neće. Dosta je bilo! Ima niz pitanja koja Srbija nema pravo postavljati. Takvi pored mene živog neće ući u EU!” Ili kad je srpska premijerka prošlog mjeseca kritizirala njegove izjave o Bosni i Hercegovini. “Mi smo u Uniji, Srbija nije”, podsjetio je tada guverner Milanović. “Ako ovako nastave, pitanje je kada će biti.”

Srbija, ukratko, neće u Europsku uniju, nije ni prije. Ili barem neće dok je Zoran Milanović živ. Jer – shvatili ste i vi, kao i zagrebački studenti – nije strateški cilj hrvatske politike praviti hrvatsku državu boljom, već Srbiju gorom. Pa da se uvijek hijenski mogu naceriti, “hvala Bogu što postoji Srbija”. Ne, naravno, zato što je praviti dobru Hrvatsku težak i zahtjevan historijski posao, već zato što je to posao.

Može se, istinabog, činiti da je historijski još teže i zahtjevnije Srbiju napraviti gorom nego što već jest, ali tu zapravo i nema mnogo posla. Pored živog Aleksandra Vučića i SNS-a, nema se tu bog zna šta raditi. Tek tu i tamo svisoka zagalamiti kako Srbi neće u Čavoglave dok smo živi mi. Da, pardon, u Europsku uniju. Kao da se to Hrvatsku uopće pita. I kao da to Srbija uopće hoće.

Pogledajmo, uostalom, kakva je to država koju hrvatski predsjednik uz nadmoćni cerek uspoređuje sa Srbijom. Iako ta Milanovićeva država, u Onom ratu na pogrešnoj strani, i dan danas tadašnje zločince slavi kao heroje i ponosno vije svoju crveno-bijelo-plavu trobojnicu sa simbolima poražene vojske, u njoj “nema sistemskog rasizma”: ili barem tako tvrdi njen slavni šef, isti tip koji je izjavio kako bi “o zabrani simbola poražene vojske trebalo odlučiti narod na referendumu”. Mala je to južna despocija u kojoj su desetljeća partijskog jednoumlja zamijenila desetljeća drugog partijskog jednoumlja, i u kojoj sve od masovnog konvertitstva devedesetih glavari opozicije pretrčavaju u svevladajuću stranku: siromašna, sjebana i besperspektivna državica koja živi od financijske pomoći i subvencija Unije, u kojoj se novac okreće samo u trgovačkim centrima, kladionicama i kockarnicama, u kojoj više od polovice stanovništva živi ispod granice siromaštva, a mladi masovno bježe u ostale članice Unije.

Tu zemlju, eto, Zoran Milanović uspoređuje sa Srbijom: disfunkcionalnu paradržavicu devastiranog javnog zdravstva, još goreg pravosuđa i najgoreg obrazovanja, u kojemu prema službenim podacima čak četvrtina učenika nikad ne završi srednju školu. Državu u kojoj većina stanovništva ne vjeruje u pandemiju Covida-19 i koja je uvjerljivo najgora u Uniji po postotku procijepljenosti: zaostala, polupismena vukojebina u kojoj je prema posljednjem popisu devedeset posto stanovništva religiozno, koja u obitelj računa samo zajednicu muškarca i žene, u kojoj lokalne uprave odbijaju registrirati istospolne zajednice, šezdeset posto stanovnika pobačaj smatra ubojstvom, a abortus je zakonom zabranjen. Tijesni je to memljivi srednjovjekovni leprozorij koji teroriziraju kršćanske aktivističke milicije, s Crkvom kao vrhovnim društvenim arbitrom. I kojemu čak i u Ustavu piše kako, citiram, “nitko tko ne vjeruje u Boga ne može obnašati javnu dužnost”.

Što, niste imali pojma da je Hrvatska zakonski zabranila abortus? Nikad niste čuli da u hrvatskom Ustavu postoji odredba po kojoj “nitko tko ne vjeruje u Boga ne može obnašati javnu dužnost”?

Naravno da niste, tko je uopće spominjao Hrvatsku? Ja sam iznosio podatke o Mississippiju, američkoj saveznoj državi koja Milanoviću služi za usporedbu sa Srbijom – konzervativnoj južnjačkoj utvrdi u kojoj su devedesetih valjda svi demokrati prešli u svevladajuće republikance, po svakoj pojedinačnoj statističkoj stavci uvjerljivo najgoroj članici Unije, kako Sjedinjene Države tamo zovu sve od kraja Građanskog rata, ponosno i danas slaveći heroje poraženog Juga i mašući ilegalnom trobojkom sa simbolom Konfederacije. Da, Mississippi: tijesni, memljivi kukluxland koji se najduže opirao ukidanju segregacije i crnačkim pravima, a čiji guverner Tate Reeves danas tvrdi kako “nema sistemskog rasizma” i kako bi se “o zabrani simbola Konfederacije trebalo odlučivati na referendumu”.

A to što ste mislili da je riječ o Hrvatskoj… ne znam što bih vam rekao. Znam, međutim, što bi rekli u Srbiji.

U Srbiji bi rekli, “Bože čuvaj Hrvatsku”.

(Portal Novosti)